Piše: Đorđe Krajišnik

Radnička prava u Republici Srpskoj su samo misaona imenica; termin koji upotrebljavaju jedino lažni, stranački, sindikalni predstavnici u svojim mantraškim i obmanjivačkim govorima. Pravo na štrajk, koje je jedno od osnovnih radničkih prava, u Republici Srpskoj je ni misaona imenica, već ono na šta se ne smije ni pomisliti; koriste ga samo rijetki odvažni, koji su spremni sve izgubiti, rizikovati egzistenciju i goli opstanak sebe i svoje porodice.

Kako se krše, osporavaju i guše prava radnih ljudi u ovom bh. entitetu najbolje se da vidjeti iz teške borbe koju protiv podivljale snsdovske nemani u institucijama sistema posljednjih mjesec dana vode mašinovođe Željeznica RS. Uposlenici ovog, još uvijek, neprivatizovanog preduzeća danima se grčevito odupiru pritiscima i dostojanstveno bore da ostvare svoja elementarna radnička prava: da za svoj rad budu adekvatno plaćeni i tokom rada bezbjedni, bez straha da će zbog neuslovnosti pruga i vozova izgubiti glavu.

Dok mašinovođe odbijanjem da pokrenu vozove nastoje izdejstvovati ispunjenje svojih zahtjeva vladajuće strukture im odgovaraju prijetnjama i pritiscima, a samozvani opozicionari pokušavaju se okoristiti tuđom mukom i na njoj ušićariti koji poen za nadolazeće izbore.

Pritisci i napadi na mašinovođe i njihove predstavnike svakodnevno se odvijaju posredstvom režimskih medija. Dodikova pastorčad iz medijskog miljea bjesomučno i sinhronizovano napada, razvlači, prokazuje i blati mašinovođe po svojim novinama, dnevnicima, u svojim analizama i izvještajima, pri tome koristeći gnusne laži i klevete, da bi obmanuli javnost i skrenuli temu sa stvarnih krivaca za sve težu situaciju u RS, na one koji su žrtve beskrupulozne pljačkaške politike Dodika i njegove klike. Drugim riječima, SNSD-ovi mediji, uz pomoć Rajka Vasića i drugih Predsjednikovih branilaca, nastoje stvoriti sliku blagostanja i prosperiteta u RS, te svako nezadovoljstvo i pobunu okarakterisati kao nenormalnu i neistinitu. Jer, svima nam je, jelte, lijepo, zbog čega se buniti, zbog čeka štrajkovati kad još hljeba ima. Pitanje je samo, šta će biti kad hljeba stvarno nestane?

Kada su u pitanju samozvani opozicionari i njihova kvaziborba za radnička prava, i to putem stranačkih saopštenja, može se jedino konstatovati da se tu radi o ispraznom naglabanju, te da se republičkosrpska samozvana opozicija na ovaj način pokušava kako tako održati u životu, a zapravo je na samrti. Da imaju iole saosjećanja sa obespravljenim radnim narodom samozvani opozicionari bi istog trena pozvali svo svoje članstvo, simpatizerstvo i ostale da u centru Banjaluke protestuju dok god ne bude ispunjen i posljednji zahtjev, kako mašinovođa, tako i svih drugih obespravljenih građana. Na žalost, stvarnost je surova i potpuno suprotna od normalne.

Na kraju, mirne glave možemo zaključiti da je Republika Srpska despotija neslobode i straha u kojoj opstaju i profitiraju samo oni koji su se spremni pokloniti velikom Predsjedniku, pasti na koljena i vijerno ga slijediti i slušati. Tu nema govora o drugčijem mišljenju, nema govora o suprotstavljanju i nema mogućnosti uspostavljanja bilo kakvog alternativnog fronta borbe. Sve je dodikizirano i svi moraju biti on, Dodik.

PROČITAJTE JOŠ:

HRONIKA UČMALE SVAKODNEVICE: Zašto je pozlilo Predsjedniku (ili manje masnog Milorade!)

HRONIKA UČMALE SVAKODNEVICE: Divljanje na ulici, divljanje na stadionu, divljina u glavi

HRONIKA UČMALE SVAKODNEVICE: Predsjednik, Bosna, vrijednosti, Jugoslavija

HRONIKA UČMALE SVAKODNEVICE: Predsjednik, helikopter, svadba, veselje

HRONIKA UČMALE SVAKODNEVICE: Mile zadrigo, sit, debeo i sve bogatiji, opozicionari na broju, narod na rubu egzistencije, očajan i gladan

(BL!N MAGAZIN)