Piše: Slavo KUKIĆ

Prethodni sam mjesec, što jes'-jes', „tretiran“ kao rijetko kada. I to, što mi se sve prethodne godine baš često i nije događalo, s najviših „intelektualnih puškarnica“. Samo što sam uspio preživjeti kvalifikaciju „Lagumdžijina trabanta“ stigle su nove. U brk mi je skresano kako sam „zarobljeni um“ i čovjek „jedne dimenzije“, organizator raznoraznih „kafkijanskih procesa“, „događanja naroda“ i „dobro organiziranih maltretiranja“... Ali, ni to nije sve. Ako poruku dobro iščitah, bit će toga još više, a bit će još žešće.

Da bi se nastavilo guslati po starom, onako kako se gusla već dva desetljeća, da se izbjegne vlastita procesuiranja za pljačku društvene imovine, rješenje je u vlastitoj platformi. U dokumentu koji, sklepan na nepunoj stranici teksta, već u svojem naslovu, a naslovljen je s „Osnove parlamentarne većine za europsku budućnost BiH“, naznačava i krajnje ambicije – podjelu fotelja, te društvene i posebice financijske moći

Vrag je, izgleda, odnio šalu. Nije, doduše, da na javna „čašćavanja“ nisam naviknut. Ali, da bi ih mogao doživljavati od onih koje koječim u životu zadužih, i koje sam doživljavao najrođenijima – iskreno, ni na kraj mi pameti. No, u životu kao mogućnost, sad' mi je definitivno jasno, baš ništa ne treba isključiti. To, doduše, ne znači da vas povremeni „izljevi ljubavi“, pa od koga god da su, trebaju i obeshrabriti. I, usput, prisiliti na odustajanje od ideja na kojima ste, iz uvjerenja a ne zbog „skidanja gaća“ za sitnu lovu – nerijetko izloženi i „zagrljajima“ koje ni najvećim neprijateljima ne bi poželjeli – istrajali sve ove godine. Naprotiv. Da ne trebam odustati danas sam još uvjereniji nego jučer. I tako će biti – pa, što košta da košta.

Da su razlozi takvom uvjerenju utemeljeni svjedoči masa detalja i u posljednjih pola godine. Nakana mi, doduše, nije da ih i u ovoj analizi sve odreda tretiram. Iako, bilo je tu svega i svačega – od ucjena, poslijeizbornih pritisaka i kupovina mandata drugih do otvorenih prijetnji i zastrašivanja. Da je, hoću reći, države kao što je nema, nisam siguran da ponešto od toga ne bi bilo i predmet sudskog procesuiranja. No, za to su odgovorni građani sami, koji upornim glasovanjem za jedne te iste sve to i omogućavaju. I stoga im ne treba dati za pravo kada se, ne znajući kako da sastave prvi s prvim, žale na sve i svakoga. Jer, za to nije kriv ni Svevišnji ni ostatak svijeta. Potpuno suprotno, što su birali i dobili su.

Ne želim se, dakle, baviti svim tim detaljima. A svi oni vode podrijetlo iz jednog te istog tora. I može ih se pronaći u jednoj te istoj, HDZ kartoteci. Svoju pozornost, hoću reći, kanim usmjeriti samo na jedno pitanje – platformu HDZ-a za konstituciju buduće vlasti. U pitanju je dokument koji je svjetlost dana ugledao tek prije koji dan. Ali, i dokument o kojem kao o svojoj poslijeizbornoj platformi HDZ ni pod razno nije razmišljao. Jer, Bože moj, bez platformi je funkcioniralo i prethodnih dvadeset ljeta. I nikom ništa. Važno je da se između triju nacionalističkih elita podijeli plijen vlasti – i „mirna Bosna“. A program zajedničkog djelovanja za dobro građana ove zemlje? Ma, kakav program? Sav je program u tome kako ostvariti nacionalnu „ravnopravnost“. A alfa i omega te ravnopravnosti je pitanje jesu li pripadnici triju oligarhija dobili podjednako fotelja. I jesu li te fotelje približno iste težine – i što se političkog utjecaja, i što se mogućnosti krađe društvenog bogatstva tiče.

Nedavna poslijeizborna platforma HDZ-a je, istina samo na prvi pogled, novina koja je u nedoumicu bacila i mnoge iz ove partije. Jer, čemu platforma ako je trebali nisu svih prethodnih godina? Ako je, pak, tako – a jeste – to znači da platforma nije stvar stranačkoga opredjeljenja nego, naprotiv, dokument koji je iznuđen. Ili još konkretnije, na to da se nešto mora „sklepati“ – a dokument je, pogleda li ga se detaljnije, doslovce sklepan – HDZ je bukvalno bio primoran. Prisjetimo se, uostalom, da je s programskom platformom nedugo nakon izbora u javnost izišao SDP. I da je za zajedničko djelovanje na njezinu pretakanju u život pozvao – ne licitirajući njihovom poviješću i političkim ciljevima – sve kojima je do promjena u bh. državi i društvu. Prisjetimo se, potom, da su spremnost na pristajanje uz takav, ili dijelom dograđen programski dokument izrazile još tri političke partije. A da su bilo kakvu priču o programskom djelovanju vlasti neki drugi odbili – Dodik i Čović prije svih.

Ako je, pak, tako, čemu najednom i vlastita platforma. Jer, dograđivati se, mijenjati, korigirati mogla i ona druga – ona koju su neki već potpisali. A potpisom na nju se, ako ti je do vlasti, postaje i dio koalicije na vlasti. Ima li, dakle, objašnjenja na pitanje – zašto? Ima. I ono je, nakon što se dokument HDZ-a pročita, i više nego prozaično. Potpisati programsku platformu SDP-a znači i obavezu – da se mijenja stanje u društvu za koje se snosi i vlastita odgovornost, da se preuzme odgovornost za eventualni neuspjeh u ustavnim promjenama kojima se, prema platformi, jamči jednakopravnost Hrvata, da se vrati opljačkana imovina, procesuira kriminal, kriminal političara, za primjer dakako, prije svega…Onima, uostalom, koji u izrečene sudove sumnjaju preporučam da platformu SDP-a, koju su potpisale još tri političke partije, detaljnije pročitaju. Na sedam-osam stranica teksta, uvjeravam ih, prvi put se pronaći može koješta od onoga o čemu se prethodnih dvadeset godina moglo samo sanjati – i o jednakopravnosti triju naroda, Hrvata kao najmalobrojnijeg posebice, i o ustavnim reformama, i o euroatlantskim integracijama, i o političkim i ekonomskim prioritetima, i o transformaciji OHR-a, i o svim drugim sistemskim pitanjima.

A, da b i se to izbjeglo, da bi se nastavilo guslati po starom, onako kako se gusla već dva desetljeća, da se izbjegne vlastita procesuiranja za pljačku društvene imovine, rješenje je u vlastitoj platformi. U dokumentu koji, sklepan na nepunoj stranici teksta, već u svojem naslovu, a naslovljen je s „Osnove parlamentarne većine za europsku budućnost BiH“, naznačava i krajnje ambicije – podjelu fotelja, te društvene i posebice financijske moći. K tome, i institucionalna legitimacija takvog rješenja kao „svete krave“ za sva buduća vremena. I točka. A programsko djelovanje? A ispunjavanje evropskih standarda? Malo morgen. Jer, s njima se završava na najneslavniji mogući način – s onu stranu zatvorske brave.

Treba li na takve igranke i pristajati? Pametan to – ne želi li izazvati razočarenje onih koji, dajući mu glas, od njega traže promjene – nikada ne bi za ozbiljno uzeo kao jednu od mogućnosti. Hoće li se, dakle, u udicu upecati SDP? Ne znam. Po onome, međutim, što znam, a to nije tajna nikome tko prati politički zbilju, pod velikim je pritiskom – i domaćih i inozemnih centara političke moći. Postupanje, uostalom, CIK-a suprotno tumačenjima iz 2oo1. i 2007. godine u prilog tome dosta zorno govori. A argumenti se pronaći mogu i u šutnji OHR-a – koji jeste sastavnica trenutačnog ustavnog ustroja naše zemlje – na postupanja suprotna tumačenjima izbornog zakona koja je, i to u dva navrata, sam davao. Slijeganje ramenima, prema tome, ne treba isključiti. Tobože, politika je umjetnost mogućega. Istina.  Uz dodatak, dakako, da je granica mogućega značajno dalje od trenutnoga silovanja. I uz napomenu, na koncu, da bi pristajanje na pritiske, i slijeganje ramenima koje ide na mlin nacionalistima, značilo i zabijanje autogola kakvog ova partija do sada sebi nikad nije zabila.