Tekst i foto: Adnan UČAMBARLIĆ

 

Vozeći putem M-17, malo nakon Maglaja, kod mjesta Moševac, na navigaciji sam primijetio neobičan natpis “Svatovsko groblje”. Znatiželja je proradila u trenu te sam, bez puno razmišljanja, skrenuo da vidim o čemu se radi. Put me odveo u brda, do raskrsnice gdje sam morao ostaviti auto i nastaviti pješke šumskim putem u brdo. Mapa je pokazivala groblje nekih 500 metara dalje, pri kraju šume.

 

Kada sam došao do naznačene lokacije - od groblja nije bilo ni traga. Ispred mene je bila raskrsnica, nakon koje je prestajala šuma i počinjala ogromna livada. Na livadi, također, nije bilo traga groblju, ali jeste ogradama i posijanim dijelovima. Nije mi se nikako vraćalo nazad, a da ne pronađem groblje i raskopam o čemu se radi. Krenuo sam manjim i nižim šumskim putem, koji se pružao paralelno sa ovim kojim sam došao. Dijelilo ih je poluostrvo šume koje se nastavilo širiti. 

 

Nakon nekoliko stotina metara shvatio sam da se udaljavam od lokacije groblja, a da put vodi ka udaljenoj kući ili vikendici. Krenuo sam nazad, misleći kako je oznaka na mapi ili pogrešna ili je rezultat nečije neslane šale. Došavši do mjesta gdje bi se, po mapi, trebalo nalaziti groblje, stao sam i zagledao u šumu između dva puta. Ugledao sam minijaturni i jako, jako star nišan kako leži među drvećem. Popeo sam se do njega i shvatio da nije jedini i da se oko mene nalazi više prastarih nišana potpuno uleglih u zemlju, polomljenih ili (korijenjem drveća, vodom ili ljudskim faktorom) izbačenih na površinu. Napravio sam nekoliko fotografija i vratio se nazad ka autu, gdje sam pitao nekolicinu rijetkih i starijih mještana o čemu se zapravo radi. Ne da nisu znali o čemu se radi, nego nisu znali da groblje uopće postoji! To me tek zaintrigiralo, morao sam istražiti zašto baš “svatovsko” i kako to da niko ne zna za njega.

 

Usputna internet pretraga me, u samom startu, još više zbunila, budući da je ukazala da u blizini postoje još dva Svatovska groblja - jedno kod Tešnja i jedno kod Maglaja. OK, je li u ovim krajevima postojao neki trend ubijanja svatova i kopanja na posebnom groblju? Na šta sam nabasao?

 

Podrobnije istraživanje je pokazalo da su “Svatovska groblja” zapravo raširena po čitavoj BiH i da priča o njima (ukoliko zanemarimo legende koje su manje-više iste) uopće nije toliko stavična i krvava. No, krenimo s najbližom okolicom…

 

Svatovska groblja Tešnja i Maglaja

- Za ove kamenove pitaš?! Starinska je to priča, moj sinko. Ono ti je svatovsko groblje. Uzeo bogat momak sjerotu djevojku, bez blagoslova roditelja. Skupio svate, pa haj po djevojku. Kad su se natrag vraćali, lijep bi ljetni dan, predveče, bez oblačka na nebu. Kad biše priko onog brda, anamo, sinu munja i grom udari iz vedra neba. Pobi sve svate, niko ne osta. Onda nuj niče i ono kamenje. Ako bi ga darnuo umro bi ja ti, ja neko tvoj - zapisala je Jelka Gavrić u svom djelu “Vukovo”.

 

Zapravo se radi o nekropoli stećaka u mjestu Bajina glava kod Tešnja, a za koju je vezan još niz narodnih predanja.  

 

Foto: Facebook

 

Drugo svatovsko groblje u blizini nalazi se iznad maglajskog naselja Liješnica, na pobrđu Pazarić, između rimokatoličkog i muslimanskog groblja. Također se radi o nekropoli stećaka, a legenda kaže da su se na tom mjestu slučajno zatekle dvije svatovske povorke, a, po narodnom vjerovanju, na jednom putu istovremeno ne smiju biti dvoji svatovi zbog buduće sreće mladenaca. Stoga su se svatovi uhvatili u koštac, boreći se svak za svoju sreću. Svi su izginuli, ostavši zauvijek okamenjeni.

 

 

I Sarajevo ima svoje okamenjene svatove 

 

Ispod brda Palež i Sokolina, na sjeveru Općine Stari Grad u selu Donji Močioci, ponosno stoji jedan osamljeni i ukrašeni stećak sa postoljem. Nešto dalje od njega, smještena je nekropola sa 61 stećkom, poznata kao “Grčko groblje”, a predstavlja Nacionalni spomenik BiH. Zapadno od “Grčkog groblja”, nalazi se i “Svatovsko groblje”, jedno od najstarijih muslimanskih grobalja sa ostacima starih nišana.

 

Dakle - termin “Svatovsko groblje” uopće ne označava groblje na kojem su ukopani neki svatovi, već zapuštena, nepoznata, stara groblja ili pojedine nadgrobne spomenike, uglavnom kamene, za koje narod ne pamti vrijeme nastanka i umrle koji su u njima sahranjeni. Zabilježena usmena predanja o “Svatovskim grobljima” uglavnom kazuju da su to grobovi svatova koji su se nekada davno susreli, međusobno sukobili i izginuli.

 

Stećci na lokalitetu u Donjim Močiocima u srednjem vijeku nalazili su se na teritoriji župe Vrhbosna, koja je kasnije podijeljena na nekoliko manjih oblasti. Nakon te podjele prostor današnjeg sela Močioci bio je sastavni dio zemlje Pavlovića. Za ovu nekropolu karakteristična je predstava drveća (stabla), koje nije rijetka pojava na stećcima.

 

Po brojnosti stećaka i ukrasnih motiva, ova nekropola pripada široj zajednici koja je živjela na tom prostoru. Grobovi velikaša nisu izdvojeni na neko posebno mjesto, već čine sastavni dio nekropole. Na osnovu razlika u ukrasima na stećcima moguće je uočiti da su tu sahranjeni i pojedini velikaši. Po vremenu nastanka, ovu nekropolu je moguće svrstati u period sa kraja XIV stoljeća.

 

Uža zona Sarajeva je oskudna sa srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima – stećcima. Posljednja veća sačuvana kolonija stećaka nalazila se na lokalitetu Carina na Marijinom dvoru. U široj zoni Sarajeva, uključujući i Ilidžu, evidentirano je u 22 naseljena mjesta ukupno 37 lokaliteta sa stećcima, među kojima i stećci na lokalitetu u Donjim Močiocima.

 

 

Pojam stećak nije baš precizan

 

Postoje tri vrste naziva koji se koriste za iste nadgrobnike, među kojima često dolazi do preklapanja, što stvara nejasnoće i nesporazume.

 

Prva vrsta su izrazi koji potiču sa autentičnih historijskih izvora, mahom sa samih stećaka: kamen, kam, biljeg (bilig ili beleg), kuća, vječni dom. Riječ mašet za stećak dolazi od turske riječi mešhed (po narodnom mećit) koja označava grob junaka ili mučenog za vjeru. Ovaj izraz se povezuje sa talijanskim izrazom massetto u značenju veliki kamen.

 

Druga vrsta su izrazi ukorijenjeni u narodu: mramorje, svatovsko groblje, grčko groblje, divsko groblje, kaursko groblje.

 

Treći naziv stećak u početku su upotrebljavali seljaci u Hercegovini za visoko, uspravno kamenje, za razliku od nižih ploča. Od kraja 19. stoljeća u izdanjima Glasnika Zemaljskog muzeja Sarajevo izraz stećak bio je upotrebljavan kao opći izraz za sve nadgrobne spomenike, različitih dimenzija i izrade, čija pojava unutar relativno kratkog vremenskog raspona čini jedinstven fenomen. Izraz je najviše afirmisao Ćiro Truhelka. Samo ime stećak dolazi od njegove glavne namjene, da stoji iznad groba kao spomenik. To je particip prezenta od glagola stajati – stojeći ili, kako se govorilo u starija vremena – steći. Sam naziv stećak prvi put se pojavljuje u Srpskom rječniku Vuka Karadžića iz 1852. godine.

 

Novija istraživanja na vidjelo iznose manjkavosti naziva stećak, ukazujući na problem kategorizacije srodnih nadgrobnih spomenika susjednih teritorija, oblika ploča, koji se javljaju i prije pojave stećaka u 12. stoljeću.

 

 

Romeo i Julija iz Hercegovine

 

Vratimo se Svatovskim grobljima i legendama. Oni koji krenu starim makadamskim putem Nevesinje - Kalinovnik preko visoravni Morine naići će na nekropolu stećaka poznatu kao Svatovsko groblje. Osim ove nekropole, na Morinama su još dvije, nazvane Djevojčko goblje i Ukopno groblje.  

 

Kako kaže Boško Buha, historičar iz Nevesinja, uz Svatovsko groblje vezane su tri legende koje se prepričavaju, ali u njima ima i historijskih činjenica.

 

- Nekropola koja je u narodu poznata kao Svatovsko groblje ima 60 stećaka. Mada, prema historijskim podacima, ona nema nikakve veze sa svojim nazivom, jer je nastala 300 godina prije tragedije svatova - pojašnjava Buha.

 

Dodaje da su nevesinjski stećci uglavnom nastajali od 12. do 15. stoljeća, a tragedija svatova bega Lakišića iz Blagaja desila se 1796. godine.

 

- Prema ovoj legendi, beg Lakišić zaprosio je djevojku u Kalinovniku i povorka je krenula po mladu na konjima. Kako je bio izuzetno lijep dan za to doba godine, a bila je sredina februara, ostavili su svoje ogrtače na polju iznad Mostara. Ali, nisu znali kakva je klima na Morinama, čije i samo ime kaže da su mnogi tu umoreni – priča Buha.

 

Ali, mlada nije bila voljna da se uda za Lakišića, nego za nevesinjskog bega Ljubovića. Za njega se bila obećala, a tu vezu podržavala je i njena majka.

 

- Ali, vezu nije podržavao njen otac, jer je on bio, današnjim rječnikom rečeno, poslanik zajedno s begom Lakišićem i oni su se družili kao Hercegovci i tako dogovorili vjenčanje - navodi Buha.

 

Nakon što su svatovi prenoćili u Kalinoviku, legenda kaže da su sutradan krenuli nazad kući. Kada su pili posljednju kafu, mlada i njena majka u nju su usule otrov koji je počeo djelovati kada se povorka našla na mjestu gdje se danas nalaze stećci.

 

- Otrov ih je tu ošamutio, a u sprezi sa surovim vremenom na Morinama svi su stradali (vjerovatno su se naslanjali na stećke da se zaštite). Jedino nisu stradali oni kojima nije bio usut otrov, a to su mlada i sluga bega Ljubovića koji je, po diktatu bega Lakišića, morao poslati svog konja da na njemu jaše mlada i da mu je sluga dovede.

 

Dok je gazila rijeku Zalomku, mlada je promrznula, a sluga je ostao na drugoj strani i smrznuo se. Nakon što je stigla kod bega Ljubovića, živjela je još tri dana i podlegla zbog smrzavanja - priča Buha.

 

O ovoj tragediji, po kojoj je nazvana nekropola u Nevesinju, napisana je i pjesma o Romeu i Juliji iz Hercegovine.

 

Djevojačko groblje koje se nalazi između Kalinovnika i Svatovskog groblja, prema legendi, mjesto je gdje su stradale mladine drugarice i rodice. One su, prema tadašnjem običaju, krenula da je isprate, a kako su bile mlade, slabog organizma i slabo obučene, prve su i stradale.

 

Stećci su izuzetno kvalitetni i očuvani. Kada je pravljen put Nevesinje - Ulog 1912., nekropola je podijeljena na dva dijela, a neki stećci tada su oštećeni, pa čak i uništeni.

 

 

Kletva stare djevojke u Gračanici kod Bugojna, nošenje vlastite glave, hajdučke zasjede…

 

Čini se da gotovo u svakom kraju BiH imamo neko staro groblje koje zovu “svatovskim” i legendu vezanu za njega. Stvarne i mistične priče prenosile su se sa koljena na koljeno, a malo ko može potvrditi njihovu vjerodostojnost i prvobitnu orginalnost. Pripovjedači su ih kazivali onako kako su najbolje znali. Narod ih je prihvatao ili odbacivao, a ostale su da se pamte i prepričavaju samo najzanimljivije predaje. 

 

U Orahovicama kod Goražda, Svatovsko groblje je smješteno uz put koji vodi kroz mjesto Tješnjić. Legenda kazuje da je tijesan put zavardio svatove. Vjeruje se kako se među mramorima pored puta nalaze i stećci koji pripadaju nesuđenim nevjestama i mladoženjama.

 

Svatovsko groblje postoji i u Karačićima kod Srebrenice, a narodna legenda o ovom groblju kazuje da su u svatovima stradale dvoje rođene sestre koje su se udavale u različita sela. Gotovo su istovjetne priče o “Svatovskim grobljima” koja se nalaze na području općina Jablanica, Kakanj, Kalesija, Gračanica, Donji Vakuf, Rudo, Stolac…

 

Međutim, jedinstvena je narodna predaja o vajarskom djelu prirode na dolomitičnoj stijeni u naselju Gračanica kod Bugojna. Ovaj kameni relef je poznat u narodu kao “okamenjeni svatovi”, a vjeruje se kako je “kletva stare djevojke okamenila svatove i kićene konje”.

 

Kazuje se kako je naočiti ženik skupio svatove ispred bijele kule Susida i sa njima krenuo da isprosi najljepšu djevojku koja je čekala u tadašnjem gradu Vesela. Svatovi zakićeni, veseli, na bijesnim konjima pregaziše riječicu Buntu kod Čoban – kamena. Buntu pregaziše, vodu zamutiše. O tome narodna pjesma kazuje:

 

Svati vodu mute, vodu mute i ne slute / da je na vodi cura stara rublje prala, / cura stara oholica prava./ Mutnu vodu oholica gleda, mutnu vodu gleda,/ a svate klete i proklinje:/ Dabogda vam puti bili pusti,/ pratio vas vrag i mrak gusti. /Kud hodili, staze ne vidili, u kamen se ladni pretvorili. / Kamenom se okamenili /ko meni vodu zamuti…

 

 

O “Svatovskom groblju” u Batovu kod Rogatice legenda kazuje da je nakon krvave svatovske kavge mladoženja stotinu koraka hodao noseći svoju glavu pod jednim pazuhom, a mrtvu nevjestu pod drugim. Tamo gdje je pao, zakopaše ga zajedno sa nesuđenom nevjestom.

 

U bošnjackoj narodnoj pjesmi "Svatovsko groblje na Koritima" govori se o hajdučkoj zasjedi koju su muslimanskim svatovima mladoženje Hadže Rišljanina u Koritima postavili hajduci, harambaše Limun, Vuk od Morače i Bajo Pivljanin. U napadu na svatove neki od svatova su ubijeni, s njima i mlada Hanka, koju su svatovi vodili iz Kosovske Mitrovice u Risan, i Hankin brat Muhamed. Na samrti, Hanka govori svom mladoženji:

 

Nego, Hadžo, obadva ti sv'jeta, /  Nosi mene u kršna Korita,  /  Ukopaj me pokraj druma puta,  / Pokraj mene brata Muhameda;  / udari nam mramor-kamenove,  /  nek' se znade gdje smo ukopani (...).  /  Te grobnice i danas se znadu,  /  i zovu se groblje od svatova.

 

”Svatovsko groblje” nalazi se i u Slamovcu Donjem u blizini Štrepaca. Prema mišljenjima stručnjaka, a na osnovu još uvijek jasnih ukrasa i simbola na nadgrobnim spomenicima, datira iz vremena s kraja 15. ili početka 16. stoljeća. O nastanku groblja ne postoje (ili nisu pronađeni) zapisi, ali su još uvijek žive priče o ”krvavoj svadbi” u Štrepcima.

 

Prema predanju, momak iz Zovika/Štrepaca je ženio djevojku s tuzlanskog kraja - područja župe Soli toga vremena. Glavna komunikacija, put koji je povezivao mjesta, išao je padinama Majevice od Štrepaca preko Slamovca, Bijele, Hrgova i dalje prema Tuzli. Vraćajući se s prošnje i s mladom, prolaskom svatova pored lokalnog bega koji je bio sudska i izvršna vlast, mladoženja nije sišao sa konja. Budući je morao iskazati poniznost prema begu, a to mladoženja nije učinio, beg je podigao svoju vojsku i naložio da svatove pobiju.

 

Druga verzija priče govori o tome kako je pomenuta svadba pobijena iz razloga što mladoženja nije pristao te nije dao da lokalni beg uprazni “pravo prve bračne noći” sa mladom nakon čega je beg naložio svojoj vojsci da pobije svatove.

 

Vjernici su se kasnije sakupili te zajedno sa svećenikom na mjestu gdje se to i dogodilo, na njivi između Štrepaca i Slamovca, dolično sahranili mještane koji su bili u svadbi.

 

Danas o tom događaju govore još samo tihi spavači - nadgrobni spomenici kojih ima preko 20 a najčešće su u obliku stojećeg stećka/biliga te ploče i sljemenjaka.

 

Sredinom prošlog stoljeća, lokalitet ovog Svatovskog groblja posebno je štovan u molitvama tada još živih baka. Najčešće kao zavjetno mjesto molitve Bogu za kišu, kako zbog suše ne bi ostali bez hrane za mnogobrojne članove porodice. Ovo mjesto mještani danas nazivaju još i ”Barjaktaruša”.

 

 

Niz okamenjenih svatova, a odgovora na prvo pitanje - nigdje

 

I tako, slučajno nabasavši na jedno groblje - otkrih čitav niz, i to širom BiH, kao i legende o njima. No, o groblju s početka priče, sem oznake na mapi, nisam uspio pronaći apsolutno ništa. Ukoliko neko od čitalaca ima bilo kakvu informaciju, neka nam se javi. Rado ćemo objaviti i zaključiti ovu priču.

 

(DEPO PORTAL/au)