Branioci Novak Lukić i Gregor Guy-Smith naznačili su, u izjavi Beti, da će žalbu zasnovati na činjenici da "vođenje rata nije zločin po međunarodnom pravu".

Tu činjenicu je, po njihovim riječima, u suprotnom i izdvojenom mišljenju naveo predsjedavajući sudija Bakone Moloto, koga su pri donošenju presude preglasali članovi vijeća Michelle Picar i Pedro David.

"Podnećemo žalbu na današnju presudu, a ono što nam daje nadu je da je i predsedavajući sudija Moloto u izdvojenom mišljenju naveo da, po međunarodnom pravu, vođenje rata nije zločin...Nadamo se da će žalbeno veće to usvojiti, budući da je to fundamentalno pitanje za međunarodne odnose", izjavio je prvobranilac Lukić.

Lukić je podsjetio da je na to da vođenje rata nije zločin ukazao prvi tužilac Haškog tribunala Richard Goldstone još u vrijeme dok je haško tužilaštvo razmatralo mogućnost podizanja optužnice protiv predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.

Presuda generalu Perišiću to "fundamentalno pitanje međunarodnog prava" smješta u "oštri fokus", ocijenio je drugi branilac Guy-Smith.

"Međunarodno pravo ne smatra vođenje rata zločinom. Ako to jest zločin, onda se tako mora i propisati", kazao je Guy-Smith.

General Perišić je, naglasio je Guy-Smith, "izuzetno razočaran ne samo zbog toga što je proglašen krivim, nego i pretjerano visokom kaznom".

Pretresno vijeće Tribunala proglasilo je danas generala Perišića (67) krivim za pomaganje i podržavanje artiljerijskih i snajperskih napada na civile u Sarajevu sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) 1993-95; ubistva oko 7.000 Muslimana i premještanja stanovništva Srebrenice u julu 1995. godine, kao i raketnih napada na Zagreb sa položaja snaga Republike Srpske Krajine (RSK) u maju 1995.

Prema presudi, Perišić je srpskim vojskama u Hrvatskoj i BiH pružio ključnu personalnu i logističku podršku, iako je znao da su one u svojim operacijama počinile teške zločine.

Presuda je donijeta većinom glasova sudija Michelle Picar iz Francuske i Pedra Davida iz Argentine, dok je predsjedavajući Bakone Moloto izdvojio suprotno mišljenje.

Prema presudi, Perišić je individualno odgovoran za pomaganje i podržavanje ubistava, nehumanih akata (ranjavanje civila), napade na civile i progon nesrba u Sarajevu i Srebrenici. Ta djela kvalifikovana su kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Presudom je, međutim, utvrđeno da on nije komandno odgovoran za te zločine, zato što "nije dokazano van razumne sumnje da je između njega i počinitelja zločina u Srebrenici i Sarajevu postojao odnos nadređenog i podređenog".

Vijeće je, međutim, utvrdilo da su oficiri VRS predvođeni komandantom Ratkom Mladićem u vrijeme zločina bili pripadnici VJ, koje je Perišić na službu BiH uputio preko 30. kadrovskog centra generalštaba u Beogradu.

"Premda je general Perišić sarađivao sa Mladićem i značajno podržavao njegove operacije, dokazima nije utvrđeno da je on imao efektivnu kontrolu nad Mladićem, niti nad bilo kojim drugim oficirom VJ na službi u VRS", naglasilo je vijeće u sažetku presude, koju je pročitao sudija Moloto.

Perišić je, jednoglasnom odlukom, oslobođen krivice po optužbi za pomaganje istrijebljenja Muslimana u Srebrenici, zato što su sudije zaključile da nije bilo dovoljno dokaza da je on mogao predvidjeti da će VRS sistematski ubiti hiljade ljudi.

Za artiljerijske napade na Zagreb u maju 1995, Perišić je proglašen komandno odgovornim, pošto je imao komandu i kontrolu nad oficirima SVK. On je, po presudi, stoga kriv što nije spriječio i kaznio počinioce.

Pretresno vijeće je utvrdilo da je Peršić "nadgledao dostavljanje obimne logističke podrške VRS i SVK...koja je uključivala velike količine pešadijske i artiljerijske municije, goriva, rezervnih dijelova, kao i obuku i tehničku pomoć".

Premda je pomoć upućivana i prije njegovog dolaska na čelo VJ 1993, Perišić je učinio "centralizovanijom i koordinisanijom".

Pored toga, general Perišić je stvorio posebne kadrovske centre „30. i 40“ GŠ VJ preko kojih su oficiri VJ upućivani na službu u VRS i SVK, a zatim i plaćani iz Beograda, ostvarujući sva svoja statusna prava u VJ.

Kako se navodi u sažetku presude, ti oficiri su na taj način "zadržali status pripadnika VJ".

Zločine u Srebrenici i Sarajevu, naglašava se u presudi, "nisu počinili vojnici van kontrole koji su djelovali nezavisno", već su zlodjela bila dio duge kampanje koju su nadgledali najviši oficiri VRS na platnom spisku VJ, uključujući generala Mladića. U presudi su navedeni Mladićevi saradnici koje je Tribunal osudio za zločine u Srebrenici i Sarajevu.

U decembru 1993, po presudi, oko 7.000 pripadnika VJ bilo je na službi u VRS, a Perišić je, prema zapisnicima sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, zaprijetio da će oni koji odbiju da idu u BiH "biti otpušteni na ovaj ili onaj način". Perišić i članovi VSO na čelu sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem nastojali su da to „sakriju“ od međunarodne zajednice.

O zločinima u BiH, koji su bili posljedica namjere VRS da "cilja muslimanske civile", "ne praveći razliku između civilnih i vojnih meta", general Perišić je bio obaviješten iz više izvora, piše u presudi.

Perišić je "bio upozoren na činjenicu da VRS sprovodi kampanju snajperisanja i granatiranja civila tokom opsade Sarajeva", od septembra 1992. od novembra 1995, tokom koje je "ubijeno na stotine, a ranjeno na hiljade civila".

Takođe, Perišić je "znao da je veoma vjerovatno da će VRS nasilno protjerati bosanske Muslimane i počiniti ubistva i druga zlodjela na diskriminativnoj osnovi, kada Srebrenica padne u njene ruke", iako nije mogao predivdjeti da će hiljade Muslimana biti sistematski ubijene.

VRS je, po presudi, tokom operacija u Sarajevu i Srebrenici "u značajnoj mjeri zavisila od logističke i personalne pomoći koju je nadgledao general Perišić".

"Pošto su te operacije uključivale sistematske zločine nad civilima, djelovanje generala Perišića imalo je značajan efekat na počinjenje tih zločina što znači da ih je on pomagao i podržavao", naglašava se u presudi.

General Perišić je, prema presudi, "u više navrata iskorištavao svoja ovlašćenja da pruži personalnu i logističku pomoć koja je omogućila da VRS vodi rat, iako je istovemeno bio svjestan da operacije VRS uključuju teške i sistematske zločine nad muslimanskim civilima".

Značaj te pomoći, u presudi je ilustrovan riječima generala Mladića i predsjednika RS Radovana Karadžića da bez pomoći Srbije i SRJ, VRS ne bi mogla da ratuje. Citirane su i riječi predsjednika Srbije Slobodana Miloševića da je "sve tamo (u BiH) postignuto zahvaljujući Srbiji i Armiji".

Donoseći presudu, vijeće se oslanjalo na obimnu dokumentaciju VJ, kao i zapisnike sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ.

Proglašavajući Perišića komandno odgovornim za dva raketna napada na Zagreb sa položaja snaga Republike Srpske Krajine, vijeće je utvrdilo da je on "imao efektivnu kontrolu nad oficirima VJ koji su u SVK služili preko 40. kadrovskog centra" GŠ VJ.

Iako je protiv počinilaca pokrenuo disciplinske mjere, on je propustio da ih kazni, iako su u SVK njegove naredbe smatrane obavezujućim, piše u sažetku presude.

Generalu Perišiću u kaznu će biti uračunato nešto više od 1.000 dana koje je proveo u pritvoru Tribunala.

U završnoj riječi, tužilaštvo je krajem marta zatražilo da generalu Perišiću bude izrečena kazna doživotnog zatvora zato što je "pomagao i podržavao počinioce" najtežih zločina, uključujući i komandanta VRS Ratka Mladića.

Odbrana je, nasuprot tome, zatražila da Tribunal oslobodi Perišića krivice.

Suđenje generalu Perišiću počelo je pred Tribunalom 2. Oktobra 2008, a tužioci su izvođenje svojih dokaza završili u decembru 2009. Dokazni postupak odbrane okončan je 11. januara ove godine, a završne riječi održane su krajem marta.

General Perišić dobrovoljno se predao Tribunalu 7. marta 2005. godine, na dan kada je optužnica protiv njega objelodanjena, a dva dana kasnije je u prvom pojavljivanju pred sudijom izjavio da nije kriv ni po jednoj tački optužnice.

Od jula te godine bio je na privremenoj slobodi u Srbiji, a u pritvor Haškog tribunala vratio se 18. septembra 2008. Perišić je više puta na privremenu slobodu bio puštan i tokom procesa.

BETA/BL!N/fp