Piše: Meliha HUSEDŽINOVIĆ

U mnoštvu individualnih pozicija unutar savremene umjetnosti Hamzalija Muhić je pripadnik one za koju je karakteristična intuitivna, emotivna i ekspresivna, a ne spekulativno-analitička artikulacija umjetničkog djela. Njegovi prividno nekomunikativni i naizgled somodovoljni poliptisi, asamblaži ili kolaži - ukratko slike, kriju u suštini mnoštvo simboličkih i složenih struktura. Nijedna predstava na njima nema deskriptivnu ravan, jer je sve u simbolima i metaforama o pojavljivanju i iščezavanju, o promjenjivosti, o problemima krhkosti i trojnosti egzistencije.

Hamzalija Muhić nastupa sa pozicije potpunog individualca i pozicije čovjeka motivisanog za umjetničko djelovanje iz duboko vlastitih razloga. Njegove slike s egzistencijalnim predznakom i čestim ozračjem tjeskobe djela su u kojima se susreću i intelektualno i instinktivno i duh i emocija, ostvarujući - uz minimum plastične ideje, a sa maksimalnim efektom - sklad kakvim su povezani nebo i zemlja, materija i duh, snaga i krhkost, svjetlo i tama, ljudska svijest i beskraj kosmosa.

Ljudsko biće se u njegovom opusu pojavljuje u dva različita aspekta: u prisutnosti i u odsutnosti. Kada je prisutno ili je u vidu piktograma kao na dječijem crtežu ili kao glava bez identiteta koja se nekada pretvara u čistu sjenku, nekad se jedva izdvaja iz podloge kao fantom koji nema ni tvornosti ni težine, kao simbol pojedinca koji se sve više utapa u masi. A o ljudskoj odsutnosti svjedoči čitav fundus - u slike - aplicirane građe. To je zbirka običnih i neobičnih, ponekad bizarnih, ponekad senzibilnih - i u čudan međusobni kontekst dovedenih - predmeta koji su nekada imali svoju svrhu i vrijednost, a sada su samo simboli onih kojima su pripadali.

Ti predmeti su, kao i ramovi u koje su kadrirani, često grubi, nezgrapni, nečisti, iznošeni i istrošeni, a umjetnikovom intervencijom pomiješani sa drugom materijom – bojom, ljepilom, stolarskim kitom i bitumenom, ponekad i upakovani i uvezani. Ovako prerađeni predmeti zadobijaju impulse nove egzistencije. Formati slika ili podloga, često enformelne provinijencije, na koje su aplicirani, dozvoljavaju Muhiću da ih slaže u horizontalne ili vertikalne poliptihe, zapravo što instinktivno, što racionalno, da ih sastavlja o nove cjeline. U ovakvim cjelinama ima i slika iz kojih se naslućuje da nastale kao plod meditacije, da je na njima autoru bila važnija kontemplativna dimenzija nego neka simbolička koprena.

To su slike čiji je prostor sveden na skoro monohromnu plohu, površinu na kojoj će se, možda, odvijati neka predstava, aplicirati neki predmet, upisati brojevi kao simboli svega što teče i prolazi, upisati neka sentenca, citat ili poruka. Takvih slika velikog formata i izvan ovakvog sloga na ovoj izložbi nema, jer bi joj dale drugačiju konotaciju, pošto su eho ili čista vizualizacija brojnih misli iz eseja Emila Ciorana koje Hamzalija Muhić, godinama, pomno iščitava. lzborom eksponata za ovu izložbu želio je do izbjegne taj „krik beznađa”. Umjesto njih, tu je njegov ciklus gotovo bijelih slika koje u svojoj škrtoj abecedi primarnih crtačkih elemenata kriju čitavo bogatstvo i koje vibriraju prisutstvom šifrovanih poruka i damara.

Sam Muhić često spominje da su mnoge njegove slike inspirisane pejzažom, zapravo tlom kojeg iz ptičje perspektive gleda sa svojih prozora. To bi mogle bili naturalističke evidencije našeg primitivnog odnosa prema okolišu, ali nisu. Ti prizori su slikarski proosjećani, preobraženi, doživljeni i izraženi nekad zasićenom bojom i apliciranim otpadom ili, kao na ovim bijelim - ekspresivnim crtačkim potezima i skoro dječijom vizijom. Tako se stiče i utisak da Muhić ponekad osjeti da je potencijal jednog ciklusa slika potrošen i da mora otvoriti vrata drugom.

Da zaključimo - Hamzalija Muhić nastupa sa pozicije potpunog individualca i pozicije čovjeka motivisanog za umjetničko djelovanje iz duboko vlastitih razloga. Njegove slike s egzistencijalnim predznakom i čestim ozračjem tjeskobe djela su u kojima se susreću i intelektualno i instinktivno i duh i emocija, ostvarujući - uz minimum plastične ideje, a sa maksimalnim efektom - sklad kakvim su povezani nebo i zemlja, materija i duh, snaga i krhkost, svjetlo i tama, ljudska svijest i beskraj kosmosa. U suštini, ovo je slikarstvo puno „emocija koje izbijaju iz nesvjesnog”. Slikarstvo unutrašnje nužnosti izgrađeno na jeziku simbola koji se i mogu i ne mogu protumačiti. Upravo onakvih za koje Aniela Jaffe kaže: „Simbol je predmet poznatog svijeta koji sluti nešto nepoznato; to je poznati izraz života i osjećaja neizrecivog.”

(DEPO PORTAL)