Piše: Blažo Stevović

Kada su me izgnali, svi, ama baš svi, zbog moje slobode,koja smeta Trebinju, pojavio se grubi ali nadljudski glas pokojnog Tonija Pehara.
Zvao me je u Mostar.
Tih tri mjeseca spavao sam sa papovkom, koju mi je Vučurević podijelio  da mu čuvam srpstvo, dok on krade...
Razdužio sam je.

U Beogradu su me rašalovanog, pa u Sarajevu, Dubrovniku i Mostaru, održali u životu.
Nigdje dinara, a svugdje dobrih ljudi. Neka ih Bog čuva!
Ostah živ, ali i danas namjerno nezaposlen, bez prava na posao, kredit, stranu donaciju...
Misle da ću im uzvratiti mržnjom. NEĆU!

Inače su trebinjski nazovipolitičari i nazovi 'nevladin sektor' još pod kontrolom zlotvora iz Ševeningena, pa me zabolje što sam MANJINA! Ima nas onoliko koliko je dovoljno da popijemo kafu, pa kada nemamo para za istu da na suvo reagujemo.
I zato će Alternativni klub preživjeti.
Svjedočićemo Mi protiv ONIH Trebinjaca.
Mi smo oni koji nismo luk jeli, a mirišemo ga, a oni su oni koji su ga jeli, pokušavaju ga neutralisati našim milionima, ali dvije države jedva čekaju njih pedeset i četiri, izroda...

Te 2006. Godine, kada je Ćuk naredio pod pritiskom Vučurevićevih eminencija iz jedne trebinjske firme, da me proganjaju svi su potpisali sramni papir, kako tamo, u Trebinju postoji izvjesni Blažo Stevović, koji, zamislite, preko federalnih medija širi lošu sliku o Trebinju.
Za moja istraživanja osim OSE, i kasnije stranih agencija, niko iz Trebinja se nije brinuo. Ustvari, brinuli su o kockaru iz Šavnika!
Prepušteno je optuženom za ratne zločine Đorđu Vučiniću, da sastavlja saopštenja za javnost, koja su ličila na ona: “Stevoviću, bježi, ubij se”, ili “Uzmi oružje i strijeljaj jazavce”.

No, jesu li vrijedni Ćelovine?
Nisu!

Taj 20. februar 2006. godine i taj atak na mene i porodicu ne zaboravljam dok sam živ i da ima zeru pravne države, neko bi zbog toga papira, koji se može i na internetu naći, robijao uz grdne odštete.  Otom-potom!!!
No, dobri ljudi su me spašavali.
Stresovi su me nagrdili...

A onda, kada je proradio moj stari inat i kada sam se na insistiranje patološkog lažova Ćuka vratio u Trebinje sa obećanjem da ću voditi ono što treba, da vodim Trebinjski teatar, nasjeo sam, ali ovaj put jak. Naviknut na laž. Spreman na sve. TERMINATOR!
Rijetki su kao i danas smjeli popiti kafu sa mnom.
No, razumijem ih.

Dobri ljudi su me zvali po festivalima, seminarima, a to mi je trebalo dok su mi u Trebinju nasrtali na kuću.
No, ipak su me najviše obradovali moji MESS-ovci, koji su me držali i drže kao malo vode na dlanu, ne zato što sam ja neki veliki dramski radnik, nego zato što pokušavam biti dobar čovjek, kao što su i oni.

Od tih predivnih hostesa, enciklopedijski tačnih intelektualaca u praksi, ne smijem nabrajati, zaboraviću nekoga.
I tako i ove godine očekujem poziv na MESS, jer sve što sam stariji imam sve više reći.
I ne plašim se autoriteta, koji tamo dolaze, jer me život tjera da polako ali sigurno postanem AUTORITET, da bih opstao!
I opstaću zahvaljujući mnogim kulturnim, medijskim i dobrim ljudima uopšte.

Naravno, to je proces, koji kod mene traje evo već šest godina, samo bez računara, granta od 100 KM godišnje, no proći će i njihovo.
Moja ljubav prema njima je jača od sve siline njihove mržnje prema meni. Moram napomenuti i ljubav prema mojoj državi, zbog koje sam u Trebinju izrod, takođe.

NE DAJ SE BOSNO I HERCEGOVINO, NE DAJ SE IZRODE!

Abraš Media/DEPO PORTAL/a.k.