Razgovarala: Suzana VUKMIR

Čak i u vremenu u kojem vlast baš i nema sluha za domaću filmsku umjetnost, ovi ljudi rade i stvaraju, a mnogi od njih svoje umijeće dokazali su i na svjetski priznatim festivalima. U razgovoru s njima otkrili smo da Banjaluci ne nedostaje kadra, mnogi od njih čak smatraju da više nije u pitanju ni novac, nego se jednastavno nisu stvorili uslovi za domaće snage. Oni još uvijek vjeruju u bolje sutra i smatraju da njihovo vrijeme tek dolazi.

Pitali smo ih kako je bilo kada su počinjali, i da li se od tog perioda, prije pet ili deset godina, išta promijenilo nabolje kada je u pitanju podrška domaćih filmskih snaga u Banjaluci...

Mladen Đukić, režiser

Bilo je isto kao i danas. Uglavnom se filmovi završavaju sa mnogo entuzijazma. Film, kao i većina kulturnih dešavanja, direktno zavise od ekonomije. Institucije i privatni finansijeri prvo treba da zadovolje svoje osnovne potrebe, pa tek onda možda odriješe kesu za kulturu. U svakoj generaciji ima mladih talenata, to je sigurno. Kad gledam nove ispitne filmove, svaki put se nanovo oduševim.
Nažalost, finansije još uvijek ne prate potencijal. Stvari će se definitivno poboljšati. Nakon gomile "dječijih bolesti", kritična masa koja se bavi filmom postojano raste. Na nama je da se borimo. Čak i ako ne ostvarim svoje remek-djelo, nego stvorim uslove za nekog poslije mene da to uradi, biće dobro. Sve za film.
 
Dejan Strika, režiser

Osnivanje tog smjera pri Akademiji umjetnosti podržale su Nezavisna televizija Banjaluka i RTRS. U prvoj klasi je i bio isključivo kadar sa višegodišnjim iskustvom u elektronskim medijima. Ono što je karakterisalo tu klasu bio je zaista veliki entuzijazam, najprije što se takva stvar pokrenula u Banjaluci, a dalje jer su uz pomoć stručnih kadrova, odnosno profesora sa Fakulteta dramskih umetnosti, uvidjeli priliku da konačno svoje ideje iz svijeta filma i televizije ne moraju više na priučen, već stručan način primjenjivati na konkretne projekte.
Talenat i iskustvo bili su odlično polazište ka formiranju stručnosti. Međutim, početni entuzijazam trajao je toliko, koliko je bilo dovoljno tadašnjim profesorima i dekanatu da nađu metod kako da iskorištavaju volje televizija kao i budžet koji im je bio namjenjen za funkcionisanje klase. Nakon toga, studenti su ostajali prepušteni sami svojim idejama, mogućnostima, platama, snagom, televizijama i prijateljima koji su prepoznavali snagu te energije.

Naravno da je sva navedena podrška i pored svega, bila više nego dovoljna za stvaranje. S tim u vezi se može povući paralela i sa trenutnim stanjem. Malo koji autor će uz pomoć države, a da se ne govori o Akademiji, moći realizovati autorski projekat. To je opšte poznato i malo ko se uzda u takvu vrstu podrške. Radi se ponovo kao i tada - uz entuzijazam, podršku prijatelja, porodice... Snima se u vlastitim stanovima, ulicama gdje ih komšije poznaju, pa će im pomoći, kafićima i enterijerima drugara... Glumci učestvuju identično kao i produkcijska ekipa - jedino nošeni voljom, željom i pozitivnim vizijama.
Međutim, paradoksalno je da su rezultati takvih nemogućih poduhvata uvijek imali i imaće solidnu kritiku na evropskim festivalima. I kvalitet filmova nastalih na ovim prostorima redovne su odlike autora sa ovog prostora. Nešto dublja analiza bi bila potrebna da se istaknu i razlozi toga. Talenat, volju i snagu mladih autora neće nikada moći ugušiti nijedna sekretarica Ministarstva kulture. Na sreću. Naravno, smjeliji i oni koji prepoznaju veći potencijal u svojim namjerama sredstva će i dalje tražiti od evropskih kinematografskih fondova, i rijetko će biti odbijeni. U filmu, kao i gradu uopšte, ali i državi, pa i regionu, teško je nazrijeti progres u narednom periodu. U vremenu kada je suvišno pričati o opštem društvenom beznađu, teško da film i umjetnost mogu pronaći svoje mjesto. Osim kao kritika. i to što oštrija. 
 
Saša Hajduković, režiser 

Kad smo upisali fakultet većina nas je željela da snima filmove, mada je realna teškoća bila da uopšte znamo da ćemo se time baviti. Tada nije bilo upliva sa strane, tad nije bilo bukvalno baš ničega, tako da je sada koliko-toliko bolje, jer se dešavaju neke koprodukcije. Može se nešto iskobeljati, ali to je daleko od ozbiljne industrije. Nadam se da ćemo za tri, četiri ili pet godina imati neki sistem i da ćemo moći pričati o nekoj filmskoj produkciji koja redovno izbacuje filmove. Što se tiče talenta, to je malo imaginarna stvar, a treba da radimo tako da se svi zapravo borimo za svoje projekte, a kad je riječ o parama, uvijek je frka sa parama.

I ja sam dugo čekao, previše se vremena žrtvuje, a ne dobiješ novac za to vrijeme. Dok snimiš film, nema tu neke velike zarade, ali mi se time ne bavimo zbog para. I jeste frka, i jeste problem kako, šta za pare, ali od kukanja nema ništa, tako da treba posvetiti vrijeme tome i ganjati. Pri tome sve ove nove tehnologije, koje isto dosta koštaju, ali su sve jeftinije i jeftinije, pa vjerujem da će se moći uskoro moći baviti filmom za mnogo manje para nego što sada treba.

Ovdje postoje producentske kuće, ali nema produkcije u smislu da se svake godine izbace dva ili tri filma iz Republike Srpske. Smatram da se može postići nešto u dogledno vrijeme kad je riječ o filmu Banjaluci. Sve zavisi koliko će biti zaintersovanih ljudi da rade, ali mislim da će se zavrtiti. Nije super, ali mnogo je bolje nego kad smo mi upisivali Akademiju.

Banjaluka to mora u odnosu na region i prosto se nameće da kao grad bude centar toga. Mora raditi na tome i vjerujem da će raditi. Međutim, mislio sam da će i prošle godine da se dese neke stvari, ali se nije nešto posebno desilo.

Zoran Galić, 'Vizart film'

Kad sam krenuo da se bavim filmom, nije bilo ničega. Prvi put u Banjaluci imali smo filmsku kameru tek 2004. godine i tada je filmska kamera bila tu, jer je ’Hipo banka’ otvarala neku poslovnicu, pa su došli tu da rade neki korporativni video. Jednostavno, nije bilo nikakve filmske istorije, ništa što bi moglo da bude značajno da se nazove filmskim. Bilo je neko studentsko filmsko udruženje sedamdesetih  godina i nešto na šta se mi nismo mogli osloniti i sve što smo radili, radili smo potpuno od nule. Nismo znali ni šta radimo ni gdje idemo, ali smo imali ogromnu količinu entuzijazma da napravimo nešto što se zove film.

Akademiju sam upisao 2002. godine i tada smo pravili više televizijske forme nego filmske, ali stalno smo sanjali o filmu, igranom filmu. Bilo je nekoliko pokušaja, a ti pokušaji su kasnije izrodili uspjeh. Nešto što je najveća stvar koju smo uradili do sada je zvanično prvi dukometražni film u RS ’32 decembar’. Tu se sakupila sva ona energija i sve one želje koje smo godinama gradili na jednom mjestu i uspjeli smo da izguramo nešo što je strašno komplikovano. Čini mi se da ima više tih filmskih scenarija koji se neće snimiti nego onih koji hoće. Do tog trenutka sve je bilo neizvjesno. Ne mislim da je to toliko bilo vezano za novce, jednostavno nisu se stvorili mnogi uslovi da bismo doživjeli tu vrstu uspjeha. To je bila neka prekretnica. Do tog trenutka snimali smo još neke filmove u koprodukciji sa Srbijom, koji su nekako nesretno bili koncipirani.

Mislim da su ljudi koji su dolazili sa strane nas smatrali više nekim nezrelim igračima i nismo učestvovali, osim novcem, u izgradnji takvih projekata. Sadašnja situacija je takva da je djelimično Akademija, ali i generalno taj osjećaj da možete da snimite film stvorio okruženje u kojem mladi ljudi pišu scenarija i u kojima postoje režiseri, scenaristi, scenografi, kostimografi, direktori fotografije, montažeri i svi oni ljudi koji su neophodni za realizaciju filma. Mislim da ćemo u skorijoj budućnosti imati nekoliko značajnih projekata, prije svega dugometražnih, i nove autore koji će praviti filmove. Tvrdim da za svaki aspekt realizacije dobrog filma, sem za specijalne efekte holivudskog nivoa, imamo ljude i kapacitete da možemo da to izguramo do kraja. Često imamo jednog čovjeka na jednoj poziciji. Nije taj broj ljudi toliko veliki, nema mnogo filmadžija, ali tvrdim da imamo dovoljan broj ljudi koji bi u budućnosti mogao da napravi nekoliko dugometražnih filmova. Smatram da je kapacitet kreativnih ljudi u ovom  gradu veliki, čak mnogo veći nego što i sam grad jeste.

Nadam se da sad stvaramo bazu za budućne projekte. Festivali su dobra stvar i oni generišu jedan dio filmske publike. Mislim da polako dobijamo oblik, i oni koji prave festivale i oni koji prave filmove učestvuju na najbolji mogući način u tome i radujem se što ću da vidim kako to izgleda za pet godina.

Goran Dujaković, direktor 'Anima festa'

Treba imati u vidu da su partizanski uslovi prisutni u stvaranju filma praktično sve vrijeme i da se filmovi vrlo teško prave. Ministarstvo je neka sredstva izdvajalo ranije, a posljednje dvije godine nisu izdvajali sredstva putem konkursa za film, tako da nije ni bilo filmova, niti se rade neki filmovi. Bilo je nekoliko pokušaja, napravljeno je i nekoliko dugometražnih filmova od kojih je napoznatiji ‘32. decembar’, međutim sve su to filmovi koji su relativno jeftini. Nažalost, još uvijek se vrlo malo para izdvaja za film, jer je film u suštini skupa umjetnost. Dok se ne bude značajnije ulagalo u kinematografiju i filmsku produkciju, neće biti filmova.

Nije problem više ni kadrova, Akademija postoji već deset godina, tu već ima desetak diplomiranih reditelja, snimatelji postoje, montažera ima... Ključni problem je što na nivou entiteta još uvijek nije jasno uspostavljena strategija u odnosu na kinematografiju. Recimo Federacija BiH ima Fondaciju za razvoj filma i Fondaciju za kinemetografiju i kod njih se svake godine rade bar tri igrana filma. Prošle godine mislim da je bilo četiri ili pet igranih filmova u Sarajevu, dok je u RS ‘32. decembar’ bio jedni film. Posljednje dvije godine nije bilo raspisanog konkursa, što znači da kada bi se ove godine počeo snimati film, on vjerovatno ne bi bio gotov za godinu - dvije. Taj film bismo dobili tek 2013. godine, što znači da do tada neće biti filmova u RS, a to je sasvim izvjesno. Sad imate vrlo čudnu situaciju da televizije ne produciraju igrane filmove, pogotovo RTRS koji bi trebalo da kao dio javnog servisa po nekoj obavezi to radi, a oni praktično nikakve igrane produkcije nemaju. Vrlo je neozbiljno govoriti o postojanju neke kinematografije ovdje.

(BLIN MAGAZIN)

PREPORUČUJEMO:

BLIN FOTO/'ZAGRIJAVANJE' ZA SNIMANJE: Dvije scene filma 'Top je bio vreo' kod banjalučkog Zelenog mosta

VIKEND STRIP 'HAPPY MONSTERS'/'ŽIVOTNO OSIGURANJE': Nastavak avantura Jastučića, Kartice i Ljigavka

JOŠ PROČITAJTE:

NARODNA POEZIJA/ĐORĐE KRAJIŠNIK: Kako su se izmirili Čović Drago i Jalija Zlaja

(9) BOSANSKA VILA 1885-1914./NIKOLA T. KAŠIKOVIĆ - SARAJLIJA (2): Radio predano na podrijevanju i rušenju austrougarskog okupatora u BiH