Ovaj mališan, nebesko plavih očiju, na svojim malenim plećima je do sada toliko toga iznio, a koliko ga svi mi možemo usrećiti, ne možete ni naslutiti. 

Ko je Aleksa?

Njegova borba za život počinje od njegovog rođenja.

Aleksa je prijevremeno rođen u šestom mjesecu trudnoće i težio je jedva 1.200 kg. Doktori su već tada mislili da neće preživjeti, a onda su se čudili kako je taj jedan dan disao bez aparata, s obzirom da mu je jedno plućno krilo bilo nerazvijeno.

Zbog slabog imunološkog sistema, u prva dva mjeseca života morao se boriti sa meningitisom, sepsom, te mu je tri puta izvršena transplatacija krvi:

– Skinuli su ga sa aparata za disanje, jer kisik utiče na oči, pa su nas hitno uputili u Novi Sad na lasersku operaciju očiju da ne bi ostao slijep. Nismo imali ni bolničko vozilo, išli smo našim autom, dok je medicinska sestra bila na zadnjem sjedištu i držala bocu kisika. S obzirom na to da nam nije bilo dozvoljeno da pređemo granicu bez potpunih dokumenata, morali smo ga prvo iz bolnice odnijeti na slikanje da bi dobio pasoš. Najvažnije je da smo u Novi Sad stigli na vrijeme i da smo Aleksi sačuvali vid – rekla nam je u svojoj ispovijesti Vanja, mama ovog hrabrog dječaka.

Nakon izvjesnog vremena, Aleksa je konačno došao u svoj dom. Imao je tada dva i po mjeseca i težio je 1 950 grama.

– Sjećam se, nije mogao da vuče mlijeko. Davala sam mu kap po kap iz flašice, a kada pojede 20 grama, mi smo u kući slavili. Polagano se oporavljao, počeo je da guče, sve je bilo fantastično – nastavlja priču Vanja.

A onda, pakao…

Međutim, 12. septembra 2006., nakon što je napunio godinu dana, Aleksa dobija visoku temperaturu i ubrzo mu se ponovo dijagnostifikuje meningitis koji je imao kobne posljedice: Oštećenje centra za govor, centra za ravnotežu i oštećenje centralnog nervnog sistema. 

– Nakon liječenja ovdje, išli smo u Beograd na Institut za majku i dijete, a kasnije i na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora. Što god smo mogli, mi smo činili: išao je na terapije kod logopeda, defektologa, te na fizikalne vježbe, terapije sa hiperbaričnom komorom i u senzornoj sobi u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”. Te terapije traju i danas – ispričala je ova hrabra mama.

Aleksa danas ide u Centar “Zaštiti me” u Banjaluci, s kojim su izuteno zadovoljni. Kako kaže Vanja, stručno osoblje je maksimalno posvećeno djeci, ali im nedostaje bar po još jedan defektolog i logoped. 

Što se tiče ostalih institucija, nailazili su uglavnom na nerazumijevanje.

– Znate li koliko sam ja razočarana u državu i institucije? Ispričati vam ne mogu. Suprug Siniša i ja smo više energije potrošili na nerad ljudi koji rade u državnim institucijama, na njihovo neprepoznavanje problema. Svi roditelji koji imaju ovakve i slične problemi su prepušteni sami sebi. Aleksa dobija nadoknadu za tuđu njegu i pomoć koja iznosi 160 KM, a u BiH je 450 KM. Šta mi možemo sa tih 160 KM u odnosu na njegove potrebe?

Briga oko Alekse iziskuje 24-časovnu posvećenost, što znači da bar jedno od roditelja neprestano mora biti s njim. S druge strane, veliki finansijski troškovi su dio njhiove svakodnevnice, uključujući i plaćanje kirije za stan u kojem žive. U datom trenutku, Vanjin posao je, kako kažu, bio sigurniji, pa su tako odlučili da Vanja radi, dok će Sinišin posao još da čeka.

Roditelji malog Alekse, sa lavovskom snagom i ranjenim srcima otvoreno su nam pričali o desetogodišnjoj borbi. O nesebičnoj podršci porodice i radnih kolega, ali i zaziranju okoline:

– Bilo je mnogo situacija, neprijatnih, bolnih, ali mi ne želimo da ga zatvorimo u kuću. Imamo stav da ga ljudi oko nas trebaju prihvatiti. Volimo da odemo na Mejdan na kafu, u “La perli”, i tamo se Aleksa prijatno osjeća. Naučili smo da ignorišemo poneke poglede ispod oka, a kada su u pitanju druga djeca, prihvatala su ga ona kojima su njihovi roditelji objasnili zašto Aleksa ne priča.

– Najteži mi je kada je među djecom koja su zdrava, jer im ne pripada. To me je ubijalo – iskrena je ova mama borac.

Kako pomoći Aleksi da kupi bicikl?

Vožnja bicikla je vještina koju smo svi učili kad smo bili mali i to je zabavan način da se usavršava KORDINACIJA POKRETA I RAVNOTEŽA sa kojom se Aleksa i danas bori. Za djecu sa posebnim potrebama vožnja običnog bicikla nije samo preteško nego ponekad i nemoguće. Zato je za njih dizajniran ovaj  bicikl/trocikl za posebne potrebe. 

Bicikl za Aleksu košta oko 1.500 evra.

Svi ljudi toplog srca mole se da, u skladu sa svojim mogućnostima, doprinesu u ostvarenju Aleksinog sna. Pomozite  da dijete bude dijete!

Uplate se mogu izvršiti na žiro račun Nova banka ad Banjaluka, broj 5551000021154892, na ime Aleksa Zubanović, sa naznakom Humanitarna akcija: Pomozimo Aleksi da dobije bicikl!

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)