Vrijeme komemoracije i sahrane će biti naknadno objavljeno, saopćeno je iz Naše stranke.

Boris Divković rođen je 19. jula 1981. godine.

Iako se u suštini malo zna o političkom djelovanju prerano preminulog Divkovića, DEPO PORTAL donosi njegov tekst o glavnom gradu BiH kojeg je Divković napisao u februaru 2010. godine;

Povratak Sarajevu

Proces rastakanja države trebao bi konačno zamijeniti proces njezina konsolidiranja. Uloga glavnog grada u tom procesu, bez obzira hoće li opstati postojeći ili se pojaviti neki novi gradovi koji će utažiti žeđ za psiho-političkom identifikacijom, od velike je važnosti

Po Ustavu potpisanom u Parizu 1995. Sarajevo je glavni grad BiH. Ipak, gotovo sve građane svih triju konstitutivnih naroda, muči ova „sarajevska“ odrednica. Česte su izjave pojedinih političara, ponajviše „branitelja“ Daytona, u čijim percepcijama Sarajevo ostaje na marginama Ustavnog člana I, paragrafa 5, od predstavnika svih potpisanog i propisanog „recepta“, s ciljem smirivanja i poboljšanja situacije. Ni potpisnicima zasigurno nije bilo jasno hoće li konačan ishod biti „ozdravljenje“.

No, dilema oko glavnog grada i njegova značenja ima svoje korijene kako u bližoj tako i u daljoj prošlosti. Glavni grad bi po općim odrednicama trebao biti kulturno, administrativno, ekonomsko i znanstveno središte države i njezinih građana, uvažavajući gospodarski, kulturni i svaki drugi procvat lokalnih zajednica. Uz prethodno, trebao bi biti ono s čime se građani države kojoj „predsjedava“ mogu u psiho-političkom smislu identificirati. Sarajevo to zadnjih 20 godina nije.

Po osnutku orijentalno-islamski grad, „poslije Damaska najveći muslimanski grad“ kako se često znalo reći, dolaskom Austro-Ugarskog carstva, smjenom vlasti sve do konca 20. st. izrasta u primjerenu multietničku i multinacionalnu sredinu kojoj zapadni stil življenja i građenja postupno umanjuje primat orijentalizma. U razdoblju postupne dezorijentalizacije, istina nikada u tolikom omjeru da bi promijenila iskonski karakter grada, u njega, uz druge etnicitete, u znatnijem broju dolaze i Hrvati-katolici, a proces mijenjanja etničke slike Sarajeva prati i izrastanje hrvatskih-katoličkih kulturnih i religioznih institucija. Danas je takvih institucija, što osnovanih prije što poslije komunizma i Daytona, što onih u osnutku, preko četrdeset.

Sarajevo je, može se iz toga zaključiti, bilo centar u kojemu su, zahvaljujući povijesno-političkim okolnostima, bosansko-hercegovački Hrvati vidjeli, uz sav lokal-patriotizam, glavni grad – središte države u kojoj žive. U njemu su i danas smještene institucije vrha Katoličke crkve: Apostolska nuncijatura u BiH, Biskupska konferencija BiH, Nadbiskupski ordinarijat vrhbosanski; provincijalati redovničkih zajednica: franjevaca Bosne Srebrene, Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije, sestara Milosrdnica, Služavki malog Isusa; kuće časnih sestara: Karmelićanki, Kćeri Božje ljubavi, Klanjateljica Krvi Kristove, Milosrdnica, Služavki malog Isusa, Franjevki bosansko-hrvatske i Hercegovačke provincije; dječji vrtići: Sveta obitelj i Egipat s prihvatilištem za napuštenu i djecu bez roditelja; dva teološka učilišta: Katolički bogoslovni fakultet i Franjevačka teologija; u Sarajevu su katoličke župe: Briješće, Dobrinja, Grbavica, Stup, Novi Grad, Novo Sarajevo, Marijin Dvor i Katedrala te Franjevački samostan Bistrik. U njima ipak ima 12.894 vjernika, više od onog broja kojim podrugljivo licitira stožerna hrvatska politika u BiH.

U Sarajevu su medijski centri i informativne agencije: FMC Svjetlo riječi, Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije Katolički tjednik, Nacionalna uprava papinskih misijskih djela BiH s misijskim informativnim listom Radosna vijest, Franjevačka informativna agencija (FIA), Katolička tiskovna agencija (KTA); humanitarno-karitativne organizacije: Kruh sv. Ante, Caritas Biskupske konferencije BiH, Caritas Vrhbosanske nadbiskupije, Jesuit refugee service; studentski domovi, centri i instituti: Franjevački međunarodni studentski centar, Franjevački studentski dom, Katolički studentski dom (u izgradnji), Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, KŠC Sarajevo, Svećenički dom (u izgradnji); kulturna društva i udruge: Hrvatsko katoličko dobrotvorno društvo, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Matica hrvatska, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost, Hrvatsko narodno vijeće.

Tu su i IMIC i Pontanima. Naravno, rad svih ovih institucija može se i treba kritizirati, ali je nevjerojatna snaga kojim se sarajevski Hrvati bore da njihov život u njihovu gradu bude i kulturan i vjernički. U Sarajevu je zasnovan hrvatski književni identitet, Sarajevo je bilo centar hrvatske književne produkcije (Kranjčević, Jurišić, Lukić..) i centar profiliranja bosansko-hercegovačkog hrvatskog identiteta.

Razlog poslijeratne nemogućnosti psiho-političke identifikacije Hrvata Bosne i Hercegovine sa Sarajevom kao glavnim gradom leži i u činjenici što se u njega poslije rata naseljava nezanemariv broj, što protjeranih što samovoljno pristiglih, Bošnjaka iz istočne Bosne, Sandžaka i drugih rubnih-ruralnih dijelova BiH koji većinom, zajedno s nacionalno opterećenim dijelom autohtonih Sarajlija bošnjačke nacionalnosti, objeručke prigrabljuju Sarajevo isključivo kao svoj grad, uskraćujući mogućnost drugima da prema ovome gradu nastave njegovati iste osjećaje. Razlog doseljavanja najvećim dijelom Bošnjaka, u znatno manjem omjeru doseljavanja nego dolaženja i izlaženja iz grada Hrvata iz Kiseljaka i drugih gradova s većinskom hrvatskom populacijom i Srba s Pala i Istočnog Sarajeva, jest dobra ponuda radnih mjesta. Centralne državne, federalne i kantonalne institucije, s principom nacionalnog ključa, smještene su u Sarajevu. Grad koji je nekada imao tek dva-tri veleposlanstva, danas ih ima 38 s konzularnim predstavništvima.

Prije rata drugi ili treći po veličini srpski grad (1991. u Sarajevu je živjelo 157.143 Srba), zamijenila je, logikom stvari i sustavnog rada, Banja Luka. Hrvatima je pripalo Sarajevo, no, s njim se ili ne mogu ili ne žele, velikim dijelom, identificirati. Kriterij gotovo apsolutne većine s isključivim pravima jednog etniciteta prilikom daytonske dodijele teritorija i centara moći, „nažalost“ nisu ispunjali. Stoga bi daytonska nepravda trebala konačno biti ispravljena tako da se i trećem narodu da ono što mu „po pravu“ pripada.

No, ništa u budućoj „kući“ s takvim unutarnjim rasporedom ne bi bilo sporno da ona nije postavljena na „krvavim temeljima“ i da se i dalje na njima ne gradi. Udaljavanje od glavnog grada i njegovo prisvajanje u ovoj državi simbol je ničega drugog doli njezina rastakanja, getoiziranja njezinih etniciteta, i u konačnici vodi njezinom potpunom nestanku. Vidljivo je to i iz procesa kojim se po osnutku razvijala Republika Srpska. Premda je Banja Luka postala centar moći i „glavni grad“ bosansko-hercegovačkih Srba, nikome drugome nije dano pravo, osim nominalno, da se kao građanin Republike Srpske osjeća svoj na svome.

Kada je o Hrvatima i njihovu odnosu prema glavnom gradu riječ, vidljiv je „interni“ raskol. Oni koji su životno vezani uz Sarajevo iščekuju normalizaciju stanja i takvu konsolidiranost države, premda je takvo iščekivanje bliže utopiji nego realnosti, zahvaljujući kojoj će s ponosom moći reći kako su Sarajlije, kako je Sarajevo bilo i ostalo njihovo, a da kao takvi budu i prihvaćeni od drugih, i od svojih. Dio bosansko-hercegovačkih Hrvata koji sa Sarajevom nije bio vezan ni prije rata, a poslije rata pogotovo, živi u nadi i iščekivanju rađanja novog centra, mimo Zagreba, „našeg“ bosansko-hercegovačko-hrvatskog centra. Glavna bojazan čistog razuma u procesu uklanjanja „nepravde“ ostaje da će „hrvatska pravda“ biti plaćena ne samo nepravdom prema Bošnjacima u novom „glavnom gradu“, nego, sukladno srpskom procesu, i nepravdom prema onima koje bi ta pravednost, pod motom „pan-bosansko-hercegovačkog hrvatstva“, također trebala obuhvatiti – Hrvatima koji stoljećima svoj identitet grade u simbiozi s ljudima drugačijeg svjetonazora, religijskog uvjerenja i nacionalnog identiteta i koji su, zahvaljujući tome, za „vele-Hrvate“ manji-nikakvi Hrvati. Olako se u ovoj državi isključivi način „hrvatovanja“ nameće kao apsolut.

Proces rastakanja države trebao bi konačno zamijeniti proces njezina konsolidiranja. Uloga glavnog grada u tom procesu, bez obzira hoće li opstati postojeći ili se pojaviti neki novi gradovi koji će utažiti žeđ za psiho-političkom identifikacijom, od velike je važnosti. Takva konsolidacija potvrdila bi istinski karakter države o kojemu svi radije pričamo nego ga živimo, olakšala bi i iznova osmislila i opravdala, kada je o katolicima-Hrvatima riječ, ali i o ostalim etnicitetima, postojanje i nastajanje nabrojanih kulturno-religioznih institucija u glavnom gradu. Njihova trenutna borba za opstanak, uz sve drugo, pomaže glavnom gradu da se vrati svom pravom značenju. Pomaže mu i nekolicina sarajevskih intelektualaca i članova Crkve koji se, pod stalnim napadima „svojih“ i „njihovih“, u vremenu apsolutiziranja nacionalnog identiteta, suprotstavljaju isključivom nacionalizmu tvrdeći kako budućnost ove države leži u harmonizaciji građanskih i etničkih prava.

I na Sarajevu je da se odluči: vratiti se u razdoblje osmanske čaršije, ili ići u smjeru europske metropole. Sve uz uvjet da na političku scenu, tragom rijetkog intelekta, uz priču o zaštiti nacionalnih, stupi i priča o zaštiti temeljnih ljudskih prava, inicirana s adrese kako političkog, tako i religioznog vrha.

(DEPO PORTAL)