Piše: Vanja FILIPOVIĆ

Dok se preostali glasački listići još prebrojavaju, preliminarni rezultati već dozvoljavaju da se napravi neka manja generalna analiza raspoloženja glasača i da damo prilično realističnu ocjenu smjerova budućeg djelovanja političkih stranaka. Nema nikakve sumnje da su stranke sa nacionalnim predznacima: SDA, SDS i HDZ BiH najbolje kotirane na ovim izborima. SDA je povratila veliki broj svojih glasača iz reda bošnjačkog naroda koji su se na prethodnim izborima glasački bili rasplinuli, opredjeljujući se za programe SDP, SBB pa i za SBiH. Slično se dogodilo i sa SDS-om.

Razloge ovakvom izbornom raspletu Sulejman Tihić,  predsjednik SDA vidi, kako je i objasnio u svojoj prvoj postizbornoj izjavi, prije svega u razočarenju glasača sa bahatim ponašanjem SDP-a i prljavom kampanjom SBB-a spram glavnog političkog konkurenata, SDA. Nakupili su oni mnogo zamjerki i gnjeva za praksu i politikansko laviranje SDP-a u dvije prethodne godine.

Najviše zamjerki su uputili njihovoj osionoj i neprincipijelnoj blokadi vlasti u Federaciji BiH i besprimjernom isključenju oba HDZ-a iz federalne i pojedinih kantonalnih vlasti uz (nevoljnu) pomoć OHR-a, te blokadi formiranja državne vlasti u kojoj je SDP lomio koplja najprije za poziciju predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH svog karijerističkog predsjednika, a potom ministra vanjskih poslova. 

Krizu funkcioniranja Savjeta ministara će još više produbiti i dalje insistiranje Milorada Dodika i političkih faktora iz RS za smjenom Zlatka Lagumdžije sa pozicije ministra vanjskih poslova BiH. Jedini način da se ova kriza uskoro dokine i da Vijeće ministara konačno započne sa svojim davno prekinutim radom bila bi principijelna ostavka Lagumdžije sa mjesta ministra i odlazak SDP-a u opoziciju na državnom nivou. Ovo je malo vjerovatno, no ne i nemoguće. U tom slučaju izborni krah SDP-a bio bi upotpunjen.

Nedugo nakon što je Vijeće ministara formiran na jedvite jade po principu 2+2+2 (2 HDZa, SDA, SDP, SNSD i SDS), šestorka je pukla jer je SDP odlučio gurnuti SDA u opoziciju. Sva je prilika po internom dogovoru sa Dodikom (sudeći po Dodikovom ponašanju u ovom slučaju). Razlog? SDA je opstruirala nategnuti dogovor SDP-a sa većinskim nacionalnim strankama iz „šestorke“ u koje je i SNSD uključen uprkos svom socijaldemokratskom zaklinjanju, a SDA je pri tome zaobiđena i dovedena u gotovu situaciju – prihvati ili odstupi po pitanju državnog budžeta. SDA se negativno izjasnila o tom dogovoru, proglasila ga štetnim za državu na šta je Lagumdžija odgovorio izgonom. Taj ishitren, nepromišljen i bahat potez SDP-ovi glasači su vezali za  već ubjedljivo ispoljenu  megalomansku i karijerističku crtu svog lidera, Zlatka Lagumdžije.

Ovi postupci su neshvatljivi posebno zato jer se odvijaju u vrijeme velike ekonomske krize i povećanog broja nezaposlenih ljudi, te dramatično zabrinjavajući stepen otpuštanja radnika sa posla praćenog propašću firmi. U isto vrijeme umnožavaju se štrajkovi, izlasci očajnih radnika i poljoprivrednika na cestu da traže svoja prava na život, a siromaštvo kuca sve jače i žešće na vrata bh. građana. Lagumdžija se i u vrijeme dramatičnog rezanja budžeta upušta u politička i karijeristička naduravanja oko fotelja koja paralizuju rad institucija.

Ovakvo ponašanje lidera SDP-a i ostatka stranke nisu mogli ostati neprimjećeni kod običnih ljudi, njihovih glasača, što je logično doprinijelo padu popularnosti stranke ali i njenog lidera. Prisjetimo se da je u to isto vrijeme iz SDP-a odstupio član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, nesumnjivo jedan od najpopularnijih bh političara (prije svega među bošnjačkim glasačima) koji se tim političkim činom demonstrativno distancirao od katastrofalnih poteza njegove dotadašnje stranke. Na kraju, SDP-ova odluka da partnerstvo sa SDA zamijeni sa kontroverznim Fahrudinom Radončićem i njegovom SBB-om, samo je dodatno „ohladila“ skeptične i do tada neodlučne glasače.

Uzevši u obzir sve ove činjenice, ne čudi da je umjesto Lagumdžijinog najavljenog izgona SDA iz šestorke te očekivanih velikih izbornih rezultata, SDP na kraju iz njih izišao oslabljen. S ovakvim izbornim rezultatom, uspjeh njihove inicijative o zamjeni ministara iz SDA u Vijeću ministara će biti vrlo problematičan, što će pogoršati ionako lošu atmosferu u Savjetu. Krizu funkcioniranja će još više produbiti Dodikovo insistiranje za smjenom Lagumdžije sa pozicije ministra vanjskih poslova BiH. Jedini način da se ova kriza uskoro dokine i da Vijeće ministara konačno započne sa svojim davno prekinutim radom bila bi principijelna ostavka Zlatka Lagumdžije sa mjesta ministra i odlazak SDP-a u opoziciju na državnom nivou, što je malo vjerovatno, no ne i nemoguće. U tom slučaju izborni krah SDP-a bio bi upotpunjen.

Malo iznenađenje lokalnih izbora je činjenica da alternativne stranke – prije svega SDU i Naša Stranka - nisu uspjele privući znatniju podršku javnosti, pa ni onih razočaranih SDP-ovih glasača. Ovaj rezultat u pomenutim strankama zahtjeva dublju analizu izbornih priprema i predizborne kampanje, i propitivanje drugačijeg načina komuniciranja sa biračkim tijelom i izbora programa od kojih su mnogi, nota bene, bili izuzetno kvalitetni ali su ostali izvan pozornosti glasača. Alternativne stranke stoga moraju naći adekvatnije načine koje bi ih uspješnije približili glasačkoj masi.

No to ne znači da pobjeda SDA signalizira dodatno homogeniziranje bošnjačkog biračkog tijela. Njihova pobjeda se može posmatrati kao rezultat biračkog neprepoznavanja alternativnih mogućnosti izbora i uskraćivanje davanja povjerenja novim izbornim kandidatima od kojih su većina nepoznati široj javnosti. SDA, a prvenstveno Tihić, dobili su novi mandat za nastavak svoje  standardne politike „korak po korak“ u rješavanju državnih problema i očekivati je da će nastaviti s tim političkim načinom pod pretpostavkom da neće doći  do ozbiljnijih „provokacija“ od strane političkih snaga u RS i/ili Hercegovini koje bi eventualno iznudili drugi i žešći bošnjački odgovor.

Šta je sa Republikom Srpskom?

U Republici Srpskoj je po preliminiranim podacima rezultata izbora gotovo izvjesno da je SDS uspio preoteti veći broj opština iz ruku SNSD-a. Razloge tome treba tražiti prvenstveno u značajno pogoršanoj socio-ekonomskoj situaciji u entitetu, kao i u izraženoj osionosti, često i maćehinskom odnosu političke Banjaluke spram opština Podrinja i Hercegovine.

No, bez obzira na prekompoziciju političkih snaga unutar Republike Srpske nije vjerovatno da će se nešto bitnije promijeniti u odnosu političkih lidera ovog entiteta spram države i Federacije BiH. Naime, oni su izborno ratovali međusobno unutar njihovog entitetskog feuda  ali ostaju lojalni zajedničkom stavu kritičkog odnosa sprama države i Federacije.

Ukoliko se trend produbljavanja ekonomske krize nastavi u većoj mjeri od dosadašnje, što  je prilično izvjesno, vjerovatno je da će SNSD, pritisnut većim socio-ekonomskim problemima kao i zahuktalim usponom SDS-a,  uskoro posegnuti za oprobanim receptom – pooštrenju nacionalističke retorike i  optužbi  zajedničkih institucija BiH za probleme u RS-u.

Tako i dalje možemo očekivati javne pozive za ukidanje Oružanih snaga BiH i Ministarstva odbrane, a moguće i nekih drugih državnih agencija. Također, po već itvrđenom scenariju nastaviće se i opstrukcija rada Vijeća  ministara, koristeći sve vrste političkih blokada u svrhu osnaženja stava da je BiH nemoguća država.

Okolnosti su se suštinski promijenile i danas, u povoju demokracije na ovom politički turbulentnom prostoru, lokalne izbore u 2012. godini treba uzeti prosto kao demokratsku izbornu redovnost i nikako drugačije. A izborne rezultate ne treba shvatiti kao proizvod dodatnog nacionalističkog zahuktavanja građanstva već kao njihove subjektivističke nemoći da se udalje od standardnih izbornih modela i duboko ukorijenjenog uvjerenja da ionako ništa ne mogu bitno promijeniti. Naši glasači su tek u embrio-fazi budućih političkih bića koja biraju najprije po kriteriju svog egzistencijalnog interesa pa tek onda i svih ostalih.

Pitanje je da li će SDS podržati ovu destruktivnu nacionalističku logiku koja je do ovih izbora donosila veliku podršku biračkog tijela SNSD-u, ili će se, možda, poučeni vlastitom historijom izbornih poraza, u SDS-u konačno opredijeliti za opciju iznalaženja mogućnosti poboljšanja (pre)teških socio-ekonomskih prilika kroz povećanu i obostrano korisnu suradnju sa predstavnicima entiteta FBiH i sa relevantnim državnim institucijama BiH. Tako bi SDS politički inovativno, a ne propagandističkim virtualnim referendumima kakvima je prijetio SNSD, svom stanovništvu dao šansu za poboljšanje egzistencije.

A Hercegovina?   

U hrvatskim opštinama, kako se i očekivalo, glasači su, „zna se!“, većinski  tradicionalno ostali privrženi HDZ BiH i HDZ 1990 uz naglašeno kažnjavanje hrvatskih „platformaških stranki“ za izdaju nacionalnih interesa.

Vrlo je izgledno da će obje ove stranke nastojati iskoristi inerciju izbornog uspjeha za ostvarenje većih, ambicioznijih  nacionalnih projekata  – ustoličenje treće izborne jedinice, moguće i prekompoziciju FBiH i osnivanje trećeg, hrvatskog entiteta ili federalne jedinice, zavisno od toga kako će se odlučiti nazvati ovu svoju željenu administrativno-teritorijalnu jedinicu, naravno, sa hrvatskim većinskim stanovništvom.

Povratak u tamne 90-te?

Pobjeda SDA, SDS i HDZ bi bilo sasma pogrešno tumačiti kao povratak u problematične 1990. godine. Kontekst ovih izbora je totalno drugačiji od onog od  prije 22 godine. Izbori 90-tih su se odvijali u ozračju raspada zajedničke države Jugoslavije, uspostave starih republičkih kao novih državnih granica, tranzicije iz jednopartijskog u višepartijski sistem, iz (kvazi) socijalizma u (kvazi) kapitalizam, međunarodnog neshvatanja ozbiljnosti i zamki kompleksnih promjena na YU dijelu Balkana, male zainteresovanosti za oluju koja se spremala, a koju nismo prozreli.

Okolnosti su se suštinski promijenile i danas, u povoju demokracije na ovom politički turbulentnom prostoru, lokalne izbore u 2012. godini treba uzeti prosto kao demokratsku izbornu redovnost i nikako drugačije.

A izborne rezultate ne treba shvatiti kao proizvod dodatnog nacionalističkog zahuktavanja građanstva već kao njihove subjektivističke nemoći da se udalje od standardnih izbornih modela i duboko ukorijenjenog uvjerenja da ionako ništa ne mogu bitno promijeniti.

Naši glasači su tek u embrio-fazi budućih političkih bića koja biraju najprije po kriteriju svog egzistencijalnog interesa pa tek onda i svih ostalih.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)