Piše: Segor HADŽAGIĆ

"Sarajevska pozorišna tragedija" predstavlja u našoj sredini prvi pokušaj jednog tipično postdramskog žanra kojeg je njemački teatrolog Hans - Thiess Lehmann nazvao 'cool fun', termin koji u našoj teatrološkoj praksi još uvijek nije doživio adekvatan prijevod.

'Cool fun' u najkraćem predstavlja takvu vrstu izvedbe najprimjereniju savremenoj digitalnoj generaciji a koja podrazumijeva opušteno ponašanje aktera na sceni, 'izlaženje' i 'ulaženje' u ulogu, međusobno spontano komuniciranje, improvizacije, biografsko pripovijedanje, muziciranje na sceni itd.

Prava je šteta što je "Sarajevska pozorišna tragedija" nažalost ostala samo na pukom pokušaju koji nudi  dobar okvir za buduću predstavu, ali pomalo i «plaši» jalovim spojem snažne teme i mlakog tekstualnog predloška. Ono čime se bavi predstava jeste potentna i snažna tema suočavanja sa ne tako davnom predratnom, ratnom i postratnom prošlošću, ali način na koji se bavi je upravo takav da se čovjek zapita o našoj tzv. ljevičarskoj intelektualnoj eliti koja nikako da pronađe efikasan strukturalni mehanizam suočavanja sa iskustvom rata i mogućnostima zajedničkog suživota.

Naši umjetnici (Ljevičari naravno, desničari nemaju potrebe da se suočavaju sa ratom; oni ga stalno proizvode!) po pravilu biraju dva puta: prvi je izbjegavanje u stilu "hajmo krenut' dalje. Nećemo stalno o ratu?!", dok drugi kreira ideološki opasan narativ koji se prvo zaodjeva sentimentalizmom (oh, kako nam je lijepo bilo u zajedničkoj državi...), zatim nudi situaciju kafanskog obračuna tipa "ko je prvi počeo rat", da bi se sukob razriješio povratnom spregom: vraćanje na sentimentalizam  a spoznajom da uprkos ratnim strahotama, spaljenim kućama, silovanjima i genocidom nekako moramo zajedno dalje! U budućnost, bezbeli! Dramatugijom kafanskog druženja sa trodijelnom kompozicijom grljenje-tuča-grljenje, teško da ćemo kapitalizirati budućnost u kojoj postoje makar i preduslovi za normalan suživot.

Autor dramskog teksta Peđa Kojović (inače, jedan od najdarovitijih bh. pjesnika nove generacije) strukturira svoju dramu kao trodijelnu kompoziciju. Prvi dio je sjećanje na period zajedničke države, period u kojem trojica prijatelja bezbrižno žive u iznajmljenoj kući sa bazenom.

Naracija je nesigurna, fragmentarna i diskontinuirana, prekidana replikama 'Ono što se može kazati, mora se kazati jasno, ono što se ne može kazati jasno, mora se prepustiti tišini' i 'sjećanje je selektivna fantazija o prošlosti'. Diskontinuiranost naracije podržana je i muzičkim numerama benda Kongres, Kemala Montena i Lene Lovich koju izvode glumci na sceni.

Početak obećava nesigurnu naraciju koja na funkcionalan način pokušava da izbjegne sentimentalnost. Miješaju se fikcija i dokumentarnost dok se na platnu  projektuju slike Sarajeva sa početka osamdesetih, zlatnih godina, doba prosperiteta, olimpijade, New primitives-a... I to je odličan način da se u srazu intimne ispovijesti i mitološkog (fotografije) razvije ironičan odnos prema prošlosti, no autor kao da se boji svoje svoje vlastite intime i isprekidanog nesigurnog glasa, pa postaje ciničan prema samom sebi.

U drugom dijelu on tematizira narudžbu za pisanje ovog teksta. U razgovoru autora i Dine (Dino Mustafić), autor otkriva kako ne može napisati tekst po narudžbi Evropske komisije koja treba da se bavi boljim suživotom etničkih zajednica u BiH. Dino mu odgovara u stilu da je napisati priču o sukobu dva naroda koji će se na kraju pomiriti p.... dim. Onda saznajemo kakva bi ta priča trebala da bude.

U dolini su bila dva sela: Srbinje i Muslići...I onda, ne trebate biti prepametni da znate ostatak priče. Počinje rat, oni što su bili komšije sada postaju krvnici... Kao i u slučaju Martina Kočovskog i njegove predstave Crveno koja se našla u ovogodišnjoj selekciji Mess-a, neizbježno je konstatirati isto: kako je moguće da se jedan darovit pjesnik poput Peđe Kojovića svetogrdno odnosi prema svom talentu?! Srbinje i Muslići?! A na platnu scene iz filma Žuto-zeleno Ivice Matića?! Da li je to trebala da bude šala, pošalica, kritika etnopolitike, comic relief ili možda dramska ironija? Kako bi drugačije mogli protumačiti spoj autorove intimne ispovijesti i produkcije najgorih žurnalističkih stereotipa nego upravo kao opasno relativiziranje vlastita sjećanja i pamćenja.

Nešto što je počelo kao dnevnik pisanja drame po narudžbi Evropske komisije  odjednom se pretvorilo upravo u formu pisanja po narudžbi.

Pojednostavljeno: jeb'o mene Peđu Kojovića, haj'mo dati evropljanima ono što traže: Tekst o našoj svađi i našem pomirenju! Tako je finalni dio predstave pripovjedanje o sukobu između glumaca (Srbina i Bošnjaka).

Pogađajte o čemu? O mržnji, naravno! O tome kako je počeo rat i ko je prvi počeo. Taman kada su Srbin i Bošnjak odlučili da se pomire, glumac Srbin strada od metka specijalaca. Kojović je citirao Ničiju Zemlju i tako ispunio svoju dužnost pisanja po narudžbi! Aferim!

Sarajevska pozorišna tragedija postavlja mnoga pitanja: Ko je subjekt koji se suočava sa prošlošću, da li nas narativ «ko je prvi počeo» približava ili udaljava od suživota, da li produciramo vlastito sjećanje ili reproduciramo tzv. javno sjećanje odnosno istorijsku istinu i zašto to radimo?

Ni redatelj Gorčin Stojanović niti autor dramskog teksta Peđa Kojović nisu uspjeli ponuditi jasne odgovore. Ako je sjećanje selektivna fantazija o prošlosti, kako onda tu možemo imati samo stereotipe?! Koliko ja znam fantazija i stereotipi ne mogu ići zajedno, pa se onda moramo upitati gdje je tu sjećanje, gdje famozni suživot?

(DEPO)