Isti scenario je viđen nekoliko puta a sa posljednjim igrama Srbija dokazuje da je miroljubiva priča Aleksandra Vučića samo farsa i dezavuisanje kako svojih građana tako i žrtava genocida.

Da je zvanični Beograd iskren u namjerama oko pomirenja sam bi podržao rezoluciju o genocidu i tim činom skinuo teret s leđa budućim generacijama. U suprotnom, Nikolić, Dačić i Vučić rade na lobiranju da se u rezoluciji ne spominje genocid. U isto vrijeme nastavljaju sa potjernicama za braniteljima Bosne i Hercegovine hapseći ih po aerodromima u svijetu, sto pokazuje i lišavanje slobode komadanta Orića.

 Vrhunac jeftinih i populističkih poteza je Vučićeva izjava da će doći u Srebrenicu 11. jula na obilježavanje 20 godina genocida ako ga Bošnjaci žele.

Premijer Srbije mora znati da on ne treba onima nad kojima je počinjen genocid kojeg sam negira. Priznavanje genocida, podrška rezuliciji o genocidu i demontiranje rezultata genocida, prije svega treba Vučiću i budućim generacijama građana Srbije, a ne žrtvama genocida i građanima Bosne i Hercegovine.

Pored pravne borbe koja se vodi u institucijama sistema Švajcarske, naše državne institucije moraju napraviti politički pritisak na Srbiju i Švajcarsku kako bi se Naser Orić vratio u domovinu. Stranka za Bosnu i Hercegovinu to može reći sa punim kredibilitetom, jer je javnosti poznato kako se reagovalo u slucaju Ganić i Divjak, a kao krajnji rezultat povučena je potjernica i za svih 19 optuženih za Dobrovoljačku.

(nap.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)