Piše: Jagoda Kljaić (e-novine)

Čujem zvižduk. Nije vlak. Odzviždava do osam. Nije sat. K'o nekad u osam. Nije časovnik. Ne otkucava. K'o nekad u 8. Da, to je - glas.

U nikad shvaćenoj stvarnosti, ondašnjoj i današnjoj, u bogato-siromašnoj prošlosti, bili smo i ostadosmo ispred vremena. I On i mi. Đorđe Marjanović i „đokisti“, njegovi vjerni obožavatelji. Oni koji su prepoznali iskrenost, ljepotu, radost, dobrotu, svečanost susreta sa publikom. Kakvo je nikakvo značenje današnje riječi „fan“ prema onome što je bio klub obožavatelja Đorđa M.
Photo: Sanya Khomenko

Navlačim crvene rukavice. I čarape sa natom. Da majka ne vidi, premlada sam. Na njih crvene cipelice sa crnom mašnom. Kupljene u Borovu, jučer, na veresiju, da se djetetu ispuni želja. Dobro da je ljeto, samo će se zaprašiti dok izađem iz sokaka na jedinu asfaltiranu ulicu.

Jabuka je taj tren pala sa stabla na zemlju. Morala bih je podignuti, zaslužila je, ona je moj fetiš. Ipak, nemam vremena. Otac će to učiniti za mene.

Poštar donosi hrpu pisama i razglednica. Iz svih krajeva Jugoslavije. Neke rukopise prepoznajem, drugi su mi strani. Odmah gledam žigove i radujem se svakom novom mjestu iz kojega stiže pozdrav. Moja sestra, sunce moje, razvrstat će - posebno pisma, posebno razglednice. Mlađa je od mene četiri godine, ali ozbiljnija i pametnija, šuti, ne komentira, samo pita da li još što trebam.

Na treću stranu, u posebnu kutiju od Batinih cipela, pažljivo slaže poštu iz Sovjetskoga Saveza. Mama pravi neki ručni rad, moram poslati Svetlani u Lenjingrad, Kanal Griboedova… Dobila sam od nje komplet matrjoški, nikad više ne naiđoh na tako brojnu porodicu, ima ih čak dvanaest.

Iz ruskoga ionako imam ocjenu odličan, pa mi cijeli SSSR nije dovoljan da i njima to potvrdim.

Svemir se pokreće. Samo da ne zakasnim. Žurim na vlak – koji vlači, tj. vuče. Ili voz – koji ipak samo vozi. Meni svejedno, samo da na vrijeme krene. Sendviči od najskuplje zimske salame, kad se vratim pristajem na juhu od paradajza mjesec dana. Soka u tetrapaku još nema, najbliži u Italiji i Austriji, vidim u reklamama. Ali zato ima čuvenoga malinovca koji u plastičnoj flaši također put putuje. Počinje Pjesma ljeta, ne znam koja godina, pa da ne slažem, recimo da se ne sjećam.

Drugim razredom do Sarajeva. Na početak turneje, okupljeni i organizirani kao da opstanak svijeta zavisi od nas. Stadion Koševo pun puncat, naslućujemo ludnicu i pobjedu. Na stadionu Budućnosti u Titogradu ista slika. Tribine se tresu, umor savladava, ponestaje para, ali se mora još proživjeti veliko finale u Beogradu. Na Tašmajdanu. Opet isto, samo još glasnije, danas bi rekli: skenirano i isprženo.
Photo: Milica Jovanović

Još sam onda naučila što znači darivati cvijetak, pa bio ubran i u nekom grmu uz put.

Poslije toga – razlaz do drugoga ljeta. Opet u novim cipelicama i suknjici, nikako u hlačicama, jer onda se znalo tko je djevojčica, a tko dječak.

Bilo je to davno prije interneta. Mi smo bili njegove preteče. Povezani i umreženi do savršenstva. Nije bilo Googlea. Nije nam trebao, sve smo znali. Sve datume, dane i minute, kretanje, razgovore, spavanje, ustajanje, šišanje, jelovnik, odijela, košulje, snimanja, nastupe. Bili smo prethodnica digitalnog signala, dvadesetičetirisatnog praćenja bez narukvice sa čipom, kretanja bez satelitskog navođenja – sve smo mi to znali i organizirali prije umova tehnologije. Oni su potajno učili od nas, ali nikad to neće priznati.

I danas mobiteli naprave kiks, signal se izgubi, javi se pogrešna osoba jer su svi ukucani pa se neko iskuca. A tek kad se memorija izbriše, odjednom nestaje sve znanje, postajemo nepismeni, kratkovidni, izgubljeni, vrtioci u krugu, bijesna lisica i izgladnjeli vuk.

To se nama nikada nije moglo dogoditi. Stalno dežurstvo na Terazijama 14, signal odmah putuje do Doma sindikata, penje se na krov robne kuće, a odatle za njega više nema prepreka. Od Ljubljane do Ohrida, od Đenovića do Kikinde, od Motovuna do Zaječara.

Bili smo bogati onda, uz slane štapiće, kifle, čajne kolutiće i pokoju čokoladnu torticu. Sa jednom haljinom, dve bluzice i dva šosića. Sa jednim dokoljenkama na cvjetiće i pomno čuvanim čudom od najlon čarapa. Sve što smo zajedno imali mogli smo skupiti i ubacati u jednu putnu torbu.

Ali, za osjećaje, za ljepotu, za prijateljstvo i za dušu imali smo svako svoju torbu. Koja je iz dana u dan rasla. I još uvijek raste, toliko da se emocije iz nje prelijevaju i razlijevaju svuda oko nas, bilo gdje da zastanemo, u koji god kutić privirimo, po kakvim sve strmim stepenicama da krenemo. Sve smo bogatiji i bogatiji.

Još onda, davno i pradavno, u vremenu koje ni Nostradamus nije predvidio, mi smo znali, prepoznavali i razumijevali. Novo vrijeme, ispred prošloga i sadašnjega.

(BLIN MAGAZIN)