Piše: Slavo KUKIĆ

Najmanje petnaestak posljednjih godina nisam prezao ustvrditi kako je rat u BiH započeo kao agresija koju na nju izvršiše njezini istočni, ali i njezini zapadni susjedi. I da je, među inim, rezultat dogovora o podjeli BiH kojom bi koliko-toliko bili zadovoljeni apetiti velikodržavnih projekata u Srbiji i Hrvatskoj.

Sarajevski vehabijski teroristički pohod osudi čitava bošnjačka politička klasa. Ona koja nastupa u ime svetih bošnjačkih ciljeva, isto kao i ona kojoj su u prvom planu čovjek i univerzalne vrijednosti. I ne samo ona. Sarajevsko divljanje terorizmom i prijetnja ubijanjem, i države i vlastita naroda, prozva čak i prvi čovjek islamske zajednice...

Nikada, međutim, nisam bio spreman prihvatiti poistovjećivanje sudjelovanja u bh. ratu Hrvata i Srba izvan BiH s ratovanjem u ovoj zemlji boraca iz islamskog svijeta. Istina, doduše, jeste da se pravdati ne može ni njihovo razaranje ove zemlje. Ali, istina je i to da dio njihovih naroda – Hrvata i Srba – živi ovdje. I da se, sukladno tome, sudjelovanje u bh. ratu može braniti i emotivnim razlozima, brigom za opstanak sunarodnika u neposrednom državnom susjedstvu.
Na uvoz, pak, mudžahedina i njihovu pomoć u BiH ne može se gledati kroz iste naočale. Niti su ovdje pomagali sunarodnicima, niti ih s dijelom bh. stanovništva vežu druge emotivne veze. Što su onda, ako je ovo točno, i zbog čega u ovoj zemlji činili? Odgovor je, dakako, u svetom ratu za islam, strategiji širenja islamskih zakona svugdje gdje muslimani čine respektabilan dio populacije državne zajednice.

Je li takva strategija imala i istinsku potporu političke filozofije koja je ispisivala „deset najtežih godina“ teško je sa sigurnošću ustvrditi. Prethodnih se dana, primjerice, mogla pročitati ispovijest nekih od aktera toga vremena. I, ako je njima vjerovati, čak i lider ideje zelene transverzale je, kad je osjetio sve „blagodati“ bratske pomoći boraca iz islamskog svijeta, znao priznati kako je, puštajući ih u BiH, napravio pogrešku. Iako se, barem što se mene tiče, svijest o njezinu postojanju, i potreba da ju se ispravi, nije mogla iščitavati, kako iz prakse tijekom ratnih, tako i godina nakon okončanja ratne kataklizme. Prisjetimo se, uostalom, postrojavanja Sedme muslimanske iz prve polovice devedesetih. Postrojavanja koje izvrši nitko drugi do prvi čovjek s vrha piramide državne vlasti. I koje završi poznatim pozdravom, uzvikom karakterističnim za promicatelje džihada na svim meridijanima. Prisjetimo se, potom, naturalizacije nakon rata ovdje usidrenih boraca za „svetu“ stvar. I, zašto ne reći, formiranja čitavih naselja u različitim dijelovima BiH, sastavljenih od sljedbenika duha džihada. Prisjetimo se, na koncu, i posezanja za građanskim i ljudskim pravima u obrani njihova prava da ovdje šire ideje zbog kojih su, samo koju godinu ranije, u BiH i doplovili iz različitih dijelova svijeta.

Sada se, nažalost, ispostavlja da promotori džihada nisu bili i jedini koji, tijekom ratnog destruiranja BiH, dopeljaše na ove prostore. Dolazilo se, kako stvari stoje, i iz neislamskih dijelova svijeta. I, opet s ciljem pomoći subraći po vjeri – ovaj put pravoslavne provenijencije. Nedavno, naime, u Višegradu otkriše spomenik ruskim, pa i nekim drugim državljanima koji u ratu sudjelovaše na strani pravoslavne subraće. Na višegradskom spomeniku uklesana su imena nekoliko desetina poginulih „pomagača“. A njih je, čitam, bilo i u drugim dijelovima BiH – Jajcu, Sarajevu, od mora do Save, i od Drine do preko Une.

...Velikom banjalučkom „socijaldemokrati“, nažalost, pomisao o takvom odnosu prema bjelosvjetskim probisvjetima koji ovdje ubijaše u ime pravoslavlja nije ni na kraj pameti. Potpuno suprotno. On je, koliko znam, prvi s vrha vlasti manjeg bh. entiteta u prethodnih petnaestak godina koji im oda javno priznanje. I ne samo to. Ovdje su, veli predsjednik RS-a, svi takvi – iz Rusije, Ukrajine, Ruminije... – dolazili iz „čisto patriotskih i bratskih razloga“.

Ono, pak, što brine je odnos prema bratskoj pomoći danas. Sarajevski vehabijski teroristički pohod osudi čitava bošnjačka politička klasa. Ona koja nastupa u ime svetih bošnjačkih ciljeva, isto kao i ona kojoj su u prvom planu čovjek i univerzalne vrijednosti. I ne samo ona. Sarajevsko divljanje terorizmom i prijetnja ubijanjem, i države i vlastita naroda, prozva čak i prvi čovjek islamske zajednice. A, barem se njemu takvo što ranije, ako sam dobro upućen, nije znalo često „oteti“.

Velikom banjalučkom „socijaldemokrati“, nažalost, pomisao o takvom odnosu prema bjelosvjetskim probisvjetima koji ovdje ubijaše u ime pravoslavlja nije ni na kraj pameti. Potpuno suprotno. On je, koliko znam, prvi s vrha vlasti manjeg bh. entiteta u prethodnih petnaestak godina koji im oda javno priznanje. I ne samo to. Ovdje su, veli predsjednik RS-a, svi takvi – iz Rusije, Ukrajine, Ruminije... – dolazili iz „čisto patriotskih i bratskih razloga“. A stoga se, onda, njihov dolazak i ubijanje i ne može tretirati drugačije nego „visoko moralni čin“ koji, ako mu je vjerovati, treba poštovati i cijeniti više no što je činjeno do sada.

Ali, lekcija se banjalučkog vožda ne završava ni time. Pravoslavnu subraću se, poručuje, nikako ne može poistovjećivati s onima koji su ekstremizam širili u ime islama stajući na stranu Bošnjaka. Ma kakvi. Mudžahedini su planetarno zlo koje zaslužuje osudu gdje god da se nađe, a ruski, ukrajinski i ini plaćenici koji ubijaše u ime slične ideje zaslužuju oreolu heroja i vječno poštovanje.

Bože sačuvaj! Otkuda, zapravo, uopće takva sklonost dvostrukim standardima? Zar zlo nije isto otkud god dolazilo? Pa, bilo ono „moje“ ili tuđe? I ne samo to. Zar su takve stupidarije moguće i u trećem mileniju? I zar je takve sudove uopće moguće čuti iz usta normalna čovjeka? Ili je, eventualno, po srijedi ipak nešto drugo? Da nam, primjerice, budućnost trasiraju bolešću razoreni. Oni kojima se, čak i pod svim tretmanima suvremene medicine, teško može pomoći?

(DEPO PORTAL)