U novembru 1961. napunio sam pet mjeseci. Moja porodica nije imala pojma zašto je njihovo inače zdravo dijete rođeno sa kratkim rukama, savijenim šakama i bez palčeva, počeo je priču novinar BBC-a 40-godišnji Frederick Dove.

Međutim, istina je krajem tog novembra izašla na vidjelo.

Nakon što je jedan njemački list objavio da je lijek Talidomid (Thalidomide), po svoj prilici, bio uzrok misterioznog talasa beba rođenih sa invaliditetom u Njemačkoj od 1958, proizvođač lijeka, Chemie Gruenenthal, popustio je pod rastućim pritiskom i 26. novembra povukao sve proizvode koji su sadržali talidomid iz dotadašnje veoma unosne prodaje ovog lijeka bez recepta.

Nekoliko dana kasnije, Distillers – zastupnik Talidomida za Veliku Britaniju, slijedio je njihov primjer. Međutim, šteta je do tada već bila počinjena.

Talidomid ima snažno sedativno svojstvo, i veliki broj žena u prvim nedjeljama trudnoće koristilo ga je da bi olakšale jutarnje mučnine, krajnje nesvjesne da njegovi efekti na nerođeno dijete mogu biti teratogeni, tj. mogu doprinijeti „stvaranju urođenih defekata”.

Može doći do nepravilnog razvoja ekstremiteta, a u nekim slučajevima i očiju, ušiju i unutrašnjih organa. Niko ne zna koliko je pomenuti lijek izazvao pobačaja, ali se procjenjuje da je samo u Njemačkoj rođeno 10.000 beba na koje je uticao Talidomid. Veliki broj njih, zbog velikih oštećenja, nije preživjelo.

Manje od 3.000 oboljelih je i danas živo. Otprilike 470 u Britaniji. Među približno 50 zemalja u kojim je bolest zabilježena su Japan (otprilike 300 preživjelih), Kanada i Švedska (obje zemlje preko 100) i Australija (45). Španska vlada je tek nedavno priznala da je taj lijek tamo ikad bio distribuiran. Niko ne zna koliko u Španiji ima ljudi koji su pogođeni efektima ovog lijeka - mogu biti i stotine.

Lijek nije uklonjen poslije 1961 – naučnici su otkrili da može biti veoma efikasan u određenim tretmanima. Treba biti veoma oprezan, naročito sa pacijentkinjama u reproduktivnom dobu. Međutim, u Brazilu, gdje se lijek često koristi u liječenju određenih simptoma leproze, postoji jedna mlađa generacija od 800 invalida.

Pošto se čini da su efekti lijeka u materici u potpunosti nasumični, takva je bila i odšteta koju su primili. Posljednjih godina, preživjeli u Britaniji su dobili olakšice od vlade, poreskih vlasti i nasljednice kompanije Distillers koje su povećale prosječnu visinu odštete na oko 45.000 eura godišnje.

Međutim, u drugim zemljama žrtve ne dobijaju ništa ili dobijaju veoma malo. Od 6.000 preživjelih, koliko se procjenjuje da ih danas ima širom svijeta, približno za polovinu važi sporazum o odšteti u Njemačkoj. Oni trenutno obezbjeđuju najviše do 13.500 eura godišnje, što ne pokriva potrebe onih sa višestrukim anomalijama ekstremiteta. Veliki broj njih nema lične prihode i zahtijeva stalnu njegu.

Kampanje za više kompenzacije dobijaju podršku u Njemačkoj i drugim zemljama. Napredak je spor, ali bi to moglo da se dramatično promijeni ukoliko se pronađe dokaz da, kako se uvijek vjerovalo, Chemie Gruenenthal nije otkrio Talidomid, nego naučnici koji su radili za nacistički režim.

Gruenenthal je patentirao Talidomid sredinom 1950-ih. Međutim, istrage u posljednje dvije godine su potvrdile da je njemačka kompanija Contergan ranih ’40-ih bila u vlasništvu francuske farmaceutske kuće Rhon-Poulenc, koja je bila pod kontrolom nacista.

Sada, takođe, postaje jasno da je Gruenenthal bio dio poslijeratne mreže njemačkih naučnika i biznismena koji su imali vodeće uloge za vrijeme nacističke ere. Odmah poslije rata, na primjer, Chemie Gruenenthal je za glavnog naučnika angažovao dr Heinricha Muecktera koji je potraživan u Poljskoj zbog optužbi za ratne zločine jer je vršio medicinske eksperimente u zatvorskim kampovima, usmrtivši tako možda i stotine zatvorenika.

„To što je Chemie Gruenenthal angažovao čovjeka poput dr Muecktera je jedan od ključnih faktora koji moramo naglasiti u skandalu Talidomid”, smatra Gernot Stracke, portparol žrtava u Njemačkoj.

„Koliko znam, nijedan predstavnik njemačke vlade do sada nije u javnosti prokomentarisao moguće korijene Talidomida u nacističkoj eri, ili da li će vlada prihvatiti veću odgovornost i ponuditi više pomoći preživjelima ukoliko bude pronađen dokaz takve veze“, dodao je.

Nakon što su istraživali moguće nacističke korijene Talidomida, Martin Johnson, direktor britanskog trusta Talidomid, i profesor Ray Stokes sa Univerziteta Glasgow, spremaju se da objave knjigu.

„Premda, u ovom trenutku, ne možemo dokazati da je Talidomid definitivno razvijen i testiran u zatvorskim kampovima od strane nacista, postoje snažni indirektni dokazi da je testiran kao dio njihove portage za protivotrovom za nervni gas”, kazao je Johnson.

Za preživjele, decenije života sa nedovoljno razvijenim i uvijenim ekstremitetima ili bez njih zahtijevale su intenzivnije oslanjanje na zglobove i mišiće i praktično garantovale preuranjenu pojavu artritisa i hroničnog bola.

Veliki broj onih koji su i bili u stanju da rade, primorani su da se ranije penzionišu, dok ljudi o kojima su se ranije starali roditelji, to više nemaju od koga da očekuju. Svake godine, sve više i više žrtava Talidomida postaje u potpunosti zavisno od drugih članova porodice, socijalnih beneficija ili isplata zdravstvenog osiguranja – ili prosto na humanitarnu pomoć.

Vijesti.me