Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Pisati o vampirima na našim prostorima nije nimalo lak posao, budući da podataka ne nedostaje - što od domaćih, što od stranih autora. Morao sam pronaći osnovnu nit koje su se kasnije držali svi ostali autori koji su istraživali fenomen balkanskog vampirizma. Ta osnova je zapis Vuka S. Karadžića, koji se smatra definicijom vampira na našim prostorima:

- Vukodlak se zove čovjek u koga (po pripovjetkama narodnijem) poslije smrti 40 dana uđe nekakav đavolski duh, i oživi ga (povampiri se). Po tom vukodlak izlazi noću iz groba i davi ljude po kućama i pije krv njihovu. Pošten se čovjek ne može povampiriti, već ako da preko njega mrtva preleti kakva ptica, ili drugo kakvo živinče prijeđe: za to svagda čuvaju mrca da preko njega što ne prijeđe. Vukodlaci se najviše pojavljuju zimi (od Božića tamo do Spasova dne). Kako počnu ljudi mnogo umirati po selu, onda počnu govoriti da je vukodlak u groblju (a gdjekoji počnu kazivati da su ga gdje noću vidjeli sa pokrovom na ramenu), i stanu pogađati ko se povampirio. Kašto uzmu vrana ždrijebca bez biljege, pa ga odvedu na groblje i prevode preko grobova u kojima se boje da nije vukodlak: jer kažu da takovi ždrijebac neće, niti smije, prijeći preko vukodlaka. Ako se o kom uvjere i dogodi se da ga iskopaju, onda se skupe svi seljaci sa glogovijem koljem (jer se on samo glogova koca boji: za to govore kad ga spomenu u kući: „na putu mu broć i glogovo trnje“ – jer su i brotnjaci pokriveni glogovim trnjem –), pa raskopaju grob, a ako u njemu nađu čovjeka da se nije raspao, a oni ga nabodu onijem koljem, pa ga bace na vatru te izgori. Kažu da takovoga vukodlaka nađu u grobu a on se ugojio, naduo i pocrvenjeo od ljudske krvi („crven kao vampir“). Vukodlak dolazi kašto i svojoj ženi (a osobito ako mu je lijepa i mlada) te sniva s njome; i kažu da ono dijete nema kostiju koje se rodi sa vukodlakom. A u vrijeme gladi često ga priviđaju oko vodenica, oko ambara žitnijeh i oko čardaka i koševa kukuruznijeh. Kažu da sve ide sa pokrovom svojijem preko ramena. On se može provući i kroz najmanju rupicu, za to ne pomaže od njega vrata zatvarati kao ni od vještica.

Ovaj Karadžićev zapis nalazi se u prvom izdanju njegovog “Srpskog rečnika” iz 1818. godine. Smatra se prvim iscrpnim i detaljnim opisom vampira na svijetu.

Vampiri na Balkanu

Postavlja se i pitanje od kada tačno datira balkansko vjerovanje u vampire i da li je uopće postojalo prije dolaska Osmanlija? Karadžić, također, spominje narodnu priču o tome kako “Turci nisu čuvali Muhameda, da ga neko ne ukrade, nego da ga nešto ne preskoči, jer su vjerovali u vampire” (ovo “preskoči” ću pojasniti kasnije, u dijelu sa izvornim narodnim predanjima).

Prvi zvanično poznati balkanski vampir je iz Istre, Jure Grando, čije je postojanje dokumentirano 1689. Grando iz mjestašca Kringa, nadaleko od Pazina, poginuo je 1656.godine kad mu je Stipan Milašić sjekirom odsjekao glavu. O Juri vampiru svjedoči i legenda zapisana u djelu “Slava vojvodine Kranjske” slovenskog historičara Janeza Vajkarda Valvazora. Mještani su tvrdili kako ih je terorisao punih 16 godina, sve dok lokalni mještani i svećenik nisu otvorili njegov grob i utvrdili kako je pokojnik zaista i vampir, a Milašić ga zatim dekapitirao.

Upadi princa palikuće Eugena Savojskog na područja pod turskom upravom su 1718. godine rezultirali Požarevačkim mirom u kojem je Habsburška monarhija dobila upravu nad Temišvarskim Banatom, dijelovima centralne Srbije, Bosanskom Posavinom te jugozapadnom Rumunijom. 

Tada se zapadna kultura susreće sa mitosom o vampirima.

Zajedno sa novim prostorima, austrijskim namjesnicima su počeli pristizati i stanovnici iz ostalih dijelova Srbije koji su bježali od turskih vlasti. Među njima je bio i Arnaut Pavle ili Arnold Paole kako su ga Austrijanci nazivali. Pavle je bio hajduk koji je “štitio” austrijske granice s Turcima i nije pretjerano skretao pažnju na sebe sve dok jednog dana nije mještanima Medveđe ispričao kako ga je na Kosovu napao vampir. 

Vjerovao je kako će se spasiti jedući zemlju s vampirovog groba i mažući se vampirskom krvlju. I zaista, za života nije pokazivao ništa što bi uputilo na vampirizam. Sve dok nije slomio vrat pri padu sa plasta sijena. Mještani su ga sahranili, ali samo nekoliko dana kasnije -  četiri osobe su prijavile kako ih je Pavle napao. Sve četvoro ubrzo umiru. Austrijske vlasti u Medveđi se, u konsultaciji sa lokalnim stanovništvom, odlučuju upokojiti Pavla po drugi put. Kada su otvorili kovčeg, navodno je iznutra bio potpuno krvav, a Pavlu su jedni nokti otpali, a novi narasli. Pavle je dobio kolac u srce, a po predanju, je reagovao vrištanjem. Isto je učinjeno i sa njegove četiri žrtve te se smatralo da je vampirizam u Srbiji stvar historije.

No, samo pet godina kasnije, u zimu 1731. godine, izbija nova epidemija vampirizma. Navodno ju je raširila izvjesna Milica koja je došla sa turskih područja. U ovoj epidemiji stradalo je 17 osoba, od kojih su neki, prije smrti, svjedočili kako su ih napali umrli rođaci i prijatelji. Iz Paraćina je došao i specijalista za infektivne bolesti, izvjesni dr. Glaser, koji nije utvrdio ništa sumnjivo u smrtima. Nevjerujući u izvještaj ljekara, austrijski oficiri, stariji mještani i skupina Roma otkopali su grobove žrtava te su, navodno, kod nekoliko pokojnika otkrili kako se još uvijek nisu počeli raspadati, već su čak izgledali bolje i zdravije nego za života. 

Izvještaj vojnog hirurga Johanna Fluckingera, iz 26. januara 1732. godine, navodi kako su oficiri zadužili lokalne Rome da odsjeku glave potencijalnim vampirima, spale njihova tijela, a pepeo bace u Moravu.

Jako slična priča dolazi i iz sela Kisiljeva gdje je lokalni vampir Petar Blagojević usmrtio nekoliko svojih mještana, pa su austrijske vlasti i njega posthumno počastile glogovim kolcem. 

Tri brata po krvi: Meho, Korkut i Pajo

Ni Bosna i Hercegovina nije ostala pošteđena epidemije vampirizma. Tako se u glamočkom kraju, ali i u dijelovima Hrvatske, spominjao lampir Meho, u Nevesinju vukodlak Korkut, dok je u Vlasenici ordinirao Pajo Tomić.

U emisiji “Galileo Mystery“, koja se bavi pojavama na granici mogućeg, njemačka TV kuća ProSieben emitirala je prilog o vampirima. Nakon nezaobilazne Stokerove verzije grofa Dracule, našu zemlju su spomenuli kao jednu od zemalja gdje su zabilježeni prvi slučajevi vampirizma.

Prema tvrdnjama autora priloga, 1731. godine u mjestu Međeđa kod Višegrada zabilježen je jedan od najranijih slučajeva vampirizma. Sve je počelo iznenadnom smrću 14 osoba. S obzirom na to da smrtnim slučajevima nije prethodila nikakva bolest, mještani su ih pripisali vampirima. Navodno su, u namjeri da se uvjere u svoje tvrdnje, nakon nekoliko dana otkopali grobove i u njima pronašli netaknuta tijela. U prilogu nisu ponuđeni neki konkretniji detalji koji bi potkrijepili ovu priču iz Međeđe, ali su predočeni pisani dokumenti o balkanskim vampirima iz vremena austro-ugarske vladavine koji se nalaze u gradskom arhivu u Beču.

Istraživala ih je njemačka psihologinja Sibel Balta, koja se godinama bavi proučavanjem misterija vezanih za vampire. Ona je pojasnila da se dokumenti odnose na srbijansko selo Kisiljevo i bosansko mjesto Međeđa, gdje je u XVIII stoljeću zabilježeno više nerazjašnjenih smrtnih slučajeva. Prema dostupnim zapisima, austro-ugarski ljekari su se po carevom nalogu više pozabavili slučajevima u Kisiljevu i na insistiranje mještana otkopali grobove za koje su tvrdili da kriju vampire.

Balta navodi da dokumenti sadrže nevjerovatne detalje. U njima je navedeno da su doktori ekshumirali leševe za koje su utvrdili da su izgledali netaknuto i neoštećeno. Prema njihovim izvještajima koža im je bila roza, a u ustima su otkrili tragove krvi. Doktori su zabilježili da su leševi izgledali kao da su živjeli poslije smrti. S obzirom na to da ljekari u to vrijeme nisu imali objašnjenje za ono što su vidjeli, došli su do istog zaključka kao i mještani, te su i u službenom izvještaju podržali tezu da su pokojnici bili žrtve vampira. Čak su i odobrili probadanje tijela glogovim kolcem.

Balta navodi da je i sama istražujući priče o vampirima, danas skoro 300 godina nakon ovih iz Međeđe i Kisiljeva, sklonija mišljenju da se iza priče o vampirima zapravo krije serijski ubica. Da bi pronašla tragove koji bi potkrijepili njenu teoriju, Balta je posjetila Srbiju, a najavila je i posjet BiH.

Kako navodi filolog i etnolog Nenad Filipović, vampiri i vampirizam nastali su u Bosni kao posljedica dugogodišnjih ratova i razaranja između Osmanlija i Habsburgovaca. Prema Filipovićevim navodima najčešći izrazi za vampira u Bosni bili su lampir, lampijer, lapir, vukodlak i vukozlačina, a kao najpoznatijeg bosanskog vampira navodi lampira Mehu iz okoline Glamoča. 

Nenad Filipović

Ipak, predaja o Mehi seže i van granica BiH, sve do Karlovca. Nažalost, iako je najpoznatiji - o Mehinom lampirisanju nema gotovo nikakvog pisanog traga, živi isključivo u usmenoj predaji.

Pajo Tomić iz Tupanara

Mehin kolega po zubima i prehrambenim navikama, Pajo Tomić iz Tupanara kod Vlasenice (današnja Općina Šekovići), je mnogo više dokumentovan. On čak pripada i ne tako davnoj historiji. Navodno se, nakon smrti 9. aprila 1923. godine (neki spominju i maj), posmrtno natovario na kosti svojoj ženi Cviji te joj zagorčavao život i iz groba. 

Cvija je bila uznemirena zbog navodnih posjeta njenog muža tokom noći. Tvrdila je da se on pojavljuje s vremena na vrijeme i plaši ukućane. Tačnije, rekla je da se njen muž povampirio. Neki od seljana su povjerovali u njenu priču, ali je većina ignorisala ove tvrdnje. Ipak, kada su i njeni sinovi potvrdili priču, mještani su se zainteresovali za slučaj. 

Konačno, priča je privukla pažnju i na širem području te je odlučeno Paji stati na rep i još jednom ga upokojiti. Pajini sinovi, zajedno sa mještanina, su otkopali grob, izvadili tijelo i proboli ga glogovim kolcem. Nakon toga su ga spalili, pepeo raznijeli, a preostale kosti su vraćene u grob. 

Priču je navodno prenio i beogradski sedmičnik Vreme pod naslovom “Vampir u selu”. Prema izvještaju objavljenom 23. maja 1923.:

“…stari seljak Paja Tomić… umro je 9. aprila ove godine. Ubrzo nakon njegove smrti, njegova supruga Cvija počela je da se žali da joj se mrtvi muž počeo vraćati noću kao duh i da trči po kući plašeći ukućane. Neki Cviji vjeruju, a neki ne, iako je ona bez prestanka tvrdila da joj je muž vampir i da se svake noći vraća. Tako je sve trajalo cijeli mjesec, a onda su, pričaju, i njezini sinovi postali svjesni da je u kući vampir. Stevo i Krsto Tomić, sinovi preminulog čovjeka, pozvali su cijelo selo na raspravu o tome što učiniti s njihovim ocem koji se povampirio. Svi su se seljaci složili da vampir mora biti uništen. Odlučili su da moraju iskopati leš, spaliti ga i raspršiti pepeo. Odluka je provedena u djelo. Seljaci su naoružani krampovima i lopatama krenuli na groblje. Neki su nosili drva za vatru, a neki su pripremili šiljastu motku od gloga. Seljačko mnoštvo predvođeno sinovima pokojnog Paje stiglo je na groblje. Leš je iskopan, proboden glogovom motkom i bačen na kolce. Nakon što je tijelo spaljeno, raznijeli su njegov pepeo, a onih nekoliko ugljenisanih kostiju koje su ostale bacili su natrag u grob…”

O ovome je pisao i američki autor Alan Dundes u svojoj knjizi “The Vampire; Casebook”. 

Korkut iz Nevesinja

Hercegovački folklorista Tomo Bratić je, krajem XIX vijeka, zabilježio detaljnu predaju o ubijanju vampira u Nevesinju, kada je veleposjednik i muftija iz ugledne bosanske porodice Korkut (iz iste porodice je i daleko poznatiji Derviš Korkut) odlučio izaći iz groba, pa malo zagorčavati život po komšiluku.

Ukopali su ga u groblju kod neke poznate lipe, gdje je, već u Bratićevo doba, bila općinska kuća. Počeo je daviti čeljad po Nevesinju. Nevesinjci su se odlučili na selidbu. To je zabrinulo Zalom-pašu.

Obećao je veliki bakšiš onome ko Nevesinje liši vampira. Hadžija i pop Petar Mučibabić sa Ljeskova Dola ode Zalom-paši i obeća da će dohakati nemani. Pozove Korkutovu ženu i naredi joj, kad je vampir navečer posjeti, da mu sveže maramu oko vrata. Žena je to učinila i odmah javila paši. Paša je obavijestio popa.

Cijela kasaba se skupila na Korkutovom grobu. Grob je otkopan i nađen je u njemu mrtvac sa maramom oko vrata. Pop je počeo čitati psalme i Korkut se navodno počeo micati. Prema predanju pop ga je nekoliko puta udario u prsa glogovim kolcem i ponovo zatrpao grob, nakon čega vampir nije više gnjavio nevesinjsku kasabu.

Još jedan slučaj sa kraja XIX vijeka, tačnije iz 1880. godine, opisuje M. Đ. Miličević. U vrijeme ovčje bolesti zvane prostrel, od koje je stradalo mnogo ovaca, u niškom okrugu je, iste godine, otkopan i spaljen pokojnik dva mesjeca nakon sahrane. Vjerovalo se da napada i jede ovce. Pokojnik je doveden u vezu i sa umrlim iz njegove porodice u Bosni, koji je isto činio. Međutim, bosansko selo se oslobodilo vampira tako što je on, prema predanju, ušao u ovcu koju je pojeo kurjak.

Romska legenda: Vampiri i igrači

Bila je jedna usamljena romska kuća pored puta. Tu u toj kući mnogo puta su se skupljali mladići i igrali su se kapa. U toj kući su bili jedan stari Rom i Romkinja. Ta stara je sjedila i plela. Jedanputa su došle po noći pred kuću dvije osobe utvare i pozvali kućnog starješinu. Kada se taj domaćin odazvao njima, oni su ga upitali; “Da li možemo doći unutra?” A domaćin je rekao “Može, dođite unutra!” A kad su oni ušli u sobu, ta stara je vidjela ispod njih da imaju kozije noge i tako je znala da su oni vampiri. Sve dlake su bile po njima kao na vukovima.

Tada su ta dvojica sjela da se igraju sa njima. Oni svi na jednu stranu, a ona dvojica na drugu stranu. Pa su se nagodili ko koga će da pogodi, da odnese meso drugoj strani. Kada su oni pobijedili njih, ta dvojica su rekli: “Vi sjedite, a mi idemo da vam donesemo meso.”

Kada su oni izašli, ta starica koja je plela, ušla je kod njih u spavaću sobu i rekla je njima: “jeste li vi ludi kada se igrate, ono su vampiri. Idite što brže, kidajte glogove kolce i nabijte sve oko kuće. A kada budu došli, i ako uđu unutra, vidjet ćete sa kim ste se igrali.” A oni su poslušali tu staru i sve su to odradili. Iskopali su rupu ispred kuće i nabili kolčeve sve jedan do drugog, blizu kao prste u ruci. Nakon toga su.legli da spavaju.

A one dvije osobe su otišle na groblje i donijeli su jednu mrtvu babu, imala je sto godina. Kada su oni došli pred kuću, zakucali su na vrata i pozvali su: “Otvorite nam, evo donijeli smo meso i rakiju i sve što treba za hranu. Otvorite da jedemo i pijemo, opet ćemo da se igramo”. A oni nisu htjeli da otvore, niti da se odazovu iznutra i opet su legli da spavaju u postelju.

Na kraju je stara izašla napolje i otvorila im vrata. A kako je jedan uhvatio za vrata da uđe unutra, on je pao na kolčeve, a kolčevi su ga probili po sredini. A ona jedna mrtva osoba povukla se nazad, a u tom je i pijetao zapjevao, a on je pobjegao kao bez glave.

Kada su domaćini izjutra ustali, oni su našli onu mrtvu staricu koju su ona dvojica donijeli i ostavili ispred kuće. A oni su otišli kod opštinara i sve mu ispričali kako je bilo sa njima te noći. A seljani su se svi okupili i uzeli su staru, odnijeli je na groblje i ukopali je.

Tu noć su oni doživjeli veliki strah. Da nije bilo one stare što je plela, oni bi svi platili glavom.

U trećem i posljednjem dijelu našeg feljtona o fenomenu vampirizma u BiH donosimo vam izvorna bosanska predanja, legende i običaje vezane za vampire te kako je naš vampir fukara završio u fotelji.

Bosanski vampiri u svjetskoj pop-kulturi: 'Naš vampir nije Gospodin, već fukara koja se promeće kako može'

(DEPO PORTAL/au)