Dvojac bez honorara (kako sebe nazivaju) u Banjaluci je izveo performans 'Melodije Bljeska i Oluje', u kojem se, kroz smijeh i satiru, nemilosrdno obrušavaju na nacionalizam, primitivizam, licemjerje, homofobiju i mnoge druge negativne pojave koje su obilježile (i još obilježavaju) države nastale raspadom Jugoslavije.

Pripremio: Miroslav AJDER

Ranije si pominjao da ti je bilo drago pisati za banjalučku publiku. Sada se to završilo. Kakva su tvoja iskustva iz Nezavisnih i kako si doživio otkaz?
DEŽULOVIĆ: Meni je to bilo jako drago iskustvo, iako danas, u vrijeme ovih globalnih i globalističkih medija ne znači puno gdje i za koga pišeš, sve se svugdje čita. Bilo je nekog izazova i nekog smisla, pisati u banjalučkom mediju, za banjalučku publiku i publiku u Republici Srpskoj. Dosta mojih prijatelja i poznanika, dobronamjernih i ovakvih i onakvih, mi je to i zamjeralo jer, kao, to nije moje prirodno mjesto. Šta je, zapravo, prirodno mjesto novinara? Nezavisne su novine klasične pro-vladine novine, i ja nemam problem s tim da one postoje. Osim toga, to nisu jedine, uvjetno rečeno, pro-vladine novine u kojima sam ja u životu radio. Mene je zanimalo da se dogovor poštuje, da moje kolumne izlaze kako ih ja napišem, da se u njima ne miče nijedan zarez  i da se dogovor ispoštuje. U mojim kolumnama se nije micao nijedan zarez, dogovor se poštovao i to dok je trajalo, dobro je i trajalo. Kolumne su bile čitane, ja sam imao priliku obraćati se publici koja je nama iz Splita jako daleka. Bio mi je strašan izazov pisati. Meni je žao što nisam više u prilici, ali biće prilike. Bogu hvala, novi mediji, internet, omogućavaju svima da svakoga čitaju. Biće tekstova i dalje i za publiku u Banjaluci. Možda neće biti toliko Dodika u mojim tekstovima kao do sada, ali naći ćemo se.

Objašnjenje je bilo da smanjuju troškove, kako to komentarišeš?
DEŽULOVIĆ: Režu troškove, štednja i reorganizacija redakcije. Sve drugo su nagađanja. Naravno, jako zahvalno za nagađanja je činjenica da je moj posljednji tekst bio o Dodiku i njegovoj pizdariji sa obiteljskim životom i Republikom Srpskom. Sve će ostati na nagađanjima. Treba, znaš ono: 'Dobar dan gospodine Kopanja, zašto Dežulović više ne piše?',  onda on kaže šta kaže, mi mu vjerujemo ili ne vjerujemo i to je sve.

Postavlja se pitanje koliko uopšte ima nezavisnih medija, generalno?
DEŽULOVIĆ: Nema. Klasičnih nezavisnih medija u onom romantičnom smislu, govorim o štampanim medijima, nema. To naprosto zaboravi, to je romantična povijest iz muzeja. Klasični štampani nezavisni mediji ne postoje.  Nije važno da li iza njih stoje Dodik, Ivo Sanader, Jadranka Kosor ili Boris Tadić, Šaper i šta ja znam. Stoji ekonomija, stoje veliki gazde, veliki koncerni. Nezavisni mediji će se transformirati, u nekoj budućnosti će to biti na internetu neki novi pojavni oblici onog što smo mi poznavali kao nezavisne novine. Nezavisne novine na trafici, ljudi, to zaboravite, to više ne postoji.

Aktuelna je afera Velimir Visković - Miljenko Jergović, u koju si se i ti uključio. Uslovno rečeno, branio si Jergovića?
DEŽULOVIĆ: Jesam. Nakon što se to tako zagovnalo i usmrdilo, sigurniji sam nego prije, ako sam ikad i bio nesiguran, da sam na pravoj strani. Nije u cijeloj priči, da budem kratak i jasan, bitan Velimir Visković niti je bitan Miljenko Jergović. Ta je afera po svemu potpuno besmislena i imbecilna, oko jedne rečenice i tu ćemo se lako složiti. Ali ta jedna mala rečenica, ta mala histerija, mali, sramotni, nacionalni skandal je razotkrio malograđanski pejzaž hrvatske kulture i to je ono što je meni znakovito. Nekako su se, kroz tu aferu, rastvorili široki vidici te pustopoljine i tundre hrvatske kulture. I meni je to užasno zanimljivo. Užasno mi je zanimljivo pratiti, ko je tu svrstan, a ko nesvrstan i iz kojih razloga. Rijetko šta mi je u posljednjih nekoliko godina toliko jasno ocrtalo pejzaž te bijedne, male, hrvatske močvare, masne i plitke, kao što je to ova mala, ali glupa afera, mala ali glupa polemika, ali utoliko važna. To je jedna mala pukotina kroz koju se jasno vidi sve u hrvatskoj kulturi.

Kako ste se odlučili na performans ' Melodije Bljeska i Oluje'?
DEŽULOVIĆ: Slučajno je ispalo prije četiri godine. Tada se u Sarajevu dogodilo da je Predrag promovirao svoju knjigu Feralovskih pjesničko-estrandih parodija. Zatekao sam se u Sarajevu tog dana i nakon regularnog dijela promocije smo sa Benjom Isovićem, sinom velikog Safeta Isovića, uz gitaru zapjevali  njegove parodije, koje jesu parodije na svakojake i svakosnažne evergrine. Nekako je to bio zametak  onoga što će kasnije postati ovaj kabaretsko-pjesnički program. Prvi put je u ovakvom obliku izveden prije četiri godine u Srbiji, 2007. godine, a ovo (u Sarajevu, op. aut.) je bilo prije više godina. Prije četiri godine je prvi put izveden u ovom obliku, kada se isto tako dogodilo da smo istog dana u Beogradu i dan ili dva kasnije u Pančevu, promovirali svako svoju zbirku pjesama i skužili da je monotono radit' klasičnu promociju, da on čita 10 svojih pjesama, ja deset svojih, onda publika malo plješće pa novinari pitaju – bezveze. Onda smo odlučili malo to razbit', pa da malo čita on malo ja, pa da malo i zapjevamo, jer njegove su pjesme i parodije pjevljive, i to se samo po sebi nametnulo, bez scenarija ili zle i dobre namjere. Od tada, prije četiri godine pa do danas, sve je sama improvizacija. Mi smo program za banjalučki nastup osmislili bukvalno šest minuta prije toga u ćevabdžinici preko puta.

Kako nastaje performans. Vi pišete posebno pa se nađete zajedno ili jednostavno zajedno smislite?
DEŽULOVIĆ: Mi smo iz onog klišeja o ljudima koji isto misle i na daljinu se kuže, k'o svi ti Džegeri i Ričardsi, Mekartni i Lenoni. Razumijemo se i skupa radimo, a sve što radimo ne treba dodatno objašnjenje. Puno puta nam se dogodilo da smo neke pjesme prvi put u životu zajedno pjevali na bini.

Kakvi su utisci iz Banjaluke?
LUCIĆ: Nama je bilo super, a po filingu vidim da je i publici bilo tako. Drago mi je da smo došli u Banjaluku, zato što je to jedan od onih gradova na zlu glasu kod ljudi koji ne putuju. Kao što je i Split, grad iz kojeg dolazimo, na zlu glasu nekome iz Kragujevca ili Banjaluke, ko nije dugo bio tamo. Po svemu onome što čita u novinama o Splitu, misli da je to mrak mjesto iz kojeg ne bi živ izašao. Bila je frka i nastup u Zadru ili prvi nastup u Zagrebu. Mi smo prije nastupali u Srbiji nego u Hrvatskoj sa ovim.  Na prvom nastupu u Zagrebu, u klubu  Močvara, bilo je sigurnosno pitanje – hoće li sve proći u redu, hoće li doći neki napaljeni patrioti, dobacivati i napadati, međutim bilo je super, trajalo je tri sata. Isto tako bila je frka prvi put nastupiti u Splitu, jer su bile kalkulacije – ne naplaćuju se ulaznice, s rive može svako ući u kavanu hotela Belvi . Međutim, i tamo je bilo posebno emotivno jer je naš grad, iako budu posebe emocije gdje god dođemo. Mostar i Sarajevo su nam ostali u posebnom sjećanju i sad Banjaluka. Od jeseni ovo izvodimo skoro svakog vikenda u kazalištu Kerempuh u Zagrebu, na noćnoj sceni, i to je sad neka klasična kazališno-kabaretska šema. Ali volimo se mrdnuti i doći na mjesto gdje nikad nismo bili, među publiku koja nešto od toga što radimo možda zna sa Jutjuba. Banjaluku pamtimo.

DEŽULOVIĆ: Ja, najiskrenije da ti kažem, nisam imao nikakvu frku s tim. Mi smo zadnjih 4-5 godina, nastupali svuda po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Ako mi je igdje bila frka, ne strah, nije to strah, nego je to mala mogućnost da se dogodi sranje i naprosto upropasti stvar, ne bojim se da će mene neko napasti, ali da bi neki majmun se mogao pojaviti i nešto srat' – jedino u Splitu. Jer to je moj grad, ja znam te ljude, oni znaju mene...  Recimo da, ako sam ikad eventualno imao frku, imao sam tu.  Govorili su nam i da bi u Zadru moglo biti sranja, pa su govorili i za Banjaluku...  Ja ni u jednom trenutku nisam imao frke.  Iz iskustva u proteklih nekoliko godina, znam da na ove naše zajebancije dolazi naša publika. Neće se tu pojaviti neka budala i nema razloga, šta će on tu. Niti mi njemu trebamo niti  on nama.

Kakva je situacija u Splitu što se tiče medija i medijskih sloboda...?
LUCIĆ: To ti je sad kao i svugdje. Slobodna Dalmacija je sad dio velikog koncerna, i više ima veze sa oglašivačima nego sa svojim čitaocima. I to je tako, nažalost, svugdje. Pretpostavljam da će sljedeće pitanje biti ima li šanse da se ponovo pokrene Feral. U onakvom obliku, nažalost, ne. Iz raznoraznih razloga to je sad nemoguće. Bilo je moguće u ratu, u potpuno ludom vremenu, posuditi 14 hiljada maraka i krenuti na rizik u štampanje onakve novine. Sad je to nemoguće, postoje perfidniji mehanizmi. Onda je bio otvoren rat između nas i Tuđmana i tuđmanoida sa druge strane. Ovo sad su jače i perfidnije sile, i nestaneš sa kioska prije nego što si doš'o na njih.

Koliko danas u Hrvatskoj ima omladinskih magazina, da li uopšte postoje u štampanom izdanju ili na internetu?
LUCIĆ: Ma nema toga više u štampanom izdanju. Baš mi je drago da ste me to pitali jer Banjaluka, u našoj intimnoj topografiji - ljudi koji su u Splitu radili omladinske novine, ima posebno mjesto. U Banjaluci su štampani i Omladinska iskra i, recimo, list Fesb, fakultetski list sa Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje, koji je uređivao Viktor Ivančić, i koji je zapravo bio zametak onog kasnijeg Ferala. A i ja sam ovdje 'odvrtio' onako ilegalno jedne kazališne novine na Splitskom ljetu koje su se zvale Summer Times. Došli smo preko noći u Banjaluku i sutra navečer otišli sa punim autom novina. Banjaluka nam je u to, sad već romantično vrijeme omladinskih novina, jako puno značila. Glasova štamparija nam je uvijek bila otvorena. Možda ljudi o tom ovdje ne znaju ništa, jer ko više zna da su postojale omladinske novine, ali postojale su i štampale su se u Banjaluci.

Šta danas mladi ljudi da čitaju?
LUCIĆ: Oni su na internetu, a tu je gomila toga. Nešto se profilira, a nešto onako, u ovim portalima za sve i svakoga, ali internet je definitivno prostor gdje će se i mladi i stari ljudi moći izraziti. Ima jednu nevjerovatnu prednost – ja svoju kolumnu za 'Novi list' pišem na određenom broju redaka. Na internetu nema ograničenog broja redaka. To je jedna dimenzija slobode. I tu treba regulirati neke stvari, naročito komentare koji izgledaju k'o zidovi javnog vecea. Kod izdavača i vlasnika internet portala mora postojati odgovornost, kao i kod vlasnika štampanih medija, kao što nećete u novinama odštampati svaku psovku i svaku budalaštinu, ne treba je puštati ni na internet i to nije nikakvo gušenje slobode. Ako to bude gušenje primitivizma i idiotizma – super.

Jedna od urbanih legendi je i da ste vi neposredni krivci za Tompsona. Da li je to tačno?
DEŽULOVIĆ: To je urbana legenda, koja je djelomično utemeljena. Istina je da je on dolazio sa fronta, tad je imao dva do tri zuba u zubalu. Nosio je neku kazetu, TDK, jer tad su bile kazete, sa pjesmom koju je snimio sa bendom, potpuno nepoznat tip. Mi smo u kafani već bili dobro pijani i pustili smo iz zajebancije tu pjesmu. Krenulo je 'Za dom spremni' i 17/18 ritam, Na izvoru rijeke Čikole, i mi smo odvalili od zajebancije. Pustili smo je 48 puta zaredom na kazetofonu i jesmo, dali smo je uredniku Radio Splita. Tompson laže da nikad nije dolazio u tu kafanu i da nas ne zna. Vidiš da se danas ne sjeća ni Sanadera. On bi, naravno, i bez nas napravio karijeru, mi smo ga samo malo gurnuli, moraš malo pomoći.

(BLIN MAGAZIN)

VEZANI TEKST: FOTO BLIN/'MELODIJE BLJESKA I OLUJE': Dežulović i Lucić oduševili i nasmijali Banjalučane