Piše: Amer Tikveša (Dani)
   
Tekst koji slijedi skica je jednog dijela umjetničkog stvaralaštva Đorđa Balaševića a povodom njegovog koncerta u Sarajevu
   
U Sarajevo, ko zna koji put, dolazi Đorđe Balašević. “I svaki put kao da je prvi”, kako je pjevao njegov kolega bezbroj puta kvalitetnijih glasovnih mogućnosti, nešto manje od bezbroj puta fizički atraktivniji, tj. isplativiji marketingu muškog tijela, što je za estradu bitno, s mnogo puta plaćenijom saradničkom ekipom, ali i s bezbroj puta manjom društvenom odgovornošću i društvenim angažmanom kroz svoje estradno djelovanje, što bi za estradu, kao i za svako drugo javno djelovanje, trebalo biti bitno ali nije. Radi se o Zdravku Čoliću. Nije, naravno, samo Čolić u tom košu kad je u pitanju neodgovornost i neangažman. Cijelu plejadu ex-Yu estrade može se tu svrstati a Čolić bi sigurno negdje bio pri vrhu tog koša, sa šansom za izlazak iz njega. Naravno, neki i Balaševića olako otpisuju i bacaju u koš s prigovorima da su sve njegove kritike, kroz pjesmu ili kroz izjave date medijima, ustvari šou-biznis te da je i on od onih koji su dobro unovčili jugoslovensku tragediju.

Sticaj okolnosti

Čak i da im damo za pravo, onda jasno treba reći da, ako je to tako, tome je mnogo više kriv sticaj okolnosti nego Balašević. Desila se totalna dezintelektualizacija estrade, komercijalizacija, uvijek bitan ali od devedesetih jedini kriterij na estradi, zatim politizacija, koja je ponekad toliko sofisticirana da samo oštro oko i um upućen u strategije političkih malverzacija može primijetiti kako koji estradnjak podilazi kojem političkom toru ili ideologiji, makar se radilo i o naizgled benignim poskočicama. O ovom zadnjem govore brojni sociološki i antropološki radovi eminentnih naučnika: Žarana Papić, Ivan Čolović, itd. Ukratko, estradu danas intelektualci uzimaju isključivo da izmjere posrnulost društvene svijesti i društva uopće. Na njoj nema više gotovo nijednog elementa koji bi govorio o bilo kakvom progresu kad je društvo u pitanju. Pripadati, makar i nominalno, tom miljeu znači da te tvoje zanimanje nužno mora dijelom distancirati od svih ideala i etičkih, pisanih i nepisanih, kodeksa javnog djelovanja. Mjera stvari u tom biznisu danas su škore, popovići i slični. U tom zvjerinjaku, uistinu je umijeće biti Balašević. Postoji i prevođenje Ilijade u Roterdamu, tj. Štulićev vid povlačenja, i možda bi se samo zato Balaševića moglo kriviti – što nije ušutio, ili da budemo još crnji, ako smrt članova EKV-a čitamo politički, možemo reći kriv je što je živ. Jednostavno, od gotovo jedinog preostalog s ex-yu estradne scene u čijem izričaju možemo iščitavati zavidne umjetničke domete i u čijem slučaju možemo vidjeti zavidan nivo društvene odgovornosti i angažmana u nekim periodima njegovog višedecenijskog djelovanja očekivalo se previše s obzirom na posrnulost cjelokupnog sistema. Petar Luković je o njemu 1994., nakon njegovih koncerata u Sava centru u Beogradu pisao: “Od nekadašnjeg panonskog šereta i lokalnog heroja – danas, 1994., Balašević je jedna od poslednjih naših nada da baš sve nije skroz izgubljeno i da sve nije otišlo u pizdu materinu.”

Danas, definitivno, Balaševiću kad su u pitanju njegove pjesme možemo pripisati eskapizam, pogotovo sa zadnjim njegovim albumom Dnevnik starog momka, a samim tim i konformizam. Do takvog odnosa prema stvarnosti Balaševiću je relativno lako bilo doći s obzirom na sve estradne neuspjehe kada je u pitanju spašavanje društva: koncerti za mir nisu donijeli mir, sva pozitivna zalaganja urodila su neuspjehom, jer su bila, manje-više, samoinicijativna. Djelovanje kroz estradu može doprinijeti samo onome čemu je sklon meinstream, a to je u našem slučaju bila klaonica. Balašević, ne samo da je to izbjegao, već se tome i žestoko usprotivio, dijelom to i predvidio, bez obzira na svijest o nepromjenljivosti bilo čega. Kad je u pitanju predviđanje, ono se sastoji samo u racionalnom sklapanju činjenica, tako je on u svojoj pjesmi Requiem, krajem osamdesetih, kada su i upućeniji od njega vidjeli šansu za Jugoslaviju, pjevao: “Ostaće u knjigama i priča o nama/ Balkan krajem jednog veka./ Svako pleme crta granicu./ Svi bi hteli svoju stranicu./ A gde smo mi, naivni,/ što smo se dizali na Hej, Sloveni?/ Kao da smo uz tu priču izmišljeni.../ I prevareni...” Na istom albumu je i pjesma Soliter, radi se o zgradi sa šest spratova koja se raspada, što je metafora za Jugoslaviju.

1987. – 2012.

U kontekstu priče o ovom dijelu Balaševićevog opusa, uslovno rečeno vizionarskom, neizostavna je i pjesma 1987., pogotovo stihovi “Decu ubijaju na spavanju,/ plaši me da se ne podigne vampir četnički,/ šta vampir zna o iseljavanju,/ i on sve vidi čisto etnički./ Nesreća jedna,/ jadna i bedna osamdeset sedma.” Etničko čišćenje će tek nekoliko godina poslije na široka vrata pod utjecajem realnosti naviješćene u pjesmi ući u javni diskurs prostora bivše Jugoslavije i to baš zahvaljujući četništvu koje se upravo tada na sva zvona reaktualizira. Što se, pak, tiče ubijanja djece na spavanju, kad se misli na 1987., u prvom planu je tragedija poznata kao paraćinski masakr, ali nemamo li i danas ubijanja na spavanju zbog nečije etničke ili vjerske pripadnosti? Tu je i strofa: “Na svetskoj berzi laju kerovi,/ nek dolar propadne, tu su naše menice./ Ne plaše mene krupni zverovi/ nego krvopije i stenice./ Nesreća jedna, jadna i bedna/ osamdeset sedma.” Danas, također, imamo kao top teme krah svjetskih berzi, finansijske krize, ali stvarna opasnost za nas same su ovdašnje sitne šićardžije, u Balaševićevoj pjesmi okarakterizirane vrlo dobro, kao krvopije i stjenice. Ili strofa: Juče sam slušao vesti na radiju,/ poseban osvrt na pucnjavu u Persiji./ Sve ređe spominju drug Hamdiju,/ suviše njih je na veresiji./ Nesreća jedna, jadna i bedna/ osamdeset sedma!” I dalje, nažalost, Persija je top tema, kao i cijeli taj region, nerijetko služi kada pažnju treba skloniti s političkih afera i montiranih procesa kakav je svojevremeno bio s Hamdijom Pozdercem i aferom Agrokomerc. A drugova poput Miloševića imamo i danas na pasja preskakala: “I neki drug je opet digao glas,/ drug nam je ponovo zbog svega drž’o govor./ Da, on je opet malo vik’o na nas,/ do kraja govor je postao čisti horor!/ Tuga jedna, jadna i bedna/ osamdeset sedma.” Eto, dakle, u čemu je Balaševićeva moć, u izvanrednom dijagnosticiranju društvenog stanja i izvlačenju krajnjih konsekvenci iz istoga, koje su nažalost postvarene i dugoročne, najvjerovatnije bez mogućnosti izlječenja.

Kad se već desilo to što je slutio, ni tada nije odustajao. Naprotiv, pjesme poput Putuj Evropo/Krivi smo mi, ili Slobodane, ili Čovjek s mesecom u očima, ili još cijeli niz pjesama nastalih u ratu ili neposredno iza rata neka su od najdirljivijih i najčasnijih momenata ex-yu muzičke scene. Pogotovo pjesma Krivi smo mi gdje se glavna krivica ne svaljuje na “đenerale” i “brkate majore” već na one koji su ćutali, tj. nisu upozoravali, za razliku od njega, na zlo koje se sprema. Bezuslovno, po cijenu vlastite egzistencije, bio je duboko antiratno, duboko humanistički angažiran kroz vlastito djelovanje. Sami njegovi poslijeratni odlasci na gostovanja u Ljubljanu, Sarajevo, Zagreb bili su ništa drugo do politički hepeninzi par exellence, prije svega u službi pomirenja, s ciljem da se jasno kaže odakle je zlo pošlo, ko je u najvećoj mjeri kriv, jer to je glavni temelj za konstruktivan dijalog koji ka pomirenju može voditi. Nije ga pokolebalo što u svemu tome najviše mora ocrniti političko rukovodstvo i uopće mainstream zemlje iz koje dolazi i u koju se nakon gostovanja mora vratiti.

Međutim, već se na tim gostovanjima i kroz neke njegove poslijeratne pjesme, još uvijek dobrano angažirane, mogao osjetiti premor i defetizam. Pogotovo u njegovoj pjesmi Sevdalinka, posvećenoj Bosni: “Sto puta su prijatelji u molitvi pomenuti/ da l’ će mi se radovati/ ili glavu okrenuti/ šta slagati, šta im ka’sti/ svet ne možeš pesmom spas’ti.” I nekako, nakon tog albuma, i prestaje njegov društveni angažman, sa sviješću da se svijet ne može pjesmom spasiti, a da se sebe, itekako, pjesmom može ugroziti. Na albumu Devedesete, tim devedesetima je poručio da se j... i izdao album Dnevnik starog momka, vrativši se tako svom početku, ljubavnim pjesmama. One, također, zaslužuju poseban esej jer cijeli je niz stihova koji bi kroz ozbiljnu analizu mogli biti prikazani kao vrhunska umjetnička dostignuća, ali ovdje je uzet u obzir samo društveni angažman i odgovornost jednog estradnog umjetnika.

U novim, znatno gorim devedesetima, zasigurno će trebati balaševića, a na našoj, ex-Yu estradi, po skromnoj procjeni, malo je ljudi koji su približno njegovih kapaciteta. Njemu, pak, halal konformizam.

Slika na naslovnici preuzeta sa portala sarejevo-x.com

Bl!n