Sretna zemlja gradit će najmanje dvocifren broj kilometara autoputa godišnje, imat će ministre koji su savladali osnove pismenosti, ustavne sudije koji ranije nisu imali karijeru čistačice, vlast koja će znati kako se boriti protiv elementarnih nepogoda i koja neće biti svrha sama sebi. Jednog dana bit ćemo sretni...

Piše: Rijad Durkić, Tačno.net

Jednog dana ćemo vjerovatno postati sretna zemlja. Vrijednost izvoza preskočit će uvoz, nezaposlenih će biti onoliko koliko je prirodno, u školama će vjeronauku zamjeniti šah, a najdraži sin svih naših konstitutivnih naroda i ostalih neće sjediti na klupi, već će zabijati trocifren broj golova po sezoni. Sretna zemlja gradit će najmanje dvocifren broj kilometara autoputa godišnje, imat će ministre koji su savladali osnove pismenosti, ustavne sudije koji ranije nisu imali karijeru čistačice, vlast koja će znati kako se boriti protiv elementarnih nepogoda i koja neće biti svrha sama sebi. Jednog dana bit ćemo sretni.

Sretna zemlja sinonim je za cilj, a kod nas cilja nema, bar ne legalnog. Bezciljna država, prostor je stagnacije i depresije, vakuuma u kom nema pravne države, a gdje vlada zakon jačega. Samo kod nas je moguće ovo stanje mega haosa u kom niko tačno ne zna šta se dešava i na šta će na kraju sve ovo izaći. Ovakvo stanje trajna je kategorija, što znači da samo po sebi ne uključuje mogućnost evolucije i napredka. Za promjenu su ipak potrebne konkretne stvari.

Za promjenu stanja, potrebna ja promjena paradigme, promjena načina razmišljanja, tretmana države i društva. Promjena koja može doći samo iznutra. Za početak narodu treba postati važno, treba osjetiti vlastitu odgovornost i potrebu da nešto krene mjenjati. Demokratski sistem osudio je narod na potrebu razmišljanja i konstantnog društvenog rada i stvaranja. Savremene države produkt su vjekovnog društvenog napredka, sazrijevanja i učenja, a prije svaga krvavog rada. Sve potrebno nam govori da nam je prije svag potrebna potpuna pretvorba našeg društvenog bića, ako želimo da nešto od nas bude.

Najgore od svega je to što je naš čovjek neambiciozan, sretan sa mrvicama i vjekovno naviknut da bude donji, te da i za tu poziciju bude vječno zahvalan Bogu i Caru. Naš čovjek navikao je da čeka u redu, da se stvari dešavaju mimo njega, da mora paziti šta govori, da spaja kraj s krajem, te da je sve to odlično i bolje ne može. Za bolje u tom scenariju treba otići vani, jer ovdje se ne smije drugačije.

Odlaskom iz zemlje naši ljudi dobivaju stvarnu šansu realizirati sebe i svoje potencijale. Sve što naš čovjek dobije odlaskom u neku Norvešku ili Dansku, država gubi. Država gubi njega, njegov potencijal, njegov dio učešća u GDP-u, njegov život ovdje. Sve što dobije Norveška, gubi prva domovina. U tom scenariju dobija samo mračna strana priče, jer je jedan potencijalni borac potpisao kapitulaciju i krenuo se boriti na drugim frontovim.

Sretna zemlja prostor je aktivne priče, priče koja se svaki dan dopisuje pozitivnim poglavljima, priče koju dopisuju svi njeni građani. Namjerno pišem građani. Sretno društvo sačinjeno je od građana, pojedinaca, a nesretno od naroda i kolektiviteta. Za izlazak iz navodne i prividne sigurnosti koju našem čovjeku pruža kolektivitet kojem pripada potrebno je dosta hrabrosti, ali bez toga neće ići.

Za bolja vremena potrebno je mnogo toga, ali prije svega želja da se tamo krene. Možda da krenemo od toga.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/aa)