Piše: Midhat AJANOVIĆ AJAN/www.ajan.se

Već ranije sam negdje pisao o sarajevskim mahalama, gradskim kvartovima u kojima ljudi žive i ponašaju se isto kao na selu. U mahalama svako svakog zna, svako svakog obilazi i svačija su vanjska vrata otvorena do kasno u noć kao znak susjedima da su, ne samo dobrodošli u vašu kuću u svako doba, već i da ne postoji bilo šta što krijete od njih. Svi stanovnici mahala su se međusobno poznavali "u glavu" i znalo se čija je koja kuća i šta ko radi, što je u tim dijelovima grada održavalo neku atmosferu prisnosti, karakterističnu mnogo više za ruralni nego za gradski način života. Moderna kultura življenja i otuđenost koja uz nju ide - takva u kojoj se svom višegodišnjem prvom susjedu obraćate sa “Vi” i, osim kratkog pozdrava u prolazu, s njim ne održavate nikakav drugi kontakt, kakva se bila ustalila u urbaniziranim dijelovima Sarajeva - nikad nije bila prihvaćena u mahalama. Ljudi iz mahale su one iz zgrada posprdno zvali "haustorčad", a ovi njih "mahalaši", i to je, uz onu na navijače FK Sarajevo - "pitare" i nas "željovce - manijake",  bila jedina podjela među Sarajlijama koje se mogu sjetiti prije nego što je grad zatrpala vulkanska erupcija šovinizma.    

Ja sam rođen i odrastao u mahali, ali nekako nisam postao mahalaš. Previše sam volio svoju samoću pa sam stoga bio mahalaš koji se ponašao kao "haustorče". Vrata na mom podrumskom stanu su uvijek bila zaključana dvaput. Tek u ratu, kad je Veliko Zlo učinilo da se ljudi skutre jedni uz druge, ja sam upoznao mnogo zanimljivih stanovnika mog komšiluka koje ranije, zabavljen samim sobom, nisam primjećivao.
  
Jedan od ljudi čijeg sam postojanja postao svjestan tek u ratu, iako je godinama stanovao na samo dvjestotinjak metara udaljenosti od mene, bio je Softa, bivši bokser i za bosanske prilike vrlo imućan čovjek, između ostalog bio je vlasnik jednog motela na Palama. Uprkos tipičnog slomljenog nosa i debelih usana, dvije uspomene na sportsku karijeru, bio je to neobično zgodan muškarac na čijem se licu sjajio onaj karakteristični jedri pogled čovjeka koji nešto zna i nešto ima. Softa je bio ono što se u Sarajevu zove "hadžija"; neko ko ima, ali i neko ko dijeli. Svako u komšiluku, borac, dijete, starac, žensko, muško, opisivao ga je istim riječima: "Ma, Softa je Tito!"  
  
Prvog ratnog Bajrama Softa je svim borcima podijelio kurbane koji su se sastojali od dobre komadine mesa, šteke cigara i, što bi među svakim drugim muslimanima, osim bosanskim, izazvalo užas - flaše konjaka. Naravno, kurbane su dobili i oni koji ne vjeruju i oni koji uopće nisu muslimani, koji su pripadnici drugih vjera, a takvih je, barem ono vremena što sam ja bio u ratnom Sarajevu, bilo koliko god hoćeš u svakoj jedinici.
  
Jedna žena iz Hrasnice je rodila dijete na početku rata. Baš tada su četnici odsjekli komunikaciju između centra grada i Hrasnice, tako da nesretna žena nije mogla nazad kući. Softa je ženu i bebu primio kod sebe i hranio ih jednako kao svoju ženu i troje djece, sve dok nije prokopan tunel do Hrasnice. Kad je dijete stiglo kod svog pravog oca, već je bilo prohodalo i progovorilo: Softu je odavno zvalo "babo".

Softa nije bio samo financijer branilaca Sarajeva, već je i sam bio borac. Svojim je parama kupio prvi RPG i onda otpuzao gore na brdo, na liniju odbrane, da ga osobno isproba.
 
Za prvu ratnu Novu godinu Softa je napravio pravi dernek za borce i raju iz naše mahale. Bilo je svega, baš kao u mirnodopsko vrijeme. Vile znaju gdje je nabavio robu i koliko ga je to koštalo. Pokušavali smo na trenutak zaboraviti na rat cugajući pravi viski i slušajući Džoni Štulića i "Azru", koje smo obojica jednako voljeli:

Priznat ću ti da te volim
Ako budeš dobar drug
Ako budeš vesela i lijepa
Baš onako kao u snu

Prepričavao sam mu svoj jedini susret sa Džonijem Štulićem, genijalnim paranoikom koji i dan-danas tvrdi da je cijeli rat i raspad Jugoslavije izazvan samo da bi njemu bila pokradena autorska prava. Kao da mu se nekud žurilo Džoni je u samo dvije- tri godine napravio na stotine dobrih pjesama, od kojih se barem dvadeset komotno može proglasiti himnom moje generacije. Ponekad nije loše raditi u medijima; volim što sam intervjuirao Džonija više nego da sam sreo američkog predsjednika, saudijskog princa i Dalaj Lamu zajedno.
  
Ipak, najviše smo razgovarali o nedokučivoj zagonetki zvanoj mržnja prema Bosni i bosanskom čovjeku. Mržnji koja dolazi izvana i iznutra. I o neopisivoj patnji kojoj je izložena doslovce svaka generacija koja se rodi na onom nesretnom komadiću zemlje. Nisam znao ništa pametno reći osim da u tome nismo usamljeni, jer patnja je opće mjesto povijesti ljudskog roda. Prisjetio sam se završne scenu iz posljednjeg Kurosawinog filma „Ran“ i riječi kojima harlekin ispraća u smrt svoga gospodara:

"Čovjek se rodi plačući i kad se isplače do kraja, tada umre."
  
Softa mi je tu noć dao punu kesu jabuka. Kako su moja djeca bila negdje daleko, u zemlji nedođiji zvanoj Švedska, obilazio sam svoje prijatelje koji su imali malu djecu i svakom od njih podijelio po jednu jabuku.
  
Jednog jutra me Softa zovnuo na kafu u svoju kancelariju. 
  
"Jarane, gledam te danima… Čini mi se da si počeo mahnitati. Ne ljuti se, i ja bih pobudalio bez porodice, da mi djeca nisu sa mnom, skidali biste me s drveća… Nego da mi tebe nekako izbacimo vani…"
  
Te noći, prije nego ću se zalaufati preko aerodromske piste, donio mi je nove čizme, nepoderive vojničke, pantolone od debelog platna sa bezbroj džepova u koje se mogu staviti sve one sitnice koje su neophodne kad se ide na tako dalek i riskantan put. Kad smo se izljubili, skinuo je svoj zeleni bejzbol-kačket sa dugačkim obodom i stavio ga na moju glavu:

"Evo, da me se sjetiš."

Nakon toga Softe dugo nije bilo u mom životu.

Godine 1996. se u Sarajevo moglo putovati samo autobusom iz Zagreba, preko razrovanih putova i pontonskih mostova. Sve vrijeme putovanja, kroz izranjavljenu i raskomadanu Bosnu, u glavi su mi svirale "Azrine" pjesme i vidio sam neke davne slike; koncert "Azre" na "Skenderiji", hladna piva u bijeloj plastičnoj čaši, tadašnje prijatelje, za koje će se ispostaviti da su mi bili sve samo ne prijatelji oko mene, i Džonijevi proročanski stihovi:
  
"Užas je moja furka…"
  
Kad sam stigao, raspitivao sam za raju iz mahale, prijatelje i poznanike; ko je preživio, ko nije, ko je tu, a koga je, kao i mene, zameo vjetar izbjeglištva. Za Softu su mi rekli da leži kod kuće teško bolestan. Otišao sam ga posjetiti.
  
Bio je kao providan, meso i mišići se istopili, lice i ruke smanjile: "Jes' buraz, onaj dušman. Nema mi vadione. To je garant od one ribe "Ikar" iz humanitarne pomoći, jebo joj ja mater. Pola Sarajeva je dobilo rak."
  
A onda se nasmijao: "Još nosiš kačket… Kao i ja."
  
Umro je desetak dana poslije. Dženaza mu je bila isti dan kad je moj autobus krenuo natrag u zemlju gdje mi se nenadano preselilo sve što zovem "kuća".
  
"Azru" više nisam mogao čuti.
  
Englezi kažu: "Kolač se dokazuje time što je jestiv". Za ljude bi valjda trebalo govoriti "čovjek se dokazuje time što je dobar". Ali gdje su dokazi za to? Nigdje. Svakog dobrog čovjeka kojeg znam prati neka gadna nevolja i nesreća koje se ne može kurtarisati kao ni grbavac grbe. 
  
Sve od one davne noći na mojoj je glavi kačket. I tu će ostati dok živim.

(DEPO PORTAL)