Piše: Cristiana MISSORI (ANSA.it)

RIM: Islam i izopačenost modernog doba, suvremenost i tradicija, politička nestabilnost i duboke ekonomske teškoće koje sprječavaju mlade da imaju povjerenje u budućnost: 16 godina nakon završetka rata, nova Bosna stvorena Daytonskim sporazumom (potpisan 21. studenog 1995.) još uvijek teško pronalazi svoj put prema stabilnosti i živi u velikim rizicima da padne ponor. To je surova slika proturječnosti društvene stvarnosti prikazane u ''Sevdahu za Karima', drugom dugometražnom filmu bosanskog  redatelja i scenariste Jasmina Durakovića.

Karim (deminer po struci), njegova sestra Džemila (čvrsto vezana uz tradiciju), njegov prijatelj Juka (koji živi na svoju ruku, uživajući u  drogama i alkoholu) i Ivana (atraktivana i moderna djevojka koja hoće da ima dvojicu najboljih prijatelja) žive u Sarajevu ispunjenom post-11/9 duhovima. Čitava priča filma uklopljena je u pozadinska sjećanja o ratu, ekonomsku krizu i snažno bavljenje islamom.

Džihadske (vehabijske) tendencije šire se u Bosni, izjavio  je redatelj koji je u Rimu ovih dana predstavljao svoj film na Medfilm festivalu, ali ''vjerski fundamentalizam neće uspjeti steći uporište u bosanskom društvu, jer ono ipak nije dio te religijske prakse“. Ali stvari bi se, međutim, mogle i promijeniti. U filmu Duraković prikazuje dio bosanskog islama, a to je 'sufi struja'. ''U Bosni", rekao je reditelj, ''to je toleratna vjerska tradicija“.

U ovome filmu Karim posjećuje tekiju (naksibendijsku koja je ukorijenjena u sunitskoj tradiciji). Međutim, nakon deminerskog posla i molitvi, živi svoj drugi život na potpuno razuzdan način; plešući između svoje dvije stvarnosti.

- 'To je upravo ono što se događa u zemlji, Duraković odgovora

- Demineri su ili vrlo religiozni ili su alkoholičari; ovo vrijedi i za mnoge druge. Porast vehabizama u Bosni, govori  Duraković, proizlazi iz trajne političke i ekonomske nesigurnosti u kojoj se zemlja nalazi. Daytonski sporazum je Bosnu vještački podijelio u dva-tri dijela; zato smo mi danas veliki politički eksperiment koji ne funkcionira. Nikada nije bilo gore, budući da od 3. listopada 2010. zemlja nema vladu. Ovaj model generira previše podjela; ako se ne pronađe novo rješenje, možemo završiti u drugom sukobu', upozorio je Duraković koji sam sebe označava kao muslimana po tradiciji, ali ne i po vjerskoj praksi.

Iza njega su brojni dokumentarni i kratki filmovi koje je radio za televiziju, ima multietnički brak i tvrdi da se međureligijski i međuetnički problemi mogu prevladati. Film, također, može pomoći u ovome procesu. I uspjesi redatelja, kao što su Oskarom nagrađeni Danis Tanović (''Ničija zemlja''), pobjednica berlinskog festivala Jasmila Žbanić (''Grbavica''), ili dobitnica Grand Prix u Cannesu Aida Begić (''Snijeg'') - da spomenemo samo nekoliko - pokazuju da je BiH puna filmskih priča u kojima se ima šta reći, dok Sarajevo, sa svojim međunarodnim filmskim festivalom, predstavlja pravo malo čudo koje vrijedi očuvati.

- Vjerujem, rekao je Duraković, da je najbolji način za djelovanje da otvoreno izneseš ono što imaš da kažeš. 

Projekt na kojem upravo radi (izvršni producent, op. redakcije), to je ustro-bosanska koprodukcija "Body Complete", bit će novi udarac u želudac za gledatelje; posvećen je potrazi na nestalim i masakriranim u masovnim grobnicama tokom posljednjeg rata. 

- Rat mora biti očišćen od zlih duhova i umjetnici moraju izvući vani ono što je bilo unutra. Ali, cilj je, zaključuje Duraković, da se ide naprijed, a ne nastaviti se kretati unatrag.

(ANSA/DEPO PORTAL)