Radmila Karlaš kao novinarka radila je za mnoge svjetske i domaće elektronske i štampane medije, poput Glasa Amerike, BBC-ja, WDR-a, Sarajevskog svijeta, BH Dana i VIN-a, kao i za Amnesty International. Smatra da je oporavak BiH nemoguć sa političarima kakve bilježimo posljednjih 20 godina, ali kao optimista vjeruje u BiH: - Ova zemlja postoji mnogo duže, što bi se reklo od Kulina bana do današnjih dana, puno je krvarila, ali se nekako uvijek oporavljala.

Razgovarala: Tanja GATARIĆ

Prvi ste autor  iz RS koji se u svojoj knjizi „Četverolisna djetelina“ bavi zločinima koji su se tokom rata desili na području Banjaluke i Prijedora. Možete li ukratko da čitaocima BLIN MAGAZINA predstavite ovu knjigu i da nam kažete šta vas je najviše podstaklo da je napišete?

- Knjiga je nastajala spontano, djelimično i sa željom da mnogi  koje nikada više nećemo moći upitati: „Sjećaš li se kad smo...“ u stilu  književnice  En Mari Mekdonald, ostanu živi i dalje na stranicama ovog romana i u kolektivnoj memoriji svih koji će je pročitati. A i oni koji su i dalje živi, ali nisu tu. Kao i oni koji u inat svemu ostaju ljudi. Kada sam pisala roman, zločini su isplivavali, jer su se oni dešavali oko mene i ja sam ih zabilježila. Nisam mogla da zaboravim šta je čovjek u stanju da učini drugom čovjeku tobož u ime vjere, ovog ili onog. Moje komšije su odlazile preko noći,isprepadane i na rubu očaja, ti ljudi su bili „krivi“ samo zato što je zavladala teorija krvi i tla. Užas za koji sam mislila da je pokopan u tragovima nekih prethodnih krvavih istorija. Ja sam pravo socijalističko, multi-kulti dijete, koje je taj multivitaminski sok ispijalo bez prisile, jako mi je prijao. I u stilu s tim sam i anti-fašista, tako da sam bezmalo poludila kada je fašizam počeo da šiklja. To se duboko urezalo u mene, to razočarenje u čovjeka, taj užas nad svim što je isti tobožnji homo sapiens u stanju da učini. Istovremeno, u tom mraku je utoliko jače blještalo dobro. Kako sam i veliki individualac, s ogromnim pravom na sopstveno mišljenje gdje se držim činjenica i znanja, nisam potpadala pod nagon da se priključim stadu. I tako sam pisala svoju knjigu, bolujući, suočavajući se i tražeći izlaz i za samu sebe.

Izjavili ste da vam nije bilo teško napisati jednu ovakvu knjigu, jer je istina nešto što dugujete sami sebi. Koliko je teško opstati u današnjem društvu, a biti istovremeno iskren i prema sebi i prema drugima?

To je teško, ma gdje da živite. Svijet je pun licemjerja i laži, a da toga ljudi često nisu ni svjesni. Pisati istinu znači da ste svjesni da će ljudi da vas razapnu jednim dijelom. Tako to hoda. Ako pročitate Bibliju, vidjećete da ljudi prvo razapinju, a onda razapnute stavljaju na pijedastale. Mrtvi su bezopasni, tako im se čini. Istorija je puna primjera kako ljudi perfidno mogu da vas razapnu, a da ste i dalje živi. Time se jednim dijelom bavim i u ovoj knjizi, kako pojedinac može opstati izvan stada, kolektiviteta. Jako teško, ali može. Prilično osamljen, ali na čistom zraku. Nažalost, nisam Orhan Pamuk, pa da mogu da živim samo pišući. Ali i on, unatoč dobroj egzistenciji ima problema, jer odudara od stada.

Plašite li se osuda?

Samo sopstvene. Pomno se ogledam u sebi i to je jedino do čega držim, ne iznevjeriti sebe.

Da li je prema vašem mišljenju narod u BiH u stanju da spozna istinu? Da li je zapravo u stanju da prepozna manipulaciju?

U BiH treba da protekne još bistre vode. Ljudi su danonoćno bombardovani potkupljenim informacijama iz medija, koje i dalje šire strah i mržnju. Pri tom, ljudi su siromašni, apatični, sa neposrednim ratnim iskustvom iza sebe. Vlastodržci to jako dobro znaju i vješto manipulišu ovim činjenicama, pri tom se lagano još više bogateći. Mi nismo prošli kroz proces denacifikacije, kod nas, ma o kom dijelu BiH, a i regiona da se radi, ratni zločinci se slave kao heroji. To je guranje u taj opasni kolektivitet da nisu krivi pojedinci, već svi. Nije tako. Teško se otvaraju oči onima koji su ih od silnog tereta, neznanja, nesreće i beznađa zatvorili, ali ja znam da ima i onih koji žele da vide. Sve više, rekla bih.

Da li je mržnju koja je u BiH doživjela vrhunac 90-tih godina moguće iskorijeniti? Vjerujete li u srećniju budućnost i zdraviju BiH?

- To nije bila mržnja, već strah kod većine. Tu ne mislim na manjinu psihopata koji su ušli u anale po okrutnim zvjerstvima. Dobro se sjećam silnih mitinga za mir, dobro se sjećam ljudi u Banjaluci i u Sarajevu koji su svi zaredom izašli na ulice, naivno vjerujući da će se tako sve spriječiti. Bosanski lonac je već bio skuhan i to ne onaj lijepi, već onaj što komada i truje svakog ko ga pojede. Dobro se sjećam početaka masovne medijske histerije po novinama bivše Jugoslavije, kopanja po grobnicama, sve je vrvilo od nagovještaja tobožnjih prijetnji. Pri tom su kreatori budućeg rata mirno sjedili i bili zadovoljni. Najbitnije im je bilo naći povod za rat, koji nema veze sa razlogom. I našli su ga u ideologiji nacionalizma, zamaskirajući na taj način činjenicu da je društvo mnogo ranije trebalo da poduzme korjenite ekonomsko-političke promjene. Kako su kretaori rata bili upravo ti koji su te promjene svojevremeno stopirali, ostalo im je samo da ratuju. To je bio uslov njihovog bezuslovnog opstanka na vlasti. I tako je rat u BiH malo-pomalo uvezen, jer su nam susjedi itekako bili zainteresovani za svoja stada ovdje. Ne zbog ljubavi naravno, već vrlo pragmatično. Ovaj rat je bio neviđena pljačka i otimačina. A ne treba zaboraviti ni domaće izdajnike, tipa tobožnjeg multietničara Alije Izetbegovića. Kada počne histerija, mobilizacije, medijska hajka, prosječnom čovjeku se jako teško snaći u tom svemu. On je naprosto gurnut na jednu, drugu ili pak na treću stranu. Rat je mašina koja melje. Ponekad pomislim da su najbolje prošli oni koji su još 90-ih otišli sa Balkana, znajući šta slijedi, a to su, podsjećam, mladi i obrazovani ljudi, samo iz Srbije ih je otišlo 400 hiljada.

Rat je naravno ostavio posljedice, medijska hajka da ne govorim. Puno je glasova iz grobova. S duge strane, Bosanci i Hercegovci imaju nevjerovatan duh, iskričav, takav da i u najgoroj situaciji ne umire. Kakvi se sve zulumi nisu obrušavali na ove prostore. Ova zemlja postoji mnogo duže, što bi se reklo od Kulina bana do današnjih dana, puno je krvarila, ali se nekako uvijek oporavljala. Treba vremena, ali prevashodno treba obezbjediti uslove za normalnu egzistenciju. A ta misija, sa ovim političarima kakve bilježimo već gotovo dvadeset godina, te sa nesposobnom međunarodnom zajednicom, ma šta ona podrazumjevala u slučaju BiH, čini se naprosto nemogućom.  Mi još ne znamo ni gdje živimo, kakvo ime uopšte dati ovoj čudnoj kreaturi-državi sa entitetima, kantonima, birokratskim aparatom koji bi finansijski iscrpio i USA, mješanjem onih preko Drine i Save, te tvrdom bošnjačkom strujom kao pandanu preostalim nacionalistima. Svi oni koji podržavaju interes takve raščerečene BiH nemaju apsolutno nimalo samilosti, ni sluha za „svoje“ narode. Budi mi gladan i sretan, narode moj, to je njihovo geslo. Ne bojim se ja toliko neizlječivih negativnih emocija među narodima koji su vazda ovu BiH činili tako raznolikom, posebnom i blistavom, već siromaštva, za koje predviđam da će dugo, dugo trajati.

Kako bi opisali taj period u Banjaluci koji se spominje u knjizi? Ko su zapravo ljudi koji su sejali mržnju i da li ste ikad postavili sebi pitanje da li neke od njih danas srećemo na ulici?

- Ti ljudi su i prije svega bili među nama, a i sada su. Kako nije bilo ozbiljnijeg sankcionisanja takvih, oni se i dalje osjećaju komotno, a mnogi su prigrlili plašt tobožnje demokratičnosti, jer im je tako pragmatičnije. Društvene okolnosti im i dalje pogoduju.
Bilo je grozno u ratu. Mrak, pogasili nam svjetla, nasilne mobilizacije, ljudi silom gurnuti na ratišta. Sjećam se kraja 92. idem iz Beograda, koridor, vozač opijen Bajom Malim Knindžom nakon kojeg mi je trebala dvodnevna psihološka detoksikacija, a na putu stopira vojnik RS. On prolazi i ja se derem zašto nije stao. Zakoči. Ulazi čovjek srednjih godina i kaže da stopira već pet punih sati, da niko neće da mu stane, da je dobio dva dana dopusta, da ide kući gladan, da su kod kuće svi gladni i da ne zna zašto je u ratu. Doslovno je rekao da ih tjeraju da osvajaju neke bezvezne proplanke, a potom da se s istih povlače. Da su mu bubrege odbili kada se jednom nije odazvao pozivu za odlazak u rat.

U gradu unezvjereni nesrbi. Izbacivanje iz stanova, crveni kombi, miniranje džamija, stalna pucnjava pijanih rezervista iz ruralnih krajeva. U mom naselju učestale eksplozije kod hrvatskih kuća. Preplašeni ljudi u po noći koji su došli da se na brzinu pozdrave. Vijesti iz Prijedora o zločinima. Da poludiš, načisto da poludiš. Trećerazredni likovi koje je rat ispljunuo bahato se ponašaju na ulici. SOS-ovci mi premlaćuju tadašnjeg muža,  rođenog ovdje, odraslog kod Muzičke škole, potom svekra Crnogorca, starog istinskog partizana, čiji je jedini grijeh bio što je nosio zeleni ceker u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. Ostajem bez brata Dragana koji je mobilisan već u proljeće 91. sa dvadeset godina. Gine u rodnoj Banjaluci naredne godine, ni danas ne znam istinu.

Skupljamo se oko „Preloma“, nešto pokušavamo, slavimo svaki izlazak broja u kafani preko puta „Glasa.“ Umire i taj list, ali mi se i dalje skupljamo u toj kancelariji u Mejdanu da bismo mozak održali na okupu. Bobara, Šomi, Drena, Slavko, Saša, profesor Žile kad dođe s ratišta, te silni nesretnici koji nemaju kud, pa dođu na malo predaha. Vani nas gledaju  kao izdajnike, meni jedan nesuvisli starac koji se bogati na kostima kaže da me treba streljati, i uopšte takve kao što sam ja. Dobivam dva vojna poziva, doslovno za strijelca snajperistu, mislim šala, nije. Izvlačim se na tobožnju trudnoću.

Sve što pamtim je mrak tih godina i strah ljudi oko sebe. Loše vijesti svud okolo, pogibelji s ratišta dragih ljudi, izgoni iz stanova, odlazak u nepoznato opet dragih ljudi, opšte ludilo. I stalnu viku o nacionalnom interesu, a svud okolo mulj i krv. Sjećam se naglog bogaćenja pojedinih, osionosti  s njihove strane, ljudi potpuno marginalizovanih do rata. Aveti mraka. Sjećam se nedovoljnog otpora zlu intelektualaca i šaltanja na nacionalizam uz obavezne riječi, „Ma, oni bi nas ponovo u Jasenovac.“ Dojučerašnji komunistički partijski apartčici, ali jednom apartčik, uvijek apartčik. Sjećam se mora izbjeglica koje dolaze u grad, trgovanja teritorijama i ideologijama koja ih je i dovela u tu poziciju. I sjećam se nakon svega onih koji nisu pristajali na to sve. Malih, anonimnih ljudi koji spašavaju komšije, prijatelje na bilo koji način. Oni pomažu da se preživi, mentalno i psihički, spoznaja da ih ima.

Ko su male ćundare?

- Metafora za frustraciju jadnog libida koji nagomilan vreba i u nesankcionisanim uslovima dobije odušak u oružju i činjenju zla. Bolno podsjećanje na užas koji se desio meni dragoj osobi iste nacionalnosti koje je bio i zločinac. S malom ćundarom i oružjem u rukama. Ta, meni draga osoba je već odavno jako daleko i nikada se neće vratiti u svoj rodni grad. Izvršila je samoubistvo daleko odavde. On i dalje šeta ulicama.

Kako vam danas izgleda politička situacija u BiH?

- Loše. Opljačkani smo do te mjere da se pitam koji bi čarobnjak mogao sve to da dovede u red. Ništa nije ostalo ili gotovo ništa. Završene privatizacije, armije nezaposlenih, dezorjentisani mladi, kopanje po kontejnerima. I naše drage perjanice koje i dalje serviraju istu priču da smo ugroženi, jer upravo tamo neki Haris Slajdžić reče ovo ili ono. I obratno. Dok im konto u banci ili u vidu nekretnina raste. I nije više problem u političarima, oni su samo vrh ledenog brijega koji su iznjedrile okolnosti. BiH je za sada propali projekat, pa neka se i međunarodna zajednica podiči  s tim. Idu izbori, vidjećemo.

Kao bivša novinarka kako gledate na medijsku scenu u Banjaluci?

- Cijenim portal BUKA. Sve ostalo je mahom zbrinuto serviranim informacijama iz tornja, u prevodu zgrade Vlade.

Da li planirate da se vratite novinarstvu ili uskoro možemo očekivati neki novi naslov?

- Na proljeće izlazi moj novi roman „Kad utihnu melezi“. Kako sam ja nepopravljivi optimista unatoč teškoj situaciji, vjerujem ipak u bolje, što podrazumjeva da vjerujem u meleze. Novinarstvu se za sada neću vraćati.
(BLIN)

ČITAJTE DEPO!