Na današnji dan, prije 18 godina u Mostaru je u vihoru ratnih događanja srušen Stari most, simbol grada na Neretvi, a granate su ispaljene sa položaja Hrvatskog vijeća odbrane.

Stari most je sagrađen je između 1557 - 1566 godine i djelo je turskoga graditelja Hajrudina. Nakon obnove 2004. godine Stari most je uvršten na popis svjetske kulturne baštine UNESCO-a.

Jedan od najružnijih događaja iz proteklog rata bilo je upravo rušenje Starog mosta u Mostaru, a za ovaj kulturocid koji se danima prikazivao u vodećim svjetskim medijima, okrivljeni su HVO i Hrvatska.

Bivši general HVO-a Slobodan Praljak je zajedno s drugim bivšim čelnicima HR Herceg Bosne - premijerom Jadrankom Prlićem, ministrom obrane Brunom Stojićem, drugim zapovjednikom HVO-a generalom Milivojem Petkovićem, zapovjednikom vojne policije HVO-a Valentinom Ćorićem te šefom komisije za razmjenu zarobljenika Berislavom Pušićem optužen za zločine protiv čovječnosti počinjene u okviru udruženog zločinačkog pothvata protiv Bošnjaka i drugih nehrvata na područjima BiH koje su htjeli pripojiti Hrvatskoj.

Proces protiv čelnika Herceg-Bosne potvrdio je kako je osnovano oko 60 logora, među kojima su Dretelj i Gabela samo najpoznatiji. Čak i izvan ili nakon ratnih operacija, protjerano je nekoliko desetaka hiljada Bošnjaka i Srba, likvidirane stotine civila i zarobljenika, uništene brojne džamije te isto tako i poznati pravoslavni manastir u Žitomislićima.

Šestorica bosanskih Hrvata u pritvoru su više od sedam godina odnosno od 5. aprila 2004. godine kada su se dobrovoljno predali.

Suđenje je počelo u aprilu 2006. godine i pretvorilo se u jedno od najdužih postupaka pred Haaškim sudom. Tužitelji su u svojim završnim riječima održanim početkom marta zatražili da ih se proglasi krivima te su za Prlića, Stojića, Praljka i Petkovića zatražili 40 godina zatvora, za Ćorića 35 a za Pušića 25 godina zatvora, dok su odbrane zatražile njihovo oslobađanje.

Tužiteljstvo Haškog tribunala tvrdi da ovo nije bilo suđenje samo za Herceg-Bosnu, kratkotrajnu tvorevinu poput Martićeve tzv. Republike Srpske Krajine, nego i za Republiku Hrvatsku, jer šestoricu optuženih tretira prije svega kao članove 'udruženog zločinačkog projekta' kojem je na čelu bio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Oni nisu djelovali samostalno, nego su ispunjavali planove Tuđmana i drugih lidera iz Zagreba.

Prema haaškoj optužnici, na temelju koje su zatražene maksimalne kazne za optužene, pokojni hrvatski predsjednik Tuđman je najkasnije od 18. novembra 1991., dana kad je pao Vukovar i kad je proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, planirao etničko čišćenje i pripajanje Hrvatskoj dijelova BiH radi stvaranja “Velike Hrvatske” i ostvarivanja ideje o podjeli Bosne i Hercegovine koju je još u Karađorevu dogovorio s haškim optuženikom i bivšim predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem.

Da bi to dokazao, glavni tužitelj u ovom predmetu Kenneth Scott koristio se brojnim javnim istupima predsjednika Tuđmana, u kojima on veliča Banovinu Hrvatsku, kritizira oblik Hrvatske kao “kifle” i govori o podjeli Bosne i Hercegovine te podjeli stanovništva kao sasvim prirodnom i prihvatljivom načinu za rješavanje krize koja je eskalirala ratom.

Teritorijalni cilj zločinačkog pothvata, prema mišljenju Haaškog tužiteljstva, bio je uspostavljanje državnih granica RH u nekadašnjim granicama Banovine Hrvatske, koja je postojala od 1939. do 1941.

(DEPO PORTAL/em)