Piše: Slavo KUKIĆ

Nakon izborne noći to je, što se mene tiče, graničilo sa znanstvenom fantastikom. Tristo tisuća socijaldemokratskih glasova i širom otvorena vrata nadi da je vrijeme ljudskog i povijesnog silovanja definitivno iza nas. Neki, međutim, nisu mislili tako. I činili su baš ono što je trebalo kako bi se poslijeizborna euforija „malog“ čovjeka svela na razinu neprepoznatljivosti. Zaigrali su na faktor vremena i otezanja u formiranju vlasti. I faktor naknadnih uvjeta i tumačenja.

Mislim na dva moguća scenarija. Po jednom, Čovićevoj bi „hrvatskoj“ osovini u federalnoj vladi pripao dio ministarskih mjesta iz kvote Hrvata. Po drugom, od kojeg mostarski „sokol“ još uvijek ne odustaje, društvu „licenciranih“ bi pripao ekskluzivitet na hrvatsko predstavljanje u Federaciji, pa onda i BiH. Netko bi mi mogao spočitnuti kako je ovaj scenarij nerealan i plod moje nesklonosti prema jednoj političkoj opciji. No, nije...

Đavolje društvo, pošteno govoreći, uopće nije jednobojno. Uostalom, prati li se kronologija, vrzino kolo prva je povela jedna od potpisnica esdepeove platforme. Utoliko se, iz današnje perspektive, svrstavanje SDA pod kišobran poslijeizborne četvorke i može razumjeti tek kao taktički blef s potpuno drugačijim krajnjim ciljem. U prvom naletu je, naime, koalicijom s SDP-om, na županijskoj razini trebalo osigurati vlast svojima. Onima, dakle, koji – ako je temeljem prohujalih desetljeća suditi – bez državnih jasala niti ne znaju za život zarađivati. A nakon toga je izbornog pobjednika, tapšanjem po ramenima i istodobnim guranjem na brisani prostor, planirano okružiti sebi sličnima – Čovićem i inima – i dovesti ga u poziciju akcijske nemoći. Narod bi rekao – 'uškopiti'. A istodobno bi ga se, kao partiju vlasti, učinilo odgovornim za ono što će se događati slijedeće četiri godine, a što će u stvarnosti kreirati oni isti koji čudesa ovoj zemlji priređuju od devedesetih.

Otezanje s konstitucijom vlasti iskorišteno je i za „izvanstranački“ pritisak – onaj kojeg personificiraju nevladine udruge i „nezavisni“ intelektualci. A koji, svatko na svoj način, vremenski vakum koriste kako bi konceptu „škopljenja“ izbornoga pobjednika i osobno pripomogli. Jedni se „ubiše“ pričama o majorizaciji Hrvata i postignutom nacionalnom konsenzusu – iskazanom i prikupljenim potpisima – o tome kako tome konačno mora doći kraj. Drugi zbore o nacionalnim izbornim pobjednicima i nužnosti formiranja koncentracijske vlade u kojoj bi se našlo mjesta za sve njih. Trećima ni to nije dovoljno nego priču proširuju i na pitanja ustavnoga ustroja, pri čemu svoj koncept „institucionalne autonomije nacionalnih zajednica“ vide kao za BiH jedino mogući i spasonosni.

Pritiska, očito, i međunarodna mašinerija – u BiH instalirana, ali i ona izvan njezinih granica. Za ovu prvu je i logično. Njoj je važno da nadređenima može podnijeti račun kako u nju uloženi kapital nije u vjetar bačen. Ne čudi, međutim, ni ponašanje Evrope. Jer, u njoj je, barem kod najjačih, u ovom momentu dominantna politička desnica. Čemu se onda čuditi da ona ovdje, u BiH, zagovara vlast u kojoj će konzervativne političke opcije, makar one bile prožete i nacionalizmom, također kreirati politički ambijent?

Ignorirati, na koncu, ne treba ni „evoluciju“ „prvog“ u Hrvata – lidera HDZ-a. Priča o „tajnim“ razgovorima – na koju, usput, iz SDP-a ne reagiraju na način kako bi morali – proizvodi percepciju da izborno mišljenje građana nije važno nikome, pa ni stranci koja je na obećanju promjena dobila njihove glasove. I koja, i pored toga, ide u tajne razgovore s onima koji su te iste promjene kočili čitavih dvadeset godina.

Time se, što je još važnije, koristeći faktor vremena, neutralizira i istinska podvojenost – na one kojima odgovara status qou i one druge, koji su zbog potpore promjenama i izišli na izbore. I povećava ravnodušnost obična čovjeka prema svemu što bi se, u konstituciji vlasti dakako, moglo dogoditi. U čitavoj toj priči, što jes'-jes', demagoškim obratima pomaže i prvi čovjek HDZ-a. Nikada on, izjavi neki dan, nije prizivao treći entitet. Ne daj Bože. A izjave iz vremena predizborne kampanje? A trijumfalni pozdrav iz „sjedišta buduće hrvatske federalne jedinice“, upućen tijekom izborne noći? Ni toga se, kažu sudionici njegova obraćanja na sesiji Kruga '99 – koje je, usput, sam tražio – čovjek ne sjeća. Dapače. On je za četiri multietničke regije, koje kao optimalno rješenje nekoć ponudi i Biskupska konferencija.

Što, pristajanjem na namještenu igru, dobiva a što gubi SDP? To je pitanje koje traži zasebnu analizu. I, što se mene tiče, posljednja u nizu đavoljih jabuka koju bi trebao zagristi. No, odluku ne donosim ja – usprkos svoj mojoj ljubavi prema ideji socijalne demokracije – nego oni koji imaju mandat. Ja samo mogu moliti Svevišnjega da ne naprave greške koje će ideja dugoročno morati plaćati. A greške ne treba isključiti. Naprotiv. U bliskoj budućnosti se, po sadašnjemu, nerealnim ne čini ni rješenje koje je mjesecima svesrdno prizivano – koncentracijska vlada u kojoj bi značajnu težinu imati mogle i dvije frakcije HDZ-a.

Kad kažem značajnu, mislim na dva moguća scenarija. Po jednom, Čovićevoj bi „hrvatskoj“ osovini u federalnoj vladi pripao dio ministarskih mjesta iz kvote Hrvata. Po drugom, od kojeg mostarski „sokol“ još uvijek ne odustaje, društvu „licenciranih“ bi pripao ekskluzivitet na hrvatsko predstavljanje u Federaciji, pa onda i BiH. Netko bi mi mogao spočitnuti kako je ovaj scenarij nerealan i plod moje nesklonosti prema jednoj političkoj opciji. No, nije. Zamislimo, uostalom, situaciju da se pristane na ultimatume kako predsjednik Federacije mora biti iz HDZ-a. A on, poznato je, daje zeleno svijetlo za novu federalnu vladu. A to, onda, znači da njezino formiranje može otezati dok god ne bude udovoljeno zahtjevima njegove partije – uključujući i onaj o ekskluzivnom pravu na hrvatsku ministarsku kvotu u federalnoj vladi.

Bilo kako bilo, ulazak u federalnu izvršnu vlast dviju frakcija HDZ-a se, iz današnje perspektive, čini poprilično realnim. Sukladno tome je, zašto ne?, uputno razmišljati i o ljudima koji bi je, iz njihova sastava dakako, mogli činiti – ovo tim prije jer one, dvije frakcije HDZ-a, kako i sam Čović na Krugu '99 reče, obiluju ljudima koji posjeduju potrebne kvalitete za najviše državne funkcije.

Po svemu, ipak, neki među njima su prepoznatljiviji. I logično bi bilo očekivati da su u prvom planu. Čovićevu dopredsjedniku bi, recimo, pristajala funkcija člana Međudržavnog vijeća BiH i Hrvatske. Ili, eventualno, pozicija ministra vanjskih poslova. Doduše, u oba slučaja bi mu se trebala naći zamjena ako bi njegove državničke obveze podrazumijevale i posjetu susjednoj državi. Jer tamo ga, navodno, traže zbog krađe tričavih petsto-šesto tisuća kuna proračunskih sredstava. Pitanje je, doduše, je li to istina? Ali, moramo biti budni. I misliti na zaštitu od stranog progona u zemlji najcjenjenijih. A Niko je jedan od ovdje, među Hrvatima posebice, najdragocjenijih, zar ne?

Ako bi, pak, Čović odlučio dio plijena dodijeliti i Ljubićevim ljudima, ne vidim kako bi zaobići mogao njegova generalnog tajnika. A njemu bi, po objektivnim kriterijima, najbolje pristajalo ministarstvo unutarnjih poslova i zatvora. Pitate se, zašto? Pa, barem je to jednostavno – čovjek je tek odležao zatvorsku kaznu i do u detalje je involviran u tajne ovog dijela represivne državne strukture. Stoga ga na čelo iste treba i „naćuliti“

Najviše muke će, ipak, prvom u Hrvata činiti njegov dvojnik – bivši pobunjenik i rušitelj hrvatskog jedinstva. Što dati njemu... Možda je najpametnije razmisliti o novom ministarstvu. O, recimo, ministarstvu za crne fondove. Jer, informacije, koje dolaze iz susjedne Hrvatske, govore o njegovim referencama

Najviše muke će, ipak, prvom u Hrvata činiti njegov dvojnik – bivši pobunjenik i rušitelj hrvatskog jedinstva. Što dati njemu? Izvjesno je – ne treba mu dati oblast zdravstva. Jer, od nje je bježao i do sada. A ministarstvo zračnog, željezničkog i cestovnog prometa? Ako je temeljem iskustva suditi – najbolje je zaobići i to. Što onda? Možda je najpametnije razmisliti o novom ministarstvu. O, recimo, ministarstvu za crne fondove. Jer, informacije, koje dolaze iz susjedne Hrvatske, govore o njegovim referencama. Ako je, naime, iz hrvatskih crnih fondova uspio, kako tvrdi bivši Sanaderov rizničar, „maznuti“ milion i pol – a nisu mu bili dostupni – zamislite što bi ovdje mogao učiniti na mjestu prvog, za crne fondove i formalno zaduženog. A čovjek je, vidjelo se i na Večernjakovu pečatu, i obrazovan i pun ideja.

E da, skoro da zaboravih „prvolicenciranoga“. Kako na najpametniji način, za hrvatski interes dakako, iskoristiti njega? Visoki predstavnik mu, istina, ne obećava skori povratak na izbornu funkciju. Ali, ako je opći interes po srijedi zaobići se može i Visokog predstavnika. Dobro bi, recimo, bilo razmisliti da se, za njega specijalno, instalira pozicija „kontrolora svega i svakoga“. Da, dakle, zbog neprijateljskog raspoloženja stranaca, Visokog predstavnika prije svega, čovjek nema nikakvu formalnu funkciju u hijerarhiji vlasti, ali da, kao i do sada, zadrži nadzor na svim i svačim – Elektroprivredom HB, HT-om, Aluminijem, Cestama federacije, ostalim centrima financijske moći, svim otkuda se može izvući lova. Ali, i nad ljudskim sudbinama – mojom, tvojom, sudbinama svakog od nas pojedinačno. Jer, u tome mu nema premca. A onda će, bude li dobro njemu i njegovima, dobro biti i svima nama – Hrvatima u ime kojih sve to, tako čovjek veli, i čini.