Piše: Zlatko ROS

U posljednje vrijeme se termin 'art film' upotrebljava tamo gdje treba prekriti nelagodu koju izaziva gledanje kakvog bezidejnog, negledljivog ili dosadnog filmskog uratka. A takvih je djela posljednjih godina u BiH i regionu bilo podosta; neke od tih „art majstorija“ bivale su po pravilu zaboravljene samo godinu-dvije nakon što bi ih, opet po pravilu, otkrio kakav festivalski ili plaćeni kritičarski guru. Nikada oko nas nije bilo više filmskog smeća koje se prodaje pod egidom „art filma“; upravo zato publika danas u širokom luku zaobilazi mjesta gdje se ova djela prikazuju. Razlog jednostavan – neko vam je unaprijed  ultimativno rekao da je to vrhunsko djelo sedme umjetnosti, ali eto - publika to ne razumije.

Ali, da art ili umjetnički film ne mora nužno biti dio te priče, pokazala nam je ovih dana pretpremijera dugometražnog igranog filma „Dim-Monofobija“ poznatog slikara i multimedijalnog umjetnika Ismara Mujezinovića. Film je nastao izvan svih poznatih kinemtografskih modela kod nas i u regiji. Naime, Mujezinović je u filmu scenarista, reditelj, glumac, snimatelj, montažer, autor zvuka i autor muzike, pa i čak i financijer filma. Sam o tome ironično kaže kako je neplanirano potrošio nešto preko 300  eura, potcrtavajući paradoks u kojem mnogi od ovdašnjih i regionalnih „autorskih filmskih zvijezda“ neće da krenu u produkciju filma dok na produkcijskom računu nemaju prvih milion eura. Zbog svega ovoga je film u BiH rijetka roba koja se rijetko snima i, u posljednje vrijeme, još  rjeđe gleda.

Nekada se pojam art ili umjetničkog filma vezivao isključivo uz autora; danas je potpuno drugačije; producenti, festivalski gurui i skript doktori traže prvenstveno teme, dok gotovo da nestaje individualni i specifični filmski jezik i pogled na svijet samog autora. Upravo tu se ovaj film razlikuje od većine silne „art produkcije“ oko nas. Danas živimo u vremenu „art filma“ u kojem, paradoksalno, nema autora; zato pojava prvog dugmetražnog igranog filma „Dim Monofobija“ Ismara Mujezinovića izaziva čuđenje.

Rodno tlo „teorije autora“ je u Francuskoj, kako u samoj filmskoj kritici, tako i u samoj filmskoj kreativnoj praksi. Njegovi najveći autori su bili Francois Triffaut, Jean Lic Godard, Claude Chabrol i Alain Resnais. Oni su u svojim djelima pričali i tumačili svijet na svoj način, kako ko i kako kada; slikom i zvukom, dijalogom i tišinom. Svako od njih je htio da ispriča svoje priče i na način  koji je svaki od tih autora smatrao da je najbolji.

Film „Dim-Monofobia“ Ismara Mujezinovića ima sve to nabolje od autorske škole francuskog filma, pa čak i šmek i atmosferu filma. Ima i introvertnu i naivno perverznu priču o starom umjetniku koji zapošljava mladu djevojku, a njen posao je da sa njim priča u nekome podrumu; ima svoj jezik i stil sa kojim nas autor vodi i riješava svoj film, bez obzira šta o tome drugi mogu da misle. 

Sve to Mujezinović radi sa šarmom, zanosom ali i sa dovoljno umjetničke mudrosti i odmjernosti. Na djelu imamo slobodnog umjetnika, slobodnu kameru i video montažu koja pakuje ovu filmsku priču u nešto manje od dva sata jednog finog filmografskog iskustva o kosmosu umjetnika i svjeta oko njega. Dodatnu ljepotu ovoga filma dopunjuje lagana šlagerska, šansonjerska muzika koju je pravio i slagao sam umjetnik, tj. opet Ismar Mujzeinović.

Možda je prvi dugometražni igrani film Ismara Mujezinovića „Dim-Monofobija“ iznenađenje za poneke, ali za one upućenije  nikako nije. Naime, ovaj likovni umjetnik, osim što piše romane, kratke priče i poeziju, već se godinama bavi videom i filmom. Ako su, pak, njegovi raniji uratci bili po svome jeziku bliži video artu, u „Dimu“ je tu granicu definitivno prešao i stvorio djelo čistog, nepatvorenog filmskog jezika. Tu postoji filmska priča, mala ali dovoljno intrigantna o umjetniku koji voajerski mami svoju žrtvu u podrum, kao što postoje i vrlo definisan filmski jezik i stil autora, koji opet podsjeća na liberalni i slobodni evropski (franucuski i britanski) šezdesetih. Film funkcionira i kao esej koji se bavim nizom tema oko nas – od odnosa umjetnika i svijeta oko njega, oko igre ljudskog polova i potčinjavanja u njemu, do kritike globalističkog uticaja na društvo i umjetnost oko nas.

Moramo spomenuti i sjajne glumice u ovome filmu:  Mateju Bajdu, Nanu Milčinsku, Uršku Justinu i Helenu Byrne, kao  i nekoliko drugih manjih uloga. Kako je uglavnom riječ o neprofesionalnim glumicama, njihova glumačka igra puna života, strasti i spontanosti dodatni je adut ovoga filma. Zapravo, začudno je kako je jedan reditelj, a ne rediteljica, uspio tako uvjerljivo ocrtati ženske likove i njihove odnose u ovome filmu.

Čitav ovaj projekat dosad koštao je, ponovimo, nešto preko 300 eura. Istovremeno, predstavlja vrhunac onoga što hoće da se naziva art film u BiH i daleko je iznad standarda nekih puno provikanijih ali ničim dokazivih “remek djela bh. kinematografije”.  Kako kaže sam autor, jedna od ideja ovoga filma i njegovog stvaranja je da se u vremenu demokratizacije pristupa mediju može pokrenuti filmska i umetnička scena bez puno novaca.

Treba li ovdje napomenuti da i ovo djelo nastaje upotpunosti izvan oficijelnog sistema bh. kinemtografije i bez pomoći Fondacije za kinemografiju FBIH, čiji rad i odluke sve više zblažnjavaju ovdašnju javnost. Ta ista Fondacija je, dok autor poput Ismara Mujezinovića završava djelo vrhunske filmske vrijednosti, ovih dana odobrila sredstava za razvoj dugometražnog igranog filma jednoj drugoj likovnoj umjetnici. Ona će dogodine za taj isti projekat dobiti oko 300.000 KM kako bi mogla na miru da stvara svoje debitantsko filmsko djelo.

I naravno, treba li reći da je ta umjetnica opet iz privatnog kružoka član UO Fondacije koji trenutno "drma" u njoj! I onda će taj član UO Fondacije opet reći da sve ide po pravilniku i proceduri. Tako se, ipak, neće napraviti nova bh. kinematografija; zna to vrlo dobro Ismar Mujezinović i zato je sam snimio svoj “Dim”.  

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

Vezani link: Snimio sam film za 300 eura, Nisam planirao toliko potrošiti!