Piše: Hasan HADŽIĆ

"Nasuprot brojnim procjenama, nije predvodnik povratka u devedesete Tomislav Nikolić, već Ivica Dačić, portparol onog svirepog režima. Omamljen izbornim trijumfom, Mali Sloba se vraća preko Drine na područje najvećih zločina da ga uknjiži u SPS-ov grunt..."

S riječi na djela

A retoriku prate i (ne)djela: U Dačićevoj gordoj zabrani Parade ponosa bilo je prepoznatljivog silništva iz onih Miloševićevih odlučnih ataka na studentska, opoziciona i sva druga „kontrarevolucionarna“ okupljanja; ponoćna telefonska sjednica Vlade na kojoj je Dačićevim insistiranjem smijenjen preporoditelj Narodne biblioteke Sreten Ugričić, samo zbog principijelne podrške slobodi mišljenja, podsjećala je na zloglasne Miloševićeve egzekucije protiv svih koji su posumnjali u ideje velike Srbije i nebeske nacije; prigodno hapšenje grupe jednom već amnestiranih Albanaca na jugu Srbije radi ojačavanja Tadića uoči drugog kruga predsjedničkih izbora - takođe je već viđeno u slučaju Azem Vlasi.      

KAD SE SRBIJA TRESE, RUŠI SE BOSNA: Mališa se, uz pomoć svih tih televizija, pa i kapitulantske B92, zaista uživio u ulogu političkog gorostasa. A blizina granice i briga za sopstvenu sudbinu ovdašnje malobrojne povratnike bombarduju pitanjem: Kuda će krenuti Dačićeva Srbija? Za razliku od tradicionalno prekomotnih, autističnih i samodovoljnih sarajevskih kabineta, mi pored Drine iz bogatog iskustva znamo da kad se Srbija potrese, obavezno se ruši Bosna.

Sve se češće govori o realnoj opasnosti povratka Srbije u devedesete, ali je nevjerovatno kako u samoj Srbiji, regionu i međunarodnim strukturama ne prepoznaju mainstream tog povratka u političkom djelovanju Miloševićevog nasljednika na čelu SPS-a. Izuzetak je šačica intelektualaca, poput profesorke Srbijanke Turajlić koja upozorava da je sadašnje stanje strašno zbog stepena do kog su institucije razgrađene i „povampirenja bahatosti” oličene u Dačićevom ponašanju. Ali takvi pojedinci, zbog medija koji su kotrolisani više nego u Miloševićevom režimu, ostaju u ilegali.

Za mrvu vlasti

Perjanice nekadašnje opozicije Miloševićoj diktaturi, zbog mučnog šićardžijskog poltronstva prema Tadiću, koji je još jadnije ovisan o Dačiću – svjesno od drveta neće da vide šumu. Nekada kultni buntovnik Nenad Čanak sada pravi čudnu retoričku konstrukciju kako je izbor Nikolića „hladan tuš za sve one koji su mislili da je borba protiv Miloševićevog vremena i Šešeljevih zločina završena“, stajući na fon mnogih drugih koji svu nesreću Srbije i Srba odjednom vide samo u Nikoliću.
  
A šta ovo Čankovo „otkriće“ treba da znači? Da je Milošević, eto, imao neko svoje ružno vrijeme, a da je Šešelj najodgovorniji za masovne pokolje?! Naravno, Šešelj jest bio značajan dio zločinačke ideologije i prakse, ali su on i njegovi sljedbenici, pa i četnik na terenu - Tomislav Nikolić, bili samo jedna u nizu paravojnih formacija u službi zločinačkog projekta čovjeka koga cijeli svijet zna kao balkanskog kasapina. A komesar kasapinov je bio onaj koga, bolan Nenade, brižljivo prešućuješ da dodatno ne pogoršaš jadnu pregovaračku poziciju njegovog taoca Tadića. Baš kao što k'o zaliven o svemu tome šuti i sahranjuje petooktobarsku auru Čedomir Jovanović, čekajući Dačićevu milost i mrvu vlasti.

ZA MRVU VLASTI: Komesar kasapinov je bio onaj koga, bolan Nenade, brižljivo prešućuješ da dodatno ne pogoršaš jadnu pregovaračku poziciju njegovog taoca Tadića. Baš kao što k'o zaliven o svemu tome šuti i sahranjuje petooktobarsku auru Čedomir Jovanović, čekajući Dačićevu milost i mrvu vlasti.

Potres u Srbiji, ruševine u Bosni

I zaista – nakon Miloševićeve, Đinđićeve, Koštuničine i Tadićeve – sadašnja Srbija je Dačićeva. Na svom povratničkom brijegu iznad Drine, pomiren sa gubitkom nade u neku stvarnu reintegraciju BiH, između ostalog i zato što ovdje mogu da gledam bar dvadeset srbijanskih i nijedan bosanski tv program, kao nikad nikoga nagledao sam se Ivice Dačića i njegovog iživljavanja na Tadiću, Nikoliću i cijeloj Srbiji - mazohistički podatnoj svom mučitelju. 
  
Mališa se, uz pomoć svih tih televizija, pa i kapitulantske B92, zaista uživio u ulogu političkog gorostasa. A blizina granice i briga za sopstvenu sudbinu ovdašnje malobrojne povratnike bombarduju pitanjem: Kuda će krenuti Dačićeva Srbija? Za razliku od tradicionalno prekomotnih, autističnih i samodovoljnih sarajevskih kabineta, mi pored Drine iz bogatog iskustva znamo da kad se Srbija potrese, obavezno se ruši Bosna.

Bjekstvo investitora

Sigurno je da ova Srbija neće krenuti ka ekonomskom boljitku. Snažna potvrda je iznenadno odustajanje italijanskog giganta Danielija od najveće srbijanske privredne nade - gradnje čeličane u Šapcu. Na Peščaniku čitam da su se Italijani iznenada odlučili za alternativnu investiciju u Željezari  Sisak vjerovatno zbog straha od Dačićeve izjave kako je njemu ”pun kufer” štednje i neoliberalizma, kako će Vlada u kojoj on bude trošiti ”kapom i šakom” da bi ”podstakla rast”.

Šef socijalista  je prevršio svaku mjeru tvrdnjom da će hapsiti (hapšenja i samo hapšenja) strane investitore koji ne poštuju radnička prava, te da ne želi da vidi MMF u Srbiji. Za razliku od diplomata, privrednici savršeno dobro znaju ko je glavni hadžija u Beogradu, očekuju još jednu ozbiljnu depresivnu fazu a la Milošević, te bježe glavom bez obzira.

Toma u boj neće

Pošto je teško očekivati da će „bratska ruska pomoć“ nekim čudom postati konkretnija nego dosad (a znamo da Naftnoj industriji Srbije i Rafineriji u Brodu nije donijela ništa dobro), jedini prostor za Dačićevo dokazivanje će biti busanje u prsa patriotska, s tim što ni patriotske teme nisu neiscrpni resursi. Na primjer,  šta se uopšte može uraditi na sjeveru Kosova?
  
Uistinu bi nerealno bilo da srbijanski vrh, ma šta to bilo, usliši suludi Dodikov prijedlog i podigne vojsku koja bi Brisel i Vašington podstakla na neke nove pregovore o sudbini te regije. Nakon skorog sloma vojske baš zbog Kosova, teško da će čak i Nikolić pomisliti na treći Kosovski boj. Iluzorno je očekivati i bilo koji drugi vid direktnog uplitanja Srbije u smislu onog Dačićevog „čvrstog“ i „recipročnog“ odgovora, ma šta se u narednom periodu događalo na sjeveru Kosova.

Pobuna popova

A može se događati svašta, ali ishod je sasvim izvjestan i samo jedan: Odmaklo raspadanje ekonomskih, socijalnih, pravosudnih, bezbjednosnih, komunalnih i švercerskih struktura na sjeveru Kosova odvest će na kraju tamošnje smorene i raspamećene Srbe u urede gdje se izdaju dokumenti države Kosovo. Baš kao što su to učinili sveštenici iz Visokih Dečana, kojima je dozlogrdio višedecenijski sveti rat koji se u Beogradu vodi za Kosovo preko njihovih leđa.

Dakako, za to će trebati vremena koje spretni Dačić koristi da iz izgubljene pokrajine iscijedi zadnje kapi koristi, pa poručuje: „Ako neko misli da može da napada Srbe na sjeveru Kosova nekažnjeno, onda Srbija nema nikakvu državnu politiku“. Pa ko pravi tu politiku? Jasno je da Tadić nije ništa činio i nečinio bez Dačićevog znanja, kao što to neće moći ni Nikolić. Uostalom, zašto on, kao šef policije i potpredsjednik Vlade, ne uskoči u ratnu uniformu, opaše ljuto oružje i ne povede specijalce na jug?

RS – hit ljeta

Nije Dačić toliki naivčina. On će ostati na verbalnim pozivima za podjelu Kosova. A pošto je svjestan da je to nerealno, istovremeno pravi odstupnicu i poručuje kako je blagovremeno upozoravao da je podjela jedino rješenje, ali da su drugi (naravno tadićevci) istrajavali na apstraktnom teritorijalnom integritetu. To je, zaključuje, Srbiju koštalo da iz svake tamošnje krize izlazi slabija. On već priprema teren da sutra, kad se istina više ne bude mogla odlagati, krivci za cjeloviti i neprebolni gubitak postojbine „događanja naroda“ budu svi, samo ne on.

RS - HIT OVOG LJETA: Dačić već maršira preko Drine u, kako nadahnuto kliče, Pijemont Srpstva. Baš kao i otac nacije Dobrica Ćosić koji u svojoj poslednjoj knjizi „Bosanski rat“, pokušava da srpskim entitetom amortizuje sve teritorijalne i druge gubitke svog književno-političkog rada. Očito je da RS ponovo u Beogradu postaje „hit ljeta“.

A istovremeno - vratimo se prvom dijelu teksta i povodu za cijelu priču - Dačić već maršira preko Drine u, kako nadahnuto kliče, Pijemont Srpstva. Baš kao i otac nacije Dobrica Ćosić koji u svojoj poslednjoj knjizi „Bosanski rat“, pokušava da srpskim entitetom amortizuje sve teritorijalne i druge gubitke svog književno-političkog rada. Očito je da RS ponovo u Beogradu postaje „hit ljeta“.

Problematični zagrljaji

Miloradu Dodiku, koji je uvijek sa sjetom govorio o neuzvraćenoj ljubavi s one strane Drine, trebalo bi da godi porast kotizacije RS-a na beogradskoj patriotskoj berzi. Ali nije tako! Naravno, ne zbog očajničke knjige o Bosni promašenog Ćosića, već zbog promjena na tronu Srbije. Jer, na što li će sada ličiti Dodikovi zagrljaji sa ukočenim Tomom i hladnim Ivicom kad je njegova prva i najstrasnija ljubav Boris? Ako je šef SNSD-a sa svojim populističkim gardom bio prijeko potreban Tadiću, onoj drugoj dvojici je sopstveni populizam najjače oružje.
  
Dodikov štab, koji je i onu posjetu organizovao pod motom „Oj Turčine, za nevolju kume!“,  naročito zazire od Dačića koji bi u svojoj narastajućoj osionosti mogao poželjeti da u Banjaluci zagrli i nekog drugog. Nisu oni zaboravili da svojevremeno Biljana Plavšić i Milorad Dodik ne bi uspjeli da rasture paljansko leglo samo uz brujanje SFOR-ovih transportera. Bilo je tu i skrivene, ali dragocjene podrške domaćih civilnih i vojnih bezbjednjaka koji su na mig nekadašnjih beogradskih šefova izazvali presudnu neposlušnost vojske i policije RS-a Palama. Oni su uglavnom bili pod skutima Socijalističke partije RS-a, kćeri Miloševićeve stranke, a iz koje je kasnije Dodik preuzeo sve te Radmanoviće, Noviće i ostale.

Orkan iz Picinog parka

Postoji strah da bi sada, kada je Dačić šef policije i uopšte najmoćniji čovjek u Srbiji, a socijalna agonija u RS-u slabi Dodikov kult, na novi mig iz Beograda, opet mogli da vaskrsnu „spavači“ nevidljivih službi. I da se, u grubljoj  varijanti, onaj povjetarac iz Picinog parka odjednom razvije u orkan pred kojim bi Dodik morao da izbjegne u mrsku vilu na Dedinju, jer je Kusturica spriječen u krađi materijala, pa oko gradnje Kamengrada škripi.

Na što li će sada ličiti Dodikovi zagrljaji sa ukočenim Tomom i hladnim Ivicom kad je njegova prva i najstrasnija ljubav Boris? Ako je šef SNSD-a sa svojim populističkim gardom bio prijeko potreban Tadiću, onoj drugoj dvojici je sopstveni populizam najjače oružje?!

Ili, u nježnijoj  verziji, da iste te službe „finim pletom“ pomognu da Dačićev ljubimac i šef socijalista u RS-u Petar Đokić, čiji je policijsko-politički angažman takođe bio bitan u prevratu Plavšić-Dodik, na narednim izborima sakupi dovoljno glasova da, poput Dačića u Srbiji, drži u šahu najjače – SNSD i SDS.             

Poslednji Eldorado patriotizma

Izvjesno je da će se u naredne četiri godine Srbija gušiti u iscrpljujućem kohabitacionom klinču SNS-a i DS-a. A uz sve jače uvjerenje među ojađenim narodom da je Miloševićev režim bio manje korumpiran od sadašnjeg, te uz činjenicu da će ključ vlasti držati SPS, a teret odgovornosti za sve snositi SNS i DS - Dačićev daljnji uspon je zagarantovan.

Ta relaksirana pozicija u Srbiji, omogućit će mu udarnički nastavak  eksploatacije poslednjeg patriotskog Eldorada – Republike Srpske, što je započeo onim epskim porukama iz Banjaluke. Ako zahtjevu za podjelu Kosova neumitno ističe rok, onaj za cijepanje Bosne i Hercegovine bit će još dugo aktuelan. A kad je na njemu Milorad Dodik sagradio kult i obezbijedio višegodišnju vladavinu, zašto monopol na to omeđivanje „Pijemonta“ ne bi preuzeo Ivica Dačić. Jer, gdje je je uopšte bio taj Dodik kad je SPS-ova vlast gradila svoju najveću te(n)kovinu.

Nigdje, niotkuda

I da svedemo račune: Ma kako da bude sklopljena nova vlast u Srbiji, stvarni vladar bit će Ivica Dačić. Nemajući nikakve vizije za poboljšanje očajnog stanja u Srbiji, on je otvoreno najavio da će prioritet nove vlade biti unapređenje specijalnih odnosa sa Republikom Srpskom. To znači da će, kad god ne bude nekoga hapsio s one, šef srbijanske policije s ove strane Drine, niotkog neometan, udarnički raditi na podebljavanju granica RS-a, nadmečući se s Miloradod Dodikom koji, kao ni on, ne trpi paralelne autoritete.

Time će Dačić do idućih izbora u Srbiji, suočenoj sa narastajućom ekonomskom i socijalnom katastrofom za koju će biti krivi drugi, u tamošnjoj javnosti ostvariti dva cilja: Popravit će utisak o pogubnoj politici Slobodana Miloševića koja je temelj njegove karijere, a sam će biti prepoznat kao najveći i najistrajniji borac za srpsku stvar, bez obzira što više niko ne zna šta to uopšte znači. Kako će u svemu tome proći Milorad Dodik, vidjet će se. Ono što se već vidi je da će glavni gubitnici i dalje biti narodi Srbije i Bosne i Hercegovine. Nakon svega, pitanje je da li i zaslužuju bolje? Jer, prije će ove narode smijeniti njihove manipulatorske vlasti, nego obrnuto! 
    
Na kraju moram parafrazirati onog Bekima Sejranovića: Pozdrav od povratnika „nigdje, niotkuda“!

(kraj)

VEZANI TEKST: BLIC DOSIJE/MALI SLOBA SE VRAĆA PREKO DRINE - I DIO: Nije predvodnik povratka u '90-te Tomislav Nikolić, već portparol Slobinog svirepog režima - Ivica Dačić

DEPO PORTAL