Piše: Mile LASIĆ

Došao sam posljednji put da se pozdravim sa šačicom preostalih kolega i prijatelja u bh. ambasadi u Bonnu i oni su me uspjeli nagovoriti da uđem u prostoriju u kojoj se „slavila“ Nova 1995. godina. Ja tu nisam više, ako sam i ikada, pripadao. U sali su na počasnim mjestima sjedili moji zadavitelji. Prvi ambasador Bosne i Hercegovine u Bonnu (nesretnik je umro u međuvremenu) i glavni pravni savjetnik, (u međuvremenu avanzirao za «Alijina nasljednika, a nije mu sin» ...), te brojni pobočnici, ekipa s „posebnim ovlastima“, sve bliski „predsjednikovi ljudi“, pristigli u proljeće l994. godine da ponište što se s velikom mukom i entuzijazmom pravilo i napravilo u prvih godinu i nekoliko mjeseci rada Ambasade BiH u Bonnu. Većina prisutnih u sali je u Ambasadora i pratnju gledala očima vjernika i podanika, prestrašenih malih ljudi, kakva je puna Bosna (i Hercegovina). A ja sam, navodno, odlazio svojom voljom. Bio sam ponižen i prisljen, ali i gord i ponosan da bih to priznao, ma koliko mi je bilo ovo „kafkijanstvo po bosanski“ beskrajno jasno, ružno i uvredljivo. U svečanom diplomatskom odijelu, s mašnom oko vrata, strpljivo sam privodio kraju «umiranje na rate», nalikujući pogrebniku na vlastitom pogrebu. A dio mojih kolega je s tugom i stidom naslućivao da u mojoj sudbini leži i njihova budućnost.

Rat bez pobjednika i poraženih, u kojem su svi poraženi, samo na različite načine, u konačnom ishodu je značilo da je u BiH za sva vremena ubijen do tada postojeći način života. Poništeno je makar pedeset godina suživota i slobode, a i neko stoljetno međutrpljenje i suodnošenje, nestalo je „komšiluka“. Više neće biti razmjene poklona za bajrame, božiće, uskrse i vaskrse, djeca neće zajedno odrastati, igrati se, družiti, voliti, ženiti i udavati, kada za to dođe vrijeme. U Bosni i Hercegovini će biti samo „čistih“ brakova, sinova i kćeri koje rađaju ratnike i osvetnike, a koji trebaju da liče na vođe i zaluđenike iz ovog rata.

Kada su mu došapnuli da je u zadnjem redu i „odbačeni“, kojemu tu i nije mjesto, Ambasador me je u svom govoru udostojio s par umnih rečenica, od kojih se ne zna koje su više boljele. One lažljive - kako je „upravo čuo“ kako neki napuštaju Ambasadu, baš sada kada je tako dobro krenulo, kada se „Washigtonskim sporazumom“ osigurava svijetla perspektiva zemlje. Ili, pak, one dvosmislene, o „ljubavi prema Bosni“, od strane čovjeka koji je, takorekuć, expert za tu „ljubav“, jer, inače, ne bi bio tu i baš tada, u tako osjetljivo vrijeme. Ambasador je govorio o ljubavi prema Bosni stilom kojem premca nema. Bosna se, naravno, mogla voljeti samo na njegov način, „o pravom bosanstvu“ bi on satima pričao, ali uviđavan kakav jeste, nije htio zamarati nazočne, koji ga ionako „pobožno“ gledaju i sve mu vjeruju. Svakom riječju i sve više je „ambasadorovo govorenje“ ličilo na one bujicave nesuvislosti od prije dvije godine, kada je nesretnik u „pukovnikovim kandžama“ Dragu T. i mene. – nakon priopćenja kolektivu jugoslavenske ambasade u Bonnu da napustamo Ambasadu SFRJ u Bonnu i jugoslavensku vanjsku službu – zasuo gomilom fraza kako se Jugoslavija mogla spasiti samo da se tu u Bonnu, bolje rečeno da smo nas dvojica „izdajnika“ htjeli i umjeli „plasirati istinu o Jugoslaviji“.

Obojica smo s tog „oproštaja“ s dijelom života, s profesijama, s dotadašnjom domovinom, ponijeli samo stid. Stid umjesto „njih“, koji se ne umiju stidjeti. „Po drugi put dobijam lekcije o ljubavi prema domovini od iste pameti, koja ne razlikuje režim od domovine, režim i narod, domovinu i narod, narod i građanina“, pomislio sam slušajući bh. amabasadora s ogromnom dozom gađenja. Drhtao sam, a kolege su me stiskale za ruke da ne uzvratim podjednako surovo na prikriveni smisao ambasadorovih poruka kako niti po vjeri i naciji, niti po krvi i imenu ne mogu voljeti svoju zemlju, kao što je Ambasador voli, a kamo li da je još u inozemstvu predstavlja.

Gubitak „velike domovine“ sam podnio lakše. Osjetio sam da s mojih pleća odlazi teret koji je postao neizdržljiv, olakšanje da se više ne nalazim u proturječnoj, u smiješno izgubljenoj poziciji, tamo gdje mi, barem tih zadnjih mjeseci, nije bilo mjesto. „Sizifu je dosadilo...“, šalio sam se nakon što sam telegram s ostavkom poslao za Beograd, tog 27. travnja 1992. godine, kada su Milošević i njegovi poslušnici proglasili “SeReJu”. Moji su prijatelji poslije tvrdili da sam se tu večer, čak, i nasmijao, po prvi put od dolaska u Bonn…

VIII

Ništa mi nije rečeno, posve slučajno sam jednog dana primijetio kako moga imena nema na novoprijavljenoj diplomatskoj listi Ambasade Republike BiH u Bonnu, koju je upravo novodošavši bh. amabasador proslijedio protokolu njemačkog ministarstva vanjskih poslova. U diplomatskom životu to znači da određena osoba nema više boravak u zemlji u kojoj službuje, da je otišla iz te zemlje ili da je umrla. Par dana kasnije pozvan sam pismenim putem da kod ambasadarove tajnice odložim diplomatsku izkaznicu, inače vlasništvo njemačkog protokola, prepolovljena mi je plaća i otkazano plaćanje stana. Od preostale plaće stan se nije mogao plaćati, pa sam se pod hitno morao „iseliti“ i premjestiti kod jednog svoga starog prijatelja. Otkaz nisam dobio, nije mi zabranjen ulaz u Ambasadu. Slična igra se igrala i s mojim preostalim prijateljima u Ambasadi, u pravilu „nečiste krvi“ ili nedovoljno svjesnim borcima za nacionalnu, bolje rečeno „njihovu stvar“, za stvar radikalnih bošnjačkih vjernika diplomata, koji su zajedno „s prvim ambasadorom“ stigli u Ambasadu u Bonnu, koji su sve stubokom okrenuli, koji nisu dopuštali da nacija i religija ostanu privatna stvar pojedinca, koji su točno znali o čemu se u vrhu sanja, a što se smije i treba javno reći.

Time je moja neartikulirana i naivna taktika maltene poluilegalnog rada u „njihovim redovima“, posrednog tihog rada na dugu stazu, pometena od strane „predsjednikove ekipe“, ambasadora i glavnog pravnog savjetnika, kao uvod u sveopće čišćenje . Mladić koji je to, pored mene, prvi iskusio bio je pod šokom kada je od njega zahtijevano da uđe u džamiju na molitvu, jer on jeste Bošnjak – Musliman, ali džamija nije njegov svijet. Ništa nije pomoglo što je bio „Vikićev specijalac“ i prvi osvajač medalje na jednom međunarodnom sportskom takmičenju nakon čina priznanja zemlje. Odbijanje da uđe u džamiju je presudilo da ne bude više dovoljno dobar niti za ambambasadorovu pratnju, niti za rad u Ambasadi. „Ne džumati petkom“ je, u interpretaciji novodošlih priučenih diplomata, automatski značilo biti sumnjiv, nedovoljno odan svome narodu i vjeri, „svome Vođi“, kojemu se civilno tepalo da je predsjednik. I sam sam odrastao u obitelji u kojoj je jedna polovica religiozna, mogao sam razumjeti vjerska osjećanja ljudi, potrebu za religijom, vjersku i ljudsku toleranciju, ali se ovdje radilo o nečemu sto je iz „bosanskog mraka“ direktno presađivano u „diplomatski kor“, a bivalo nerijetko beskrajno smiješno i žalosno. Meni se u tim mojim „odlazećim mjesecima“ često činilo da nijedna druga, uistinu diplomatska, obaveza nije bila toliko važna kao „ova petkom“, zajedno s drugim „diplomatama – vjernicima“ iz arapskog svijeta.

Pitao sam se tada, čemu sva ova igra, kada ima i jednostavnijih rješenja, zašto mi se ne zabrani ulaženje u zgradu Ambasade, zasto mi ne daju oficijelno otkaz iz službe, a dobijao sam nemušte i nejasne odgovore, od kojih se nisam bolje osjećao. Trajalo je dugo, duže no što sam želio, dok su se „kockice složile“. Ličio sam sam sebi na Kafkinog nesretnog Josefa K. koji se „prav-zdrav“ pitao o „svojoj krivnji“ i kada su su ga ljudi u crnim mantilima vodili na posljednje putovanje u Ništa i Nigdjevo. Pojašnjeno mi je konačno i na parčence kako nikada i nisam bio primljen u diplomatsku službu Republike Bosne i Hercegovine, kako u Ministarstvu u Sarajevu jednostavno o tomu nema traga. A ako nešto slučajno i ima, to je morala biti samovolja tadašnjeg ministra vanjskih poslova, takorekuć, njegova privatna stvar. A diplomatski status, te s tim diplomatska putovnica i iskaznica Protokola njemačkog ministarstva vanjskih poslova su, zapravo, logična posljedica „prvotne greške“, neka vrsta multiplicirane pogreške. Jer, „oni“, pobogu, „ne mogu bez suglasnosti hrvatskih partnera u vlasti, primiti bilo koga iz reda hrvatskog naroda“. I ne bez likovanja: „A tvoji te neće“. E, u tomu je već bio djelić istine i o tomu sam nešto već i progovorio…

Kada se konačno smilovao za „prijem“, Ambasador je – umjesto odgovora na pitanja koja su me mučila – ispričao priču o njegovim hercegovačkim korjenima, o hrvatskoj i katoličkoj tradiciji u Bosni, kao da to nisam znao i bez njega i bolje od njega, o njegovom dubokom uvjerenju kako će Hercegovci ponovo pronaći „bosanski put“, slično kao u prošlosti kada su ti „duhanski putovi“ bili osnova za preživljavanje i jednih i drugih. „Hoće, hoće“, mislio sam u povodu ambasadorovih ispraznih mudroslovija, „ sve dok su takvi kao ti u Bosni, a tebi slični u Hercegovini, na vlasti“. Nije mi htio ništa direktno reći. A mogao je i bilo bi pošteno.

Jer, vrijeme za rastanak je došlo onog momenta kad su takvi kao upravo pristigli „predsjednikovi ljudi“ došli definitivno na vlast u Sarajevu i kada su se razmilili po ambasadama koje su na noge postavili neki naivni bh. diplomati – patriote. Trebalo je samo biti pošten i kazati – došlo je vrijeme za rastanak, odradio si svoje, ne trebamo te više, kao da mi ne znamo da ti i ne priznaješ „vlast“ koju, navodno, predstavljaš, da si ti zapravo ilegalac u državnoj službi, iza koga nitko ne stoji. Ali, ova vrsta ljudi nije imala hrabrosti za poštenje, ona je već jednom „prevrnula ćurak“. Od „komunjare“ i direktora vojne fabrike u dubokoj provinciji do ambasadora je put vodio kroz kompromise najgore vrste. „Možda se i nesretni ambasador cijelo vrijeme samo pretvarao pred njegovim novim gazdama?. Mozda je tek učio „učiti“ pod stare dane? A možda mu ova nemilosrdna glavosjekačka uloga teško pada? Možda mu se gadi“, pitao sam se zbunjen, ne htijući vjerovati da se Ambasador namjerno postavio u ulogu ajana, kao u davnom turskom vaktu, a da je meni prepustio sporednu ulogicu za raju i sirotinju.

Uskoro po dolasku nove ekipe u bosansku ambasadu u Bonnu bila je i bukvalno osnovana SDA-partijska ćelija po uzoru na neka prošla vremena, ambicioznija i beskurpuloznija – sve uključiti pod zastavu islama, pod plaštom lažnog patriotizma, a one koji se ne daju „slomiti“, jednostavno protjerati. „Nečistima“ i inovjernima su dani svakako bili odbrojani. Tko im je kriv što nisu ranije bili pametni. Neka plate za svoje iluzije! I Ambasador je uskoro učinio hladnokrvno i doslijedno sve što je bilo potrebno da se svi oni koji su dušom i srcem Bosanci i Hercegovci, a igrom slučaja druge vjere i nacije, te ateisti i agnostici, protjeraju iz diplomatske službe, da se u njima ubije Bosna, i pride Hercegovina, nje već tada u vokabuluaru je jedva i bilo, potvrdivši se kao slijepi i okrutni izvršitelj katil fermana sa visokih i najviših mjesta.

Za zeru otvorenije i ljudskije ponašao se najbliži ambasadorov suradnik, glavni pravni savjetnik, i sam žrtva u ovome nemilosrdnome ratu, već spominjani „Alijin nasljednik, a nije mu sin“. Pokupljen u semberijskim i posavskim čistkama, odveden u zatvore u Sremskoj Mitrovici i Zemunu, saslušavan, mučen i tučen do iznemoglosti, prisiljavan da svako jutro, pored ostalog, ljubi sliku Draže Mihailovića, spasio je goli život vjerojatno zahvaljući samo direktnoj intervenciji Alije Izetbegovića kod Franje Tuđmana. Glavni pravni savjetnik i Izetbegović su bili korijenom ili životom iz Posavine, dobri znalci i životni i politički istomišljenici. Hrvatske vlasti su ga uvrstile u traženi kontingent, pa je pušten na slobodu, nakon postignutog dogovora o razmjeni zarobljenika između Franje Gregurića, s hrvatske, i Milana Panića, sa srpske, jugoslavenske strane. Slab kao dijete, jedva živ, težak svega četerdesetak kila, što je zabilježeno i kamerama koje su pratile tu čuvenu razmjenu, u međuvremenu je boravio u Meki, te se preobrazio radikalnog vjernika. Makar pred svojima i za javnost, u tim vremenima, poslije će postati naglašeno umjereniji i građanskije orijentiraniji, toliko multietničan da je prihvatljiv kao partner i začuvene SDP-ove „bošnjačkocentrične multuetničare, i toliko nacionalista da bi bio prihvatljiv i drugim nacionalistima. Bilo je, i vjerojatno i ostalo, u duši i srcu „Alijinog nasljednika, a nije mu sin“ dovoljno elemenata etičnosti pa mi je posve otvoreno i kazao: „Takva su vremena, Mile, neko uvijek mora biti žrtva... Sada si ti na redu“. No, moju «otpusnicu» je napisao uz lažnu argumentaciju, i to je za njega tipično ...

Među prijateljima i u poznaninicima i kolegama u diplomatskom koru je gubitak pozicija građanske struje u Ambasadi RBiH u Bonnu zna su bosanskohercegovačke patriote iz „zavičajnih klubova“ širom Njemačke, među njima skoro isključivo Muslimani - Bošnjaci, upozoravali Ambasadu i Ministarstvo vanjskih poslova u Sarajevu, pa i centralu „Stranke“, da se ovi ljudi, koje su oni u međuvremenu dobro upoznali, ostave da na miru rade svoj posao. „Čast ih je imati na raspolaganju u ovim sudbonosnim vremenima“, pisali su i govorili javno. Ali odluke o protjerivanju nepodobnih po krvi i vjeri, po novokomponiranom patriotizmu, su već bile donijete. Na takorekuć naša dojučerašnja mjesta su već pristizali oni koji su se znali dobro orijentirati – u pravoj stranci, u pravoj bogomolji, u pravo vrijeme. Iz Berlina, Hamburga, Frankfurta, pa i iz drugih mjesta su stizale poruke kako baš ja „oličavam ne samo prošlost“, nego i „budućnost bosanskohercegovačkih ljudi“. No, iz Ambasade je predsjednicima „zavičajnih klubova“, pa i „Stranke“ u tim regionima, upućena poruka da se „ne miješaju u poslove koje nedovoljno razumiju“.

Već duže vrijeme, kazali su mi novopridošli prijatelji iz Sarajeva, u Ministarstvu vanjskih poslova, u materijalima za pripremu bosanskohercegovačkih diplomata za rad u SR Njemačkoj, figurira i izvještaj o mojim „boga ti pitaj“ kojim špijunskim vezama i aktivnostima, s naglaskom na „održavanje veza sa Hrvatskim vijećem obrane, preko Graza u Austriji“. Ne zna se što me je više pogodilo – da li spoznaja da u Ministarstvu, prije no što priučene diplomate i krenu na put, znaju o meni i ono što sam ne znam, detalje o aktivnostima koje ne postoje, što govori samo o katastrofalnom stanju u toj kući, ili, pak, da je izvještaj - djelo nekoga mraka iz Ambasade za Sarajevo otišao s potpisom neiskusnog otpravnika poslova, kojega sam uvažavao zbog njegova oca i njegove građanske usmjerenosti, ne sluteći da može biti upleten i u takve stupidarije. „Mašala, aferim, neka su vam čestite pripreme junaci... Dobro su vas pripremili, daleko ćete dogurati“, kuljalo je iz mene, prije nego što ću se za narednih 15 godina izgubiti, negdje daleko od svih tih prljavština, usamljen ali i nepokoren, u dubokoj njemačkoj provinciji.

IX

U momentu kada sam se opraštao sa dotadašnjom profesijom, dotadašnjim životom i domovinom, bilo je izvjesno da je Bosna i Hercegovina opstala kao država i mimo volje glavnih i pomoćnih aktera u njenom ruiniranju. Samo se nije znalo kakva je to država i dokle će se moći održavati sa labavom političkom osnovom i sa „onima na vlasti“, u koje se ne može imati povjerenje. Washingtonski sporazum je prisilio Hrvate i Muslimane na suradnju i obrazovanje federacije, zaustavivši rat na frontovima, ali u parlamentima, u vladi, u medijima, u zakulisanm igrama su se dobri znalci i politički partneri i prijatelji i dalje naduravali i nadmudrivali, kao da se ništa ozbiljno nije ni dogodilo. Tako se jednostavno vodila i još uvijek vodi politika iz vizira „novodemokrata“, odgovornih za rat i raspad zemlje, tako se držao narod u zaluđenosti i obezbjeđivala „legalna“ pobjeda na izborima, a to je najvažnije. Moć i novac. Sve ostalo je priča za gladne i obogaljene. „Washingtonskoj braći“ su pod prijetnjom bombama i, de facto, prisilnim putem privedena i odbjegla „srpska polubraća“, pa se veseli karusel, koji je umnogome podsjećao na onaj prijeratni, šestočlani, koji je cijelu zemlju uveo u rat, polako zaustavio u l995. godini u jednoj vojnoj bazi, u ubokoj američkoj provinciji.

Toliko „entiteta“, i kad su priznati i kada nisu, toliko federacija i konfederacija na tako uskom prostoru - kao da se netko moćan igrao sa balkanskim delijama na vlasti, kao da se eksperimentira na trusnom prostoru i proigravaju nerazumljive taktičke igre i planovi. Ili, pak, se netko poigrava sa strpljenjem nesretnih bh. naroda, ostavljajući „delije“ na vlasti, surađujući s njima, kao da nisu krivi za prokletstvo koje se desilo, kao da se ništa nije ni dogodilo. Umjesto avnojske Jugoslavije i zavnobihovske Bosne i Hercegovine u njoj, iz rata je izišla unakažena „daytonska zemlja“, s „američkim ustavom“ i stranim trupama koje trebaju da sačuvaju krhki mir. Kada tih „okupacionih trupa“ ne bi bilo, svima je jasno, poglavice bi odmah iskopale „ratne sjekire“, toljage i močuge, jer nametnutim rješenjima nitko od njih nije zadovoljan. Što uplašeni i zaluđeni narod misli o tomu svemu, kojega nitko ništa nije ni pitao, nije mnogo važno. Njegovo je da odigra ulogu topovskog mesa, kako bi Krleža kazao, u ratu, a u miru da i dalje glasa za one koji su odgovorni za njegovu nesreću.

Slijedi period obnove i izgradnje zemlje sa istim ljudima koji su zemlju uveli u rat, što se još nikada u povijesti ljudskog roda nije desilo. Rat bez pobjednika i poraženih, u kojem su svi poraženi, samo na različite načine, u konačnom ishodu je značilo da je u BiH za sva vremena ubijen do tada postojeći način života. Poništeno je makar pedeset godina suživota i slobode, a i neko stoljetno međutrpljenje i suodnošenje, nestalo je „komšiluka“. Više neće biti razmjene poklona za bajrame, božiće, uskrse i vaskrse, djeca neće zajedno odrastati, igrati se, družiti, voliti, ženiti i udavati, kada za to dođe vrijeme.U Bosni i Hercegovini će biti samo „čistih“ brakova, sinova i kćeri koje rađaju ratnike i osvetnike, a koji trebaju da liče na vođe i zaluđenike iz ovog rata.

A možda život ima, ipak, neke svoje druge zakonitosti. Možda će „berlinski zidovi“ u Bosni i Hercegovini pasti sami od sebe, kao što se to već u povijesti događalo? Pod pritiskom gladnog i nezadovoljnog naroda kojemu će dosaditi da doručkuje, ruča i večera , svaki dan, istu nacionalističku mitologiju …

Bielefeld, sijecanj 1999. / 21. veljace 2011. godine

-kraj-