DNEVNIK JEDNOG LEVATA 1: Preslab za kik boks a prejak za rokenrol
Na nedavno pokrenutoj internet stranici Levat.ba možete čitati seriju tekstova iz Dnevnika jednog levata. Prvi tekst BLIN magazin vam donosi u cijelosti.
Nikada nisam vodio dnevnik. Da sam znao bilo koga da to čini, mislim da bih ga ismijavao pred svima do te mjere da mora otići i to tako da se više ne vrati. Izvrijeđao bih ga tako da, ako ima srca, mora zamahnuti šakom, baš kako sam htio da mu mogu uzvratiti punom snagom u borbi gdje sam izraziti favorit.
Naravno, djevojke ovdje ne računam. One mogu voditi dnevnik koliko hoće, ko im brani. To i jeste za njih. Neka pišu: dragi dnevniče, danas me prvi put ozbiljno pogledao u oči ikad smo izašli na pauzu iz amfiteatra i ja više nisam mogla da se skoncentrišem na sljedeća predavanja.
Ko ne zna u šta je pogledao, neka i dalje vjeruje da su to bile njene oči.
Neka pišu: opet sam se udebljala oko struka, nemam šta da obučem, moram što prije na fitnes kod Besima. Ko ne zna Besima, to je onaj što žene dira po nogama dok im pokazuje kako da vježbaju na spravama.
Uglovi vidikovca
Neka pišu: mislila sam da mi je karijera važnija od porodice, a onda sam upoznala Damira i sada na život gledam iz više uglova.
Ko ne zna Damira, to je onaj što ga pjesma opisuje kao otrov za klinke koje kasno noću “pasatom” vozi na poznate vidikovce da im pokaže grad iz više uglova.
Neka pišu…
Šta god hoće i neka vjeruju šta god hoće.
Ali, mi smo uvijek bili drugo. Mi smo ti što ozbiljno gledamo cure i vozimo ih autima na već poznata uporišta oko grada, a u međuvremenu dižemo tegove. Mi nismo levati da pišemo dnevnik. Mi nikada ne pišemo dnevnik.
Nikad!….Ne reci…Nikad.
Pa, zašto se onda svojeručno upisujem u levate?
Prvo, siguran sam mrski dnevniče u tvoju diskreciju, a drugo – šta fali? Ove riječi što teku same zvuče puno ljepše od psovki koje poput jeke odzvanjaju ulicom kojom svakog dana hodim ili stubištem pred kojim povazdan kradem vrijeme i gasim čikove, koji metar pod svojim prozorom, kroz koji je, jednom, sve djelovalo ljepše…
Sada ljudi zatvaraju prozore, zimi da sačuvaju toplotu, ljeti da sačuvaju hladnoću proizvedenu klima uređajima, a nekako s proljeća i jeseni – da se odbrane od psovki naglo pokislih prolaznika. A, moglo je bolje…
Tu odmah pod našim prozorima se nekad čuo žamor djece što zaneseni igrom veselo kliču, njihovih roditelja koji se bezbrižno vraćaju s posla jer će ih radno mjesto čekati sutra, iduće sedmice i sve do penzije, komšija koji zovu na kafu i baklavu…
Nisam nostalgičar, nisam nešto volio ni Jugoslaviju, ali mrzim što sada vidim tmurnu i nevaspitanu djecu spremnu da zamahnu šakom i kalašnjikovom ako si ih ružno pogledao dok sjede u nezarađenom audiju tamnih stakala, mrzim roditelje koji su dopustili da im djeca budu takva, i komšije što više ne idu na kafe i baklave.
Kik boks i rokenrol
A, ko sam to ja da mrzim? Niko i ništa… Preslab za kik boks, prejak za rokenrol.
Mrski dnevniče, i to ne onaj što ga cijela BiH počne gledati u 19 sati, pa pređe na drugi u 19.30 i tako redom, svakoga dana, bez ikakve promjene, lijepih vijesti ili nade, iz dana u dan, poput začaranog kruga u koji je zapala ova nesretna generacija spremna da na njoj bude izvršena posljednja velika racija. Generacija sprema i mirna kao kad jaganjci utihnu i čekaju svog Hanibala Lektora da im tek naoštrenim nožem uzme skalp, uz pjesmu Čejeni odlaze, hokahej.
(levat.ba, DEPO, BLIN/md)