Piše: Pavle PAVLOVIĆ
Već je vrijeme da dobijem priznanje za redovito punjenje nizozemskog proračuna. Gotovo svakog mjeseca, kao vojnik spreman, munjevito reagiram na sve pristigle “čestitke”. Posljednja olakšat će me za samo 75 eura. Po procjeni gospode policajaca toliko staje moja nepotrebna vožnja, duža od pet minuta, u lijevoj traci brze ceste. Da sam se koji sekund ranije prestrojio u slobodnu desnu stranu, ovaj drugi mjesec u godini prošao bih bez tradicionalnog jednosmjernog poštanskog prometa sa državom. Pitam se kako bi se tada osjećao? Da li bih se uplašio da sam zaboravljen od kompjutorski precizne i brze državna birokracije što je zanemarila moje srčano južnoslavensko sudjelovanje u cestovnom prometu jedne od najrazvijenih zemalja. Proteklu godinu završio sam, zapravo, sa značajnim uspjehom. Proračun niske kraljevine uspio sam napuniti sa nekoliko tisuća eura. Ponosan sam što sam mogao doprinijeti visokom i luksuznom stilu života poslanika, vlade, dvora… Najviše su “čestitali” kada su ulovili da sam kroz crveno svjetlo prošao telefonirajući. Uspio sam se izvući sa 850 eura kazne. Prepao sam se, ustvari, da će mi zauvijek oduzeti i vozačku i telefon.
![]() |
Na licu mjesta dobio sam nazad vozačku dozvolu. “Čestitka” je stigla malo poslije. Srećom, bilo je tih već pomenutih 850 eura. Super sam prošao kako je moglo biti! Eh, moj buraz, nigdje naših prometnika. U čas se dogovorimo k’o ljudi, pa ti prolazak kroz crveno bude 15 do 20 eurica, a telefoniranje još koji euro pride, i zbogom. |
Ma, nije samo to! Kada sam skužio kakav sam balkanski podvig učinio, pokušao sam malo ljubaznije da popričam s policajcem koji mi se svako malo smješkao. Kontam ovaj je moj, bit će u stilu – ovog puta upozorenje, slijedećeg džepno olakšanje. Raspričao sam se nadugo i naširoko sa drugom organom. Kazivao kako me je upravo u trenu prolaska kroz semafor zvao jedan ratni drug što pati od posttraumatskog stresa. Njemu se moraš odmah javiti, inače pada u još veću depresiju, što vodi ponekada i suicidu. Uvjeravao sam ga i kako nizozemskim vojnicima u Srebrenici nije bilo lako pred opakim Mladićevim pogledom. Tvrdio sam da mi, ratne pobjegulje, nismo mogli bolju zemlju izabrati. Em, demokratska, em razvijena, em bogata. Spomenuo sam, čak, kako je moja majka za koju godinu života pod krunom kraljice Beatrise dobila više nego za svih osam desetljeća u onom našem regionu. Imala je novčani dodatak za specijalni invalidski taksi, imala je posebni kućni lift, imala je svakodnevnu najbolju njegu. Obilazile su je čak dvije medicinske sestre. Liječnik je dolazio doma kad god bi ga zvrcnuli. U bolnici je imala posebnu sobu sa TV i pet obroka dnevno. Sve to je imala a ni riječi nizozemskog nije znala.
Nasmiješeni državni organ pod kacigom iz trena u tren pretvarao se iz robota, koji samo dijeli kaznenene bonove, u čovjeka, u pomnog slušatelja svih gluposti koje ti padaju na pamet u panici da ne izvučeš deblji kraj. U maniri zapjenušanog govornika sa naših ex-prostora osvrnuo sam se i na policajce iz bivših nam republika.
- Dragi gospodine, jeste li ikada bili u Croati, na Jadranu?
- Imao sam namjeru, ali tada je kod vas zapucalo.
- Eh, ne znate koliko ste propustili.
- Znam, znam čuo sam kako je lijepo tamo kod vas.
- Nije samo to, a da vidite vaše kolege policajce. Zaustavljaju svakih, rekao bih , stotinu metara. Naoružani su onim pištoljima za mjerenje brzine. I pucaju li, pucaju.
- I kolike su kazne kod vas? - pita znatiželjno.
- Iskreno da vam kažem, za kazne ne znam, ali zato znam koliko se treba dati da se prođe bez zapisivanja.
- Što mislite pod tim “bez zapisivanja”?
- Hm, želim reći da su vaše kolege dole na jugu veoma podložne svom džepu.
- Objasnite, molim!
- Pa, eto, kada vas zaustave policajci iz manjih mjesta, što dočekuju na pustim putevima, lako možete proći sa pet, deset eura. Dobro vama, a dobro i njima. Mogu onda trknuti na pivo i janjetinu. Ali, kada je veće mjesto, gdje ima više patrola, onda je i odnos drukčiji. Teže se dogovoriti da se ne zapisuje, ali i skuplje dođe. Seoski i gradski policajci tamo su se specijalizirali, ne za hvatanje lopova, već za inozemne registarske tablice. Vidio sam na stotinu puta kako se sa stop-palicama bacaju pod točkove “stranaca”, dok domaći mirno projure brzinom kojom žele.
- I, što želite time reći? Mislite li, slučajno, da i ovdje može bez zapisivanja? – pita i dalje sa smješkom na licu.
- Ne, ne i ne! O tome odlučujete vi, dragi gospodine policajac.
![]() |
Paul, kad u Norveškoj voziš koji kilometar iznad dozvoljenih 50, dobijaš kaznu od 375 eura! |
Od čovjeka je ponovo postao robot. Ipak je sve precizno zapisao. Ljubazno smo se rastali, kao što smo i sastali. Samo, ovog puta uz zapisnik je ponio i moju vozačku dozvolu. Poslije nekoliko dana stigao je i poziv od suca za prometne prekršaje.
- Gospodine Pavloviću, ovo vam nije vaša bivša zemlja – dočeka me sudac sa vrata.
- Oprostite, nisam razumio.
- Imate li poteskoća sa našim jezikom – nastavlja.
- Zašto?
- Govorili ste našem prometnom policajcu o podmićivanjima u vašem regionu. Državni službenik imao je dojam da ste mu nešto nudili da vam progleda kroz prste zbog izuzetno teskog prometnog prekršaja…
- Gospodine sudac, nisam ništa nudio, samo sam savjetovao ljubaznog policajca da jednog dana posjeti sunčane krajolike bivše nam zemlje.
- Spominjali ste i policajce sa tih prostora.
- Razumljivo je to, gospon sudac. Kada pričam sa ovdašnjim vozačima, onda ih uspoređujem sa onim nekadašnjim našim. Što je tu pogrešno?!
- Sreća vaša da ste samo pričali i da se niste hvatali za džep – kao da je promrljao… Ovog puta uvažavam vaša objašnjenja, vjerujući da je do nesporazuma došlo uslijed vaših jezičkih nesnalaženja.
Na licu mjesta dobio sam nazad vozačku dozvolu. “Čestitka” je stigla malo poslije. Srećom, bilo je tih već pomenutih 850 eura. Super sam prošao kako je moglo biti! Eh, moj buraz, nigdje naših prometnika. U čas se dogovorimo k’o ljudi, pa ti prolazak kroz crveno bude 15 do 20 eurica, a telefoniranje još koji euro pride, i zbogom. Uh, što su ovi sitničavi.
Pošteno govoreći, zažalio sam što me azilantski put nije odveo u veliku i humaniju Njemačku. Tamo imaju razumijevanja za balkanske poštovaoce prometnih propisa. Recimo, ovdje u NL, ako ne reagiraš na onaj obavezni znak stop, računaj da slijedi olakšanje od 100 eura, a kod Švabe-babe je to deset puta manje. Ili, ako dobro ne očistiš snijeg ili led sa vozačkog vjetrobrana, to te košta 180 eura u NL, a u D samo 25. Kod službenika kancelarke Merkel za telefoniranje u vožnji plaćaš 40 eura, a u ovoj niskoj zemlji 220. Ako skrećeš bez “žmigavca”, ovdje te staje 85 eura, a u susjednoj državi 20. Ne bih dalje da uspoređujem, opasno je za tlak. Ali, zato uskače jedan moj poznanik, rođeni Nizozemac, sa pobjedonosnom primjedbom:
- Paul, kad u Norveškoj voziš koji kilometar iznad dozvoljenih 50, dobijaš kaznu od 375 eura! A znas li ti koliko te kažnjavaju ako kradeš po robnim kućama?
- Koliko?
- Samo sa 50 eura. Bolje je krasti nego zaboraviti uključiti “žmigavac”.
Onda mu pokazujem novine u kojem predstavnici Sindikata policajaca NL navode kako se pojedini članovi njihove organizacije stide kada naplaćuju kazne za neke od bezazlenih prometnih prekršaja, koje su po nekoliko puta “skuplje” nego kriminalno djelovanje po trgovačkim centrima. Zato poštujmo crveno na semaforu i haj’mo svi u krađe. Više se isplati!
Da li je tako i u ex-domovini?
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook