BL!N FILMSKA KRITIKA

Never Back Down 2 : The Beatdown

Arhiva17.10.11, 18:23h

Iako ne donosi ništa novo, prvi rediteljski pokušaj Michael Jai Whitea nudi sasvim dovoljno uzbuđenja ljubiteljima akcije. U okviru sasvim pristojne DTV ponude ove sezone Never Back Down 2 : The Beatdown, ne treba propustiti.

Slika za kritiku 2

DTV (direct-to-video) akcijaši se polako vraćaju na staze stare slave. Nakon sušnih godina sa početka novog milenijuma, danas  ne samo što imamo bogatu produkciju, već su se razvila dva podjednako zanimljiva stila.

Ne računajući Sagala i Van Dammea koji se još uvijek jako dobro drže, ovdje mislim na filmove kao The Tournament Scotta Manna, furiozne akcijaše koji insistiraju na brzom tempu i vizuelno nalikuju video igrama. Na drugoj strani imamo Isaka Florentina, Undisputred 2 i 3, Ninju,  i Michael Jay Whitea. Neprikosnovena zvijezda  je Skot Adkins koji polako  gradi karijeru i u holivudskim A produkcijama. U ovim filmovima naglasak je na brutalnoj borilačkoj koreografiji koju u većini slučajeva radi J. J. Perry . On što im je zajedničko je da ne podilaze trendovima i ne kopiraju majore što je standard u DTV-u, već imamo teatarske naslove koji njih kopiraju (Transpoter,Crank, Gamer). U ovu kategoriju spada i Never Back Down 2: The Beatdown, rediteljski debi  Michael  Jai Whitea.

Michael  Jai White igra bivšu  MMA (mixed martial arts) zvijezdu  Walkera, koji pristaje da trenira četvoricu mladih boraca za lokalno takmičenje pod nazivom  The Beatdown. White ne eksponira previše sebe već fokus stavlja na borce i njegovu mentorsku ulogu u odnosu na njih. Pošto dolaze iz različitih sredina i socijalnih slojeva dinamika između njih bi bila zanimljivija da se White malo više potrudio oko razvoja likova. Ovako ostaje nejasno zašto  jedan od boraca (Scottie Epstein), odjednom prelazi  na tamnu stranu, a drugi (Alex Meraz), čija je djevojka ljubavni interes glavnog junaka i koji bi za priču bio mnogo logičniji izbor, potpuno se gubi iz fokusa. Subplot sa Walkerovom problematičnom prošlosti i sukob sa rasističkim policajcem opet je ostao nedorečen, mada je  iskorišten za jednu od najboljih tuča u filmu gdje White sa lisicama na rukama uništava kompletnu policijsku jedinicu.

Za koreografiju je zadužen još jedan DTV izdanak Larnell Stovall (Undisputed III: Redemption, The Mechanic), koji  postaje jedno od traženjih imena u holivudskoj A produkciji. Stovall, kao i Perry u svojim filmovima, koristi usporavanje i  freeze frameove da bi akcenat stavio na jačinu udaraca. Za razliku od Perryja  kod Stovall nema mnogo žice, ali u ovom filmu nije bilo ni potrebe, jer je sam stil akcije vrlo direktan i kao u MMA borbama dosta se vremana provodi na parteru. To što je koreografija prizemljena ne znači da je manje zanimljiva, posebno posljednjih dvadesetak minuta koji su vrlo intenzivni sa brutalnim udarcima i zahvatima koji izazivaju frakture kostiju.

Poluge, gušenja i ostali zahvati na parteru su toliko dobro objašnjeni da ćete nakon odgledanog filma moći komotno da ih primjenjujete. Zapravo, najbolji dio filma jesu treninzi i demonstracije, a  tu je  Michael Jai White na svom terenu. Pošto trening na parteru podrazumjevaju stalni dijalog, on kroz principe borbe zapravo objašnjava svoju filozofiju.

Sve su to standardni elementi koji postoje u borilačkim filmovima, ali MMA stil borbe nije previše eksploatisan a idealan je za veliko platno, tako da nema sumnje da će Strovall tek da pravi svoje najbolje koreografije.

Michael Jai White je vidno glumački napredovao, a imamo je i vremana jer se tokom svoje karijere kalio kroz mnoge B produkcijske naslove i epizode u A produkcijama (u strip adaptaciji SPAWN je bio pod maskom, a u Kill Bill 2 su ga isjekli u montaži), ali će zauvijek ostati upamćena kao George Chambers u još uvijek nenadmašenom Undisputed 2.

Onima koji prate UFC i MMA kulturu biće zanimljivo da se u filmu pojavljuju, između ostalih, UFC borci Todd Duffee, Lyoto Machida. U odnosu na prvi dio, ulogu reprizira samo Evan Peters kao organizator borbi.

Ipak, Never Back Down je za nijansu bolji film od drugog dijela. Naime, Whiteova režije nije toliko moćna kao Jeff Wadlowa, niti su likovi dovoljno zanimljivi kao ovi iz prvog dijela, jedino što drži vodu je akcija i Michael Jai White koji je mnogo harizmatičniji od Djimon Hounsoua.Treba imati na umu da je ovo DTV, a prvi dio je bio theatrical film. To ne znači da White napravio loš film, u okvirima onoga što mu je ponuđenio teško da bi ijedan drugi debitant  napravio više.

 

PROČITAJTE JOŠ:

BL!N/FILMSKA KRITIKA: Drive angry

BL!N/FILMSKA KRITIKA: The Mechanic

BLIN/FILMSKA KRITIKA: Attack the Block

BLIN/FILMSKA KRITIKA: 14 Blades

BL!N/FILMSKA KRITIKA: Reign of Assassins

BLIN/FILMSKA KRITIKA: Fast Five

BLIN/FILMSKA KRITIKA: 'Gallants' - u svjetlu old school tradicije

BLIN/FILMSKA KRITIKA: Detective Dee and the Mystery of Phantom Flame

(BL!N MAGAZIN)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook