Piše: Fatmir Alispahić, magazin Saff

Kako se moglo dogoditi da onako sabrana njemačka nacija zapadne u obožavanje Adolfa Hitlera? Ta velesila od radinosti, urednosti, nauke i razboritosti savila se pred nogama jednog besprizornog budalaša. Zar sve vrijednosti njemačkog društva nisu mogle biti dovoljna brana protiv najezde te mentalne i moralne truleži? Ova pitanja Srbi sebi nikad neće postaviti, u odnosu na gedžovane tipa Miloševića, Karadžića, Dodika i dr., jer je velikosrpski hitlerizam dobio međunarodni certifikat, u vidu postojanja Republike Srpske. Nijemci, pak, i danas tragaju za korijenima svoga pokleknuća, i ponizno nose grijeh holokausta. Gdje je ta granica na kojoj demokratija prelazi u jednoumlje, um u bezumlje, a jedno sabrano društvo postaje stado ovaca? U ovim procesima postoji tačka na kojoj faktor korupcije preuzima većinu akcija u društvenoj zbilji, jer je u interesnu mrežu uhvaćena kritična masa pojedinaca i institucija koji bi mogli pružiti otpor slapovima bezumlja.

Budući da su hitlerizam i islamofobija/antiislamizam istog roda - a o čemu je nadahnuto govorio Željko Komšić – nemoguće je galop bošnjačke autodestrukcije promatrati izvan procesa koji od naroda prave stado, a od njegovih akademskih autoriteta goniče stoke. U Bošnjaka je ovaj problem bjelodan, posebno nakon što je jedan bolesni čovjek, imenom Mevlid Jašarević, zapucao na Američku ambasadu u Sarajevu. Nastalo je općenarodno veselje, jer se konačno dogodio toliko najavljivani i očekivani „vehabija“, pa sad priče o tzv. islamskom terorizmu nisu repa bez korijena. Kad su mogli Nijemci pobudalit', gdje nećemo mi?!

Bio je to napad na državu, svejedno da li se radilo o privatnom napadu ili pak organizovanom i smišljenom napadu kroz instrumentaliziranje i iskorištavanje jednog ahmaka, i svejedno na posljedice tog napada, to je napad na državu. No, zar organizirani terorostički napadi na bošnjačke povratnike u Republici Srpskoj, nisu također napadi na državu?! Ako jesu (a jesu) zašto na njih niko nije reagirao kao napade na državu i po toj osnovi ih sankcionirao? Ispade da je u ovoj državi važnija fasada na Američkoj ambasadi od bošnjačkih života i bogomolja! Zar terorizam poznaje vjerske i etničke razlike? Biće da je tako, jer za norveškog teroristu Brejvika niko ne reče da je kršćanski terorist, iako je jasno da djeluje sa pozicija kršćanskog fundamentalizma i islamofobije, dok se za ludog Mevlida odmah znalo da je tzv. islamski terorist, „vehabija“, produkt „opasne ideologije“, itd. Šteta je što nemamo načina da organiziramo istraživanje na temu javnog tretmana slučaja Mevlida Jašarevića, sa posebnim akcentom na radost koja je iskazana zbog pucanja u Američku ambasadu. Na FTV su bili toliko ushićeni da su poručili kako, evo, i mi sad ličimo na Afganistan, gdje je tog dana od bombe u autobusu ubijeno 20-tak ljudi. Doduše, kod nas je skinuto 20-tak komadića fasade, marke „ambasada“, a to je isto, zar ne?!

Javnost je ličila na olimpijadu u ulizivanju Americi i u nagrđivanju „vehabija“. Ljubav prema Americi tumačena je kao ljubav prema slobodi i demokratiji, što je teška budalaština, jer Amerika predvodi aktuelne krstaške ratove, ubija muslimanske državnike, razara muslimanske zemlje, organizira pederska iživljavanja po konclogorima u Abu Ghraibu i Guantanamu, a samo nas vrijeme dijeli od opće spoznaje da između Hitlerove Njemačke i ovakve Amerike nema razlike. To ne isključuje našu bosansku zahvalnost za učešće Amerike u zaustavljanju rata, te uvjerenje da nam je potrebno američko partnerstvo. Ko zapuca na Ameriku, zapucao je na Bosnu! – ali to ne znači ništa više osim suhog interesa. Amerika je i dalje bliža Hitleru i Brejviku, nego dvorcima bosanske multikulturalnosti i prirođenog antifašizma.

U tom poltronisanju Americi, dejtonski su glasnogovornici izgubili pamet za jedno prosto pitanje: A kako bi to pucnjevi Mevlida Jašarevića mogli koristiti „vehabijama“ u BiH? Nikako! Time je jasno da „vehabije“ nemaju ništa sa Mevlidom. Jer, kad bi Mevlid nastupao kao dio te zajednice, gledao bi da joj ne nanese zlo, a mogao je znati kako će njegovu krivicu odmah nalijepiti svim „vehabijama“. Za to kolektiviziranje Mevlidove krivice nije kriv samo Mevlid, već ekstremističko dejtonsko društvo, koje svjesno neće da razumije kako „vehabije“ imaju jednaka ljudska prava kao i svi drugi građani BiH, i da ih niko ne smije žigosati zbog njihove osobenosti. Ako nisu svi Srbi krivi za genocid u Srebrenici, zašto bi sve „vehabije“ bile krive za Mevlidove vratolomije?! Dotle seže sljepilo da se čak govori kako je „vehabije“ neko odnekle uvezao, a riječ je o bh. državljanima koji imaju ljudsko pravo da izigravaju pingvine ako im je volja. Da li će im brade služiti u vjerske svrhe, ili će izigravati patuljke iz bajke o Snježani, to nikoga ne treba da se tiče.

Sistem koji zadire u privatnost, koji nečiju osob(e)nost uzima kao mjeru diskreditacije, u osnovi je fašistički. U ime slobode pederi mogu da se pederišu, pankeri da se pankerišu, a „jehove“ da svjedoče. Dejtonska javnost ne razumije ovu porušenu granicu, zbog koje „vehabije“ u BiH bivaju najistureniji test demokratskih kapaciteta ovog društva, a istovremeno i najugroženija manjina u BiH. A na granicama, na manjinama, očituje se suština – tvrde zapadni učitelji ljudskih prava.

U Bosni danas više ljudskih prava imaju kerovi, nego „vehabije“! Jer, kerove ne smije niko progoniti, a na vrijeđanju, hapšenju i maltretiranju „vehabija“ grade se političke karijere.

Časno je nositi žig „vehabije“ - u ime prava na različitost! Takvu torturu, kakvu trpe „vehabije“, zbog zlodjela pojedinaca iz muslimanskih redova koja se obavezno generaliziraju i dovode u vezu sa svakim Bošnjakom muslimanom koji ima makar malo brade, mogu izdržati samo ljudi koji duboko vjeruju u sud vremena, pred kojim će islamofobija biti jednaka fašizmu, a progon muslimana biti jednak progonu Jevreja u Hitlerovoj Njemačkoj. Uzvišeno je danas ustati u zaštitu „vehabija“, jer se tako brane ljudi kojima je presuđeno bez krivice; tako se brane ljudska prava, zakoni ove zemlje, demokratski poredak, a naspram dejtonskog javnog krda koje ne razumije abecedu prava i pravde - da je svako nevin dok mu se krivica ne dokaže. Amerikanci su tu oprezni, jer njihovi izvori napad na Ambasadu ne imenuju kao „terorizam“, već kao incident, za razliku od armije bošnjačkih samomrzitelja koji se utrkuju da izreknu što opasnije...

(DEPO PORTAL)