Piše: Zoran BIBANOVIĆ

Bosna i Hercegovina je bila najveći industrijski region u jugoistočnoj Evropi (Energoinvest i Šipad su bili među 100 najvećih firmi u svijetu) i jedina republika unutar bivše države SFRJ koja je poslovala pozitivno (u suficitu). BH GDP u ta vremena bi bio znatno veći da se vojna tzv. namjenska industrija nije knjižila u sjedištu JNA, u Beogradu.

Naravno, za početak krvave pljačke materijalne baze i teritorije Bosne i Hercegovine trebali su da se steknu međunarodni uvjeti i organiziraju domaći izvođači radova. Čim su se oni (uvjeti) stekli, pljačka je mogla krenuti. Podsjetimo se zato brzo, i na preskok, najvažnijih činjenica.

Umro je drug Tito... Time je okončano Periklovo doba zapadnog Balkana, bez Albanije u kojem je YU privreda mogla prodati šta je htjela, širom svijeta. Narod koji nije očekivao da božanstva mogu da umru je bio preneražen i zapao je u duboki šok. Društveni organizam koji je do tada decenijama besprijekorno funkcionirao je bio obezglavljen. Ali svi ostali „organi“, kako je primijetio akademik Abdulah Sidran, bubrezi, srce, pluća, jetra...su ostali savršeno zdravi, i oni su grčevito počeli da traže novog gospodara.

Umro je drug Tito...

Time je okončano Periklovo doba zapadnog Balkana, bez Albanije (Perikle – najveći graditelj antičke Grčke) u kojem je YU privreda mogla prodati šta je htjela, širom svijeta. Narod koji nije očekivao da božanstva mogu da umru je bio preneražen i zapao je u duboki šok. Društveni organizam koji je do tada decenijama besprijekorno funkcionirao je bio obezglavljen. Ali svi ostali „organi“, kako je primijetio akademik Abdulah Sidran, bubrezi, srce, pluća, jetra...su ostali savršeno zdravi, i oni su grčevito počeli da traže novog gospodara.

Dok smo mi u Sarajevu u slijedećim godinama sa zanosom radili na organiziranju Zimskih olimpijskih igara ZOI ´84, država se ubrzano urušavala. Nizale su se nestašice, redukcije struje i svega postojećeg, a i naš rad je često bio sabotiran od raznih „organa“, čega mi u tim trenucima nismo bili svjesni.

Globalni raspored snaga u svijetu im (organima) nije išao na ruku. Konci su organizirano povučeni i evropski istočni blok zemalja je počeo da pada „sistemom domina“. Evropske sile i globalna sila (USA) su tražili svoje „prirodne“ saveznike unutar bivše SFRJ.

Zaživio je Slobodan Milošević...

Napokon su „organi“ našli novog gospodara, Slobodana Miloševića, koji etablira stare nacionalizme i komunistička partija instalira i priprema duhovne i svjetovne gospodare koji će vladati Jugoslavijom nakon neminovnih višestranačkih izbora. Osnivaju se mnoge političke partije, ali samo odabrane dobivaju podršku još uvijek centralnih komunističkih „organa“ i medija.

Formalno potvrđeni lideri koji su već mnogo ranije prihvatili projektovane podjele uz obećanu  potpunu kontrolu buduće privatizacijske pljačke (svako na svom području će jesti zlatnim kašikama), nakon prvih višestranačkih izbora: Milošević, Tuđman, Izetbegović, Kučan, Gligorov i Bulatović, suspendiraju državne institucije i počinju „završno usaglašavanje stavova“  po raznim lovištima,  galerijama, muzejima i sličnim mjestima, a potom je uslijedio projektovani  krvavi raspad države. Rat je bio neminovan i on se fintirao prvo u Sloveniji, a potom planski razvio u Hrvatskoj, jer se glavni cilj, Bosna i Hercegovina, nije mogla mirnim putem podijeliti.

Rat je počeo...

Iz jednog presretnutog razgovora između visokih funkcionera SDS-a tada smo čuli: „Hercegovinu ćemo podijeliti između nas i Hrvata. A šta ćemo sa Muslimanima – pita sagovornik? Pustićemo ih niz Neretvu pa neka se snalaze – odgovara tadašnji SDS funkcioner“.

Rat je počeo organiziranjem zbjegova naroda (ko se ne sjeća jadnog srpskog naroda na traktorima) iz Slavonije (Hrvatska) u Bosnu i Hercegovinu (1991), potom bombardovanjem Vukovara, balvan revolucijom u Kninskoj krajini, paljenjem dubrovačkog zaleđa, opkoljavanjem i bombardovanjem Dubrovnika.

Čim je Armin Pohara izveo zbjegove jadnog hrvatskog naroda iz Posavine (BiH) u Slavoniju (Hrvatska) i minirao mostove na Savi, nestao je i obruč okolo Dubrovnika (Ženevski sporazum 1992). Tako su stvorene pretpostavke (nakon globalnog preseljavanja Srba i Hrvata) da se može mirno nastaviti sa etničkim čišćenjem Bošnjaka (ubijanjem i protjerivanjem) iz zacrtanih dijelova države.

Šta ćemo sa muslimanima...

Iz jednog presretnutog razgovora između visokih funkcionera SDS-a tada smo čuli: „Hercegovinu ćemo podijeliti između nas i Hrvata. A šta ćemo sa Muslimanima – pita sagovornik? Pustićemo ih niz Neretvu pa neka se snalaze – odgovara tadašnji SDS funkcioner“.

Članovi Štaba CZ i MZ Koševsko brdo u Sarajevu (MZ sa tada cca 16.500 stanovnika), otvaraju u mjesnoj osnovnoj školi jednu teku u koju se, uz veliki broj drugih građana,  dobrovoljno upisujemo i stavljamo na raspolaganje državi Bosni i Hercegovini iako nas niko još uvijek nigdje ne zove i ne mobiliše. Ta teka je potom nestala, a otvorena je kasnije  druga. Sve je to ocijenjeno kao beznačajno jer su to bile neformalne inicijative.

Kao član Štaba CZ- a Koševsko brdo za snabdijevanje stanovništva (91/92), a kasnije kao jedini akreditovan od strane općine Centar-Sarajevo za izuzimanje humanitarne i svake druge pomoći stanovništvu, na raznim zadacima sam ranjavan (kao i mnogi drugi pripadnici CZ-a), a najteže u ljeto 1992. godine, sa devet gelera od kojih su u meni još uvijek, do danas, zaostala 4 gelera. Odlukom Predsjedništva BiH, nakon rata pripadnicima civilnih zaštita nije priznat ratni staž i status (osim poginulih koji su dobili status šehida ili poginulog borca) izuzimajući rukovodni kadar od općine do države (!?), iako smo u ratu posjedovali vojne knjižice sa uredno upisanim vojnim rasporedom.

U prvoj godini rata...

Alija Izetbegović u Daytonu potpisuje Mirovni ugovor sa Tuđmanom i Miloševićem kojim legalizira ovo što imamo danas. Agresijom podijeljenu, nesimetričnu državu su nakon rata do danas uneredili rukovodeći vrhovi tzv. nacionalnih stranaka. Rukovodeći vrhovi tih stranaka snose najveću odgovornost za posljeratne pljačke, zaduživanja, stvorili su procentualno najveću nezaposlenu armiju  mladih i nesrećnih ljudi u Evropi, uveli aparthejd u škole (dvije škole pod jednim krovom) i odškolovali generacije društvenih invalida, a „svoje“ teritorije su ugruntili u 100% vlasništvo svojih stranaka u kojima se „vjerski“ iživljavaju.

Razumijevanje posebnog potrebno je radi razumijevanja općeg. Poznato mi je da su još u toku 1991. godine, pojedinci sa Koševskog brda vojno obučavani od strane nekih „organa“, ipak ne mogu da dokučim ko su bili ti tzv. organizatori otpora, mimo legalnih organa države (policije i TO) i njenog predsjednika Alije Izetbegovića. Možda mi je razvučena pamet, kako je motorolom general Ratko Mladić i sugerisao svojim oficirima da čine.

U prvoj godini rata, u kojoj je, uzgred rečeno, tekla privatizacija najvećih privrednih giganata (!?), gologuzu ali pobjedničku Armiju Republike Bosne i Hercegovine čini 37% nemuslimana, koja ne odgovara zločinima na stravične zločine i rušenje kulturne baštine od strane postrojbi sa predznacima srpskih i hrvatskih narodnosti. U gradu se organizirano u državnim službama i vojsci sugeriraju pozdravi na arapskom, grad se hermetički zatvara što za posljedicu ima ekonomsko i demografsko iscrpljivanje stanovništva do krajnjih granica, uz svakodnevna neselektivna granatiranja i snajperisanja po gradu. A onda (1993), nastaje šok nakon vijesti da se Armija islamizira i da se dotadašnjem tzv. hrišćanskom oficirskom i vojnom kadru sugerira da pređe u druge postrojbe. Istovremeno, uglavnom preko Splita i Zagreba, sa hrvatskim dokumentima u Bosnu i Hercegovinu masovno, projektovano, u organizaciji raznih obavještajnih službi, pristižu strani tzv. mudžahedini, koji odmah čine niz zločina  koje filmski dokumentiraju i šalju u svijet!?

„Bošnjaci su se od tada našli na udaru raznih islamističkih sekti koje svojim agresivnim nastupom žele da promijene njihov cjelokupni duhovni i fizički identitet“ (Bošnjaci, M. Imamović, VKBI, Sarajevo 2000). Od tada su se široka stada svjetskih naroda redovno informirala da u Bosni i Hercegovini zločine čine sve zaraćene strane i da je u Bosni i Hercegovini vjerski i građanski rat.

Alija potpisuje Dayton...

Kao posljedica hrvatske vojne ofanzive „Oluja“, koju je vojno logistički podržala USA, iz Kninske krajine (Hrvatska) sa zapada se preseljavaju preostali Srbi u susjednu Bosnu i Hercegovinu (na teritoriju zacrtanog RS-a), a u zaštićenoj UN enklavi Srebrenica, na istoku,  vojska i policija Republike Srpske čini genocid. Vojne aktivnosti na zahtijev USA se potom prekidaju, iako je vojska Republike Srpske u Bosanskoj krajini bila u potpunom rasulu (opće poznata ofanziva vojske HVO i 5-tog korpusa  ABiH).

Uprkos navedenim činjenicama i moru činjenica koje nisu navedene, Alija Izetbegović u Daytonu potpisuje Mirovni ugovor sa Tuđmanom i Miloševićem kojim legalizira ovo što imamo danas. Agresijom podijeljenu, nesimetričnu državu su nakon rata do danas uneredili rukovodeći vrhovi tzv. nacionalnih stranaka. Rukovodeći vrhovi tih stranaka snose najveću odgovornost za posljeratne pljačke, zaduživanja, stvorili su procentualno najveću nezaposlenu armiju  mladih i nesrećnih ljudi u Evropi, uveli aparthejd u škole (dvije škole pod jednim krovom) i odškolovali generacije društvenih invalida, a „svoje“ teritorije su ugruntili u 100% vlasništvo svojih stranaka u kojima se „vjerski“ iživljavaju.

Voditeljica u nedavnom TV intervjuu pita Dodika, predsjednika RS-a: „... a šta će ostali dio Bosne i Hercegovine ako je RS država? Neka se snalazi. Šta se to nas tiče“ – odgovara Dodik.

Napominjem, rukovodeći vrhovi stranaka, jer od komandne odgovornosti isključujem mnoštvo lokalnih poštenih i požrtvovanih aktivista navedenih stranaka koji i dalje predano rade na dobrobit svojih lokalnih zajednica.

Šta će BiH, ako je RS država...

Lideri najveće dvije srpske stranke - SNSD (isključena iz Socijalističke internacionale zbog nacionalističke i ekstremističke politike) i SDS - su otvoreno protiv države Bosne i Hercegovine. Voditeljica u nedavnom TV intervjuu pita Dodika, predsjednika RS-a: „... a šta će ostali dio Bosne i Hercegovine ako je RS država? Neka se snalazi. Šta se to nas tiče“ – odgovara Dodik.

O liderima ostalih poslijeratnih vladajućih stranaka njihova djela govore umjesto njih.

Da živimo u državi stranaka i neukih naroda (Torabijevi pacijenti), a ne građana, javno je izrekao i „špic“ igrač, inače za ovo stanje u državi nedužne stranke SDP,  koji je kako smo informirani, javno (na Predsjedništvu ili GO stranke ili tako nečega) rekao da ako bi se opredjeljivao između države i stranke, on bi izabrao stranku!? Malo potom njegov stranački šef i visoki državni funkcioner izjavljuje da priznaje samo sud svoje partije, što znači objektivno nikoga!? Ako šef stranke ima mehanizme da članovima predsjedništva stranke omogući razne privilegije, poslaničke plaće plus zarade od raznih komisija i da ne spominjemo druge mogućnosti prihoda, kako taj član predsjedništva stranke može imati svoje mišljenje.

Lideri stranaka su potpuno suspendirali institucije države. Parlamenti su skupovi papagaja koji horski ponavljaju naučene stavove tzv. lidera, a o slobodnom glasanju po svojim etičkim i moralnim normama poslanici (čak i ministri) mogu samo sanjati. Postavlja se pitanje zašto će ovoj državi skupi parlamentarci koji glasaju „na daljinski“.

Putujući cirkus šestorke ili sedmorke...

Putujući cirkus šestorke (ili sedmorke) nas neodoljivo podsjeća na putujući cirkus lidera bivše YU države, koji su za razliku od današnjih lidera koji predstavljaju samo svoje stranke, predstavljali svoje ravnopravne republike. Te republike su u bivšu Jugoslaviju unijele svoje državnosti, a navedeni lideri i njihove stranke su u Bosnu i Hercegovinu unijeli samo svoje cipele i gaće.

Što se mog izbora  tiče, ako to uopće ikoga zanima, zbogom svima, osim onima koji su za građansku ideju, koja uzgred rečeno u današnjoj Bosni i Hercegovini nema nikakve šanse za realiziranje. Možda je i zbog toga ovo doba početak kraja ovako ustrojene države

U Bosnu i Hercegovinu ni jedan narod koji kobajagi predstavljaju navedeni lideri nije unio ništa i Bosna i Hercegovina nije nastala nikakvim udruživanjima niti ugovorima da bi se mogla tzv. razdružiti, već je nastala, kako se od davnih vremena govorilo, „po Božijoj volji“.

Rata ipak neće biti u mojoj mjesnoj zajednici, jer se niz ciljeva još uvijek može osvariti „mirnim“ putem, a nema ni međunarodnih uvjeta. Arhitektura zapadnog Balkana je gotova, još samo da se završe temelji i zidovi, pa krov, a o unutrašnjem uređenju možete misliti kasnije – uvjeravaju nas međunarodni mediokriteti koji su kumovali i kumuju ovakvom stanju u državi.

Nakon 20 godina administrativne podjele Bosne i Hercegovine po nasilno stvorenim etničkim granicama i principima, EU budućnost je jedino moguća kroz uspostavljanje poslovanja ekonomskih regiona. Koncept države sa dva entiteta od kojih jedan unitarni, nosi prefiks jedne BH narodnosti (Republika Srpska) i drugog sa 10 kantona/županija po efikasnosti civilizacijskog razvoja (društvenog i ekonomskog) je zaslužio da ide na smetljište historije. 

Početak kraja današnje bh. države...

Pa mogu li stranke, koje nisu odgovorne za ovakvo stanje u državi, uz blok trenutno manjih državotvornih stranaka iz oba entiteta, koje su u protekle dvije decenije objektivno bile u opoziciji ili nisu ni postojale, pomoći izgradnji (nakon 20 godina privrednog i društvenog debakla) politički stabilne i ekonomski prosperitetne države Bosne i Hercegovine i boljitku svih njenih građana i naroda? Ono što znamo (a malo znamo) o njihovim aferimima ne ulijeva nam optimizam.

Ipak, svi oni koji žele promjene i razvoj milenijski stare, zajedničke, politički stabilne multietničke države Bosne i Hercegovine, koja poštuje postojanje tri konstitutivna naroda, ali i pripadnike drugih naroda i građana koji moraju imati ista zaštićena prava, kao i svi oni koji žele ekonomski razvoj i EU integracije, dužni su, kako kaže akademik Muhamed Filipović, da podrže i da pokušaju da iskoriste i najmanju šansu za opstanak navedenih vrijednosti.

Što se mog izbora  tiče, ako to uopće ikoga zanima, zbogom svima, osim onima koji su za građansku ideju, koja uzgred rečeno u današnjoj Bosni i Hercegovini nema nikakve šanse za realiziranje. Možda je i zbog toga ovo doba početak kraja ovako ustrojene države.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)