Piše: Bisera Fabrio

Oh, hello George! - govori u handsfree Nicolas Berggruen, prekinuvši načas naš intervju jer se mora javiti na telefonski poziv.

Soros? Shultz? Oh, my God - OMG - možda Clooney? Da je barem Clooney, pomislim u trenutku. Nikad mu ne bih bila bliže.

No, ne čujemo točno o čemu razgovaraju, a nekako je  nepristojno pitati koji je to George bio pošto je Berggruen odložio mobitel i vratio se u prostoriju.

U slučaju 50-godišnjeg Nicolasa Berggruena mogla su biti sva tri Georgea jer ovaj svjetski milijarder i ekscentrik poznaje mnogo važnih i slavnih ljudi. Angažirao je za svoje projekte pametne, druži se sa slavnima, a jednom godišnje ih sve okupi na zabavi u Chateau Marmontu, luksuznom hotelskom zdanju na Sunset Boulevardu u Los Angelesu.

Donedavno je izbjegavao previše govoriti o sebi, ali sad je situacija drukčija jer ima točno određenu misiju koju želi provesti u djelo.

Tako smo se i mi jedne sunčane pariške nedjelje zatekli u hotelu Le Bristol u centru Pariza, tačno preko puta Elizejske palače.

Berggruen nas je ugostio u svom penthouseu, odakle gotovo može mahati Sarkozyju, ali nije pretjerno zadovoljan hotelom.

“Dosadan je, zapravo”, kaže bez okolišanja. Iskreno, i jest.

Sve je tu ugodno i udobno, ali nije ništa posebno. Samo starinski ugođaj, bez francuskog šika i šarma.

Richard Branson šalje bogataše u svemir, a Berggruen želi da bogataši učine nešto dobro za Zemlju.

Ne posthumno, kao što bi to napravili Bill Gates i ekipa. Kad odapneš, ionako ne nosiš dionice sa sobom u grob - a i djeca već imaju sasvim dovoljno da itekako pristojno žive ili spiskaju sve bogatstvo... Tako da Berggruen, koji nema djecu, razmišlja posve drukčije.

Treba svijet mijenjati sad i odmah, dok smo ovdje.

U taj svoj projekt spreman je uložiti novac. Jako puno novca.

Berggruen se oslobodio potrebe da zgrće lovu na svojim računima. To ga je učinilo opuštenijim i dostupnijim drugima. On ni u promilu nije ono što bi Amerikanci nazvali flashy – čovjek željan pokazivanja. Naprotiv. Da nema misiju, vjerojatno za njega ne bismo ni znali.

Nicolas Berggruen slovi za najneobičnijeg svjetskog bogataša s A-liste.

Spada, prema Forbesu, na listu milijardera jer je “težak” 2,2 milijarde dolara i oko 150. je mjesta na Forbesovoj listi. Ujedno je i beskućnik.

To mu službeno piše u papirima.

Prodao je sve nekretnine jer su ga vlasništvo i održavanje puno koštali, a i opterećivali.

Zašto bi imao mansion na Floridi, penthouse u Saint Tropezu... kad može boraviti u delux-hotelima i ne opterećivati se vrtlarima, sobaricama, porezima... Lakše je i jednostavnije živjeti u hotelima. Platiš sobu, i to je to.

Tako on već godinama čini. Zadržao je privatni jet kojim brzo i lako dolazi do bilo kojeg kraja svijeta i vrlo često – tako legenda kaže, a ispisali su je na svojim stranicama novinari Vanity Faira i Financial Timesa – ni Berggruenovo osoblje nije sigurno gdje im se šef trenutačno nalazi.

Pogledavam po njegovu apartmanu. Berggruen nema previše svojih stvari. Zapravo, ne mogu reći da sam zapazila ijedan osobni predmet.

Sve je uredno namješteno, kao da je upravo zakoračio u sobu.

Na stolu voće i čokolada, dar hotela za bogatog gosta. No, vidi se da se Berggruen ne zadržava dugo ni u hotelskim sobama.

Puno je pitanja koja mu se mogu postaviti na tu temu; gdje mu je odjeća (u svakom hotelu, kaže, ima već unaprijed spremljenu garderobu), zašto nema sa sobom sekretaricu, tjelohranitelja, PR-a (ne treba mu, tvrdi), ali Berggruen je zahvalan sagovornik ako ga se dugo ne muči pitanjima o stilu života.

Nicolas Berggruen potiče iz vrlo ugledne porodice. Njegov je otac Heinz Berggruen, kolekcionar koji je prijateljevao s Pablom Picassom i kratko ljubovao sa Fridom Kahlo te osnovao Muzej Berggruen u Berlinu. Majka mu je glumica Bettina Moissi.

Obogatio se pametnim investicijama, na tipičan način kako se stvaralo bogatstvo osamdesetih i devedesetih. Otkad je 1984. osnovao Berggruen Holdings, biografi njegova bogatstva tvrde da je imao 50 sjajnih investicija.

No, oduvijek je zainteresiran i za ostalo što se događalo u svijetu. Kad su ga roditelji poslali u internat, odbio je učiti i govoriti engleski jezik jer ga je smatrao imperijalističkim. Naginjao je izučavanju ljevice, ali je ipak završio poslovnu školu u New Yorku.

U njemu je čučala želja za razumijevanjem svijeta u kojem živimo.

Prije nekoliko godina odlučio se na radikalni potez; sve je prodao, uzeo najbolje mentore iz političkih znanosti i slušao što govore o današnjici. Sad je apsolutno informiran.

“Recite”, kaže mi prije nego što ćemo se rastati ispred lifta (on do svog apartmana ide pješke, nas je poslao u lift), “što mislite, tko će pobijediti na izborima?”

“Pa...”

“Znao sam, opozicija, kako se ono koalicija zove? No, je li to dobro rješenje za Hrvatsku?”

“...” vrata lifta su se zatvorila, a Nicolas se više nije vraćao na tu temu. Jedino je nekoliko puta ponovio da je oduševljen Zagrebom.

Posljednji put bio je prije godinu dana. S obzirom na to koliko putuje, dobro da još pamti gdje je i kada bio.

No, sada ozbiljno: beskućnik milijarder osnovao je Institut Berggruen, u kojemu je okupio svjetsku intelektualnu elitu. U njoj su svi koji nešto znače u ekonomiji i koji imaju ideje – od Nouriela Roubinija i Josepha Stiglitza do bivših političara i državnika kao što su Gordon Brown i Gerhard Schroeder. Zatim su na listi Fareed Zakaria, Ariana Huffington, Amartya Sen, Francis Fukuyama. Službeno, nazivaju se Vijeće za 21. vijek, a u intervjuu Globusu Berggruen nam je obrazložio što je predložio svjetskim liderima na summitu G20 u Cannesu.

Dok se na Zapadu protestovalo, Berggruen je bio u Turskoj.

“Nisam bio u Parizu, bio sam u Istanbulu, a tamo nema nikakvih protesta. No, bez obzira na to što im nisam svjedočio, mislim da su protesti reakcija na dvije stvari; prvo, potrebno je nešto mijenjati, to je sigurno. Zapadni svijet, a vi mu zapravo tek odnedavno pripadate u političkom smislu, prošao je razdoblje svoje visoke produktivnosti kad je u društvu postojala raspodjela posla i bogatstva. Globalizacija je dovela do toga da su odnosi promijenjeni. Svijet je postao mjesto natjecanja. Danas se natječete s Kinezima i Turcima. Oni su postavili nova pravila igre. Zapad se u svemu tome mora snaći, mora pronaći neku novu ulogu.

Kao drugo, očekujem da će se, kao rezultat svega ovoga čemu svjedočimo u svijetu, zaista nešto i dogoditi, i ta će promjena biti velika, ali ne i pozitivna za većinu. Ono što nas čeka najviše će ići na štetu onima koji danas imaju sigurnu, udobnu poziciju. Zapad će morati ponovno naučiti šta znači žrtva i što znači ulaganje, sve ono što je učio nakon Drugog svjetskog rata morat će učiti ispočetka. Ili, što ste vi u Hrvatskoj morali učiti nakon proglašenja neovisnosti.”

Vrijeme je za ponavljanje lekcija, tvrdi Berggruen i nastavlja: “Sistem se mora mijenjati i zato što nema odgovor na pitanje - a šta s mladim ljudima, koja je njihova perspektiva? Nezadovoljni su oni, nezadovoljna je prijašnja generacija jer im je sve teže održati svoje pozicije...

Puno je onih koji nisu zadovoljni sistemom u kojem smo i svi očekuju od političkog vodstva da nešto učini, a oni pak pokazuju da teško shvaćaju što moraju napraviti. U Americi postoji vodstvo, ali ne funkcionira kako treba jer se problemi ne rješavaju. U Europi vidimo, baš kroz krizu eurozone, istu tu priču.”

O američkom predsjedniku neuvijeno kaže: “Obama je razočaranje. Cijeli je svijet od njega puno očekivao, a ispostavilo se da na stvari gleda idealistično, ali bez iskustva i bez praktičnog znanja o stvarima, pa nije bilo ni rezultata. Umjesto zdravstvenom reformom, koja je svakako važno pitanje, trebao se baviti recesijom i otvaranjem novih radnih mjesta i investicijskih ciklusa. Šteta. Očekivali smo da će biti efikasan vođa.”

I što onda napraviti?

“Europskim sam liderima rekao na sastanku G20 da dosadašnji stil vladanja više ne funkcionira. Moraju biti pošteniji, iskreniji i reći ljudima da posljedice promjena neće biti za sve ugodne i da će ova generacija ponijeti veliki teret. Političari to još nisu spremni javno priznati jer se boje da ne izgube glasove. Tog bi se straha trebali riješiti”, naglašava.

Promjene koje će se događati ne naziva revolucijom i ne misli da će se dogoditi slom kapitalizma.

“Reforme, ne revolucija. Do revolucije će doći ako političari i dalje ne budu iskreni prema građanima. Ljudi rado gledaju samo romantičnu stranu revolucije. Naime, mnogi zaboravljaju da nakon Francuske revolucije nije vladala ‘jednakost, sloboda i bratstvo’. Trebalo je proći još puno godina, trebao je završiti haos i građanski rat, a onda je sve to dovelo do uspona Napoleona! Nije se dogodila demokracija, nije se dogodila nikakva bajka...”

Zato je, naglašava njemačko-američko-francuski bogataš, od najveće važnosti kako će se političari postaviti i djelovati u ovoj krizi.

Pitam ga bi li sudjelovao u okupaciji Wall Streeta da je 30 godina mlađi?

“Razumijem ih. Shvaćam zašto protestuju i koliko žele da se sistem promijeni. Mislim da su u pravu. Da, vjerojatno bih bio s njima. No, zasad mislim da su svi ti protesti jedan od simptoma, ne sama revolucija. Ona će se dogoditi ako političari ostanu paralizirani, kao što su sad.”

O grupi svjetskih stručnjaka koju predvodi kaže:

“Naša je grupa okupljena da bi promišljala o načinima vladanja. Tu želimo utjecati. Odlučio sam pronaći najmudrije intelektualce svijeta i bivše političare, koji imaju iskustvo vladanja, i tražiti od njih da izađu s konkretnim rješenjima, što napraviti. Oni više nisu vezani uz politiku, slobodni su da daju prijedloge, projekte i ideje. Mi smo na neki način G20 u sjeni. Svi su vrlo predani ovoj ideji. Gerhard Schroeder i Gordon Brown naročito su gorljivi da donesemo što više novih ideja i projekata”, pojašnjava dok nam donosi čašu vode. Za prijedloge koje Vijeće za 21. vijek donosi spreman je uložiti svoj utjecaj i bogatstvo. No, ne namjerava mijenjati stranke ili režime: “Ne pada nam na pamet da nekome kažemo - ti, moraš biti ovakav - nikako. Mi smo nestranačka organizacija i cilj nam je pomoći.”

Berggruenu je odavno bilo jasno da Europa više ne može ovako funkcionirati. “Žao mi je što nismo reagirali ranije”, dodaje.

“Sve je jasno pobrojeno što treba napraviti, od dodatne kapitalizacije finansijskih institucija do fiskalnih reformi. Europa se mora moći finansirati i zato nam treba središnja vlast za finansije na razini EU. To je nužnost. Europa se treba više integrirati u važnim područjima.

Kultura, jezik, obrazovanje, religija, lokalna razina... sve to možemo ostaviti pojedinim zemljama da se time bave i upravljaju. Ali, u području finansija, vanjske politike, imigracije, sigurnosti, prometa i okoliša morali bismo imati središnju vlast. Unija bi trebala izgledati kao povećana Švicarska. Da bi se to dogodilo, morate imati podršku građana. I tu imamo golem problem. Kako će Angela Merkel izaći pred birače, koji je moraju ponovno izabrati i dati joj povjerenje, a da traži mandat za nešto čemu nisu skloni, da ih još više integrira u tu europsku strukturu koju smatraju klimavom? Teško je ljudima objasniti da je posrijedi viši cilj, veće dobro za sve.

Prve zemlje koje su stvarale Uniju i poslije postajale članice, one su profitirale tim članstvom i iskoristile su jako puno beneficija. Sada je situacija posve drukčija. Ako sistem opstane, trebat će puno reformi. Španjolska, Italija, Francuska... Grčku da i ne spominjem, morat će proći kroz brojne reforme ako Europa opstane. Ako uspije u tome, bit će prosperitetna, ako ne... cijeli projekt propada. Trebat će 5 do 10 godina da se sve te reforme dogode. Vi, srećom, imate još vremena jer su do članstva još dvije godine, zar ne? Pripazite što će se događati idućih mjeseci i bit će vam jasno trebate li se pridružiti ili ne... Ako Europa bude jaka, dobro je da budete dio nje. Ako bude slaba, bježite.

Ali, nikome neće biti dobro ako Europa bude slaba.”

Berggruen se načelno slaže s idejom o većem oporezivanju bogataša: “Ne vidim ništa sporno u tome da oni koji više zarađuju plaćaju više poreza. Zašto ne, neka bogati plate više… Nećete prestati raditi, ako ste bogati, zato što morate platiti porez. No, važno je da svi građani budu odgovorni. Svi moraju pridonositi i plaćati porez da bi sistem funkcionisao.”

Berggruen strahuje od ekstremista, koji bi se u Europi mogli nametnuti kao lideri. U tome je najveća opasnost, smatra, i u tome je problem savremene demokratije.

“Politički centar, a to je većina, jer tu uključujemo i staru desnicu i ljevicu, talac je ekstrema zdesna i slijeva koji taj centar stalno ucjenjuju. Imamo naopaku demokraciju: koketira se s ekstremistima i njihovim idejama radi više fotelja. Na primjer, većina je uvjerena da je Europa dobra ideja. No, problem je ona manjina, koja je glasački beznačajna, a ipak će skrenuti cijelu debatu s pravog puta. To su velike greške u demokratiji. Vidite to u Americi s Čajankarima, vidite to u zemljama poput Izraela, u kojima ekstremne vjerske stranke sudjeluju u debatama. I to želimo mijenjati. Smislit ćemo kako”, najavljuje dok juri na idući sastanak. Na redu su Kinezi...

Globus/DEPO PORTAL/a.k.