„Meni je veoma drago da sam u ovom zdanju. Za njega me vežu neke drage i neke manje drage uspomene. Prvo, zahvaljujem čovjeku koji sebe maksimalno troši, nadam se da se neće potrošiti do kraja u svom naumu, svom prijatelju Enji s kojim sam se i družio u ovom prostoru, na nekim, ne ovako značajnim i mundijalno važnim projektima, ali smo bili u ovom prostoru. Druga stvar, drago mi je da, u tim sekvencama u kojima je Enjo zamislio svoju herojsku, prometejsku kampanju, se stvar sada dešava unutra. Evo, ide zima. Nije više Katedrala, nije više džamija, nije više sinagoga, nije više Saborna crkva. Došli smo na plato Skenderije pa smo sad i ušli u Skenderiju, što je zaista veliki korak. Budući da sam ja Sarajlija po stažu, a po rođenju Hercegovac, to hoće da kaže da sam ja usmeno-književni potrošač vremena, što nije pristojno. Zbog toga da pređem na stvar. Ja sam došao, ne zbog toga što su me neki ljudi pozvali da učestvujem, prvenstveno Enjo, i zbog toga što su neki ljudi prije mene vrlo mudro, nadahnuto, poneseno, emotivno govorili o ovom projektu, nego zbog toga što mislim da ovo jeste jedna bitna, pa čak i krucijalna stvar, prvo za grad Sarajevo, pa onda za Bosnu i Hercegovinu, pa onda za region, a, kao što sam rekao, volim pretjerivati, možda i za cijeli svijet. Ja sam tražio dozvolu da ovoj temi pristupim u svom najboljem hercegovačkom stilu, malo sarkastično. Naravno, na kraju ću se uozbiljiti. Prvo, došao sam da se objesim ovdje iz očaja. Ljubazni domaćini nisu obezbijedili konopac i, da sam znao, ponio bih od kuće, da to obavimo što efikasnije. Sad ovom metaforom hoću da kažem da, ovo što se događa oko Projekta Ars Aevi, zaista, kod bilo koga ko pošteno i iskreno misli i osjeća, stvarno budi pomisao na samoubistvo. Hoću da kažem da, ne samo u svojim svakodnevnim životima, socijalnom, ekonomskom, političkom, gdje smo dovedeni do ivice ambisa, i, kako kaže jedna ne toliko duhovita pošalica, kad smo došli na ivicu provalije, napravili smo korak naprijed. Dakle, na neki način se pokazuje da je naš talent za propadanje neiscrpan. No da se vratimo pravom problemu. Ja se nadam da će ovaj grad i ljudi koji u njemu žive preživjeti. Teško, ali će preživjeti, gladni, poniženi, melanholični...

U svemu tome, neko ko ne poznaje značaj Projekta Ars Aevi je stvarno ili zlonamjeran ili budala. Mislim da su na djelu te obje komponente, da ljudi, koji bi stvarno svojim odlukama i svojom logističkom i financijskom pomoći mogli da pomognu, nemaju interesa, ili čak imaju nekakvu intimnu želju zbog svojih frustracija da ovaj projekt ne uspije. Ako i ovaj projekt ne uspije, onda teško da će bilo ko u svijetu i o Sarajevu i o Bosni i Hercegovini misliti ozbiljno. U zemlji u kojoj ministri kulture ne znaju da li se pisac zove Tolstojevski i da li je tu razglednicu Sarajeva vodenim bojicama naslikao Pablo Dalí jer je to njima svejedno, to nije njihov interes. Ne volim, pogotovo u ovo vrijeme, biti očajan, dosta nam je očaja i ovako i onako.

Dakle, da se na kraju uozbiljim, Projekt Ars Aevi, na stranu što je predstavljao jedno nezamislivo herojsko djelo i entuzijazam prvog čovjeka koji je i alfa i omega tog projekta, nego i ljudi koji su bili oko toga, je predstavljao nekakvu šansu za ovaj grad koji se eventualno ravna sa kulturnom baštinom kroz vijekove, koji se ravna sa Olimpijskim igrama, koji se ravna sa Bijelom tabijom i sličnim stvarima. Ja zaista ne mogu da shvatim zašto ovakvo blago, zašto ovakvi dijamanti i biseri, da budem kao Halid Bešlić, ne nailaze na zanimanje odgovornih ljudi koji mogu da pomognu kad bi htjeli. U krajnjoj liniji i ne moraju isfinansirati do kraja cijelu stvar, ali čini mi se da čak sada strateška koncepcija uništenja kulture, ne samo Ars Aevi, postaje platforma, postaje politički program. Dolazeći ovdje, i ulazeći kroz zaključana vrata, rekao sam da ako bih svoj sarkazam i gorčinu želio da istresem do kraja, imam genijalnu ideju. Ja znam da će jednog dana postojati Muzej Ars Aevi, ja znam da će to biti planetarno čudo, ali u međuvremenu palo mi je na pamet da ako je problem prostora i ako je problem ono što ja u svom djelovanju volim da nazovem slobodnim pristupom javnom dobru, imam genijalnu ideju da Kolekcija Ars Aevi izađe iz svog prostora i da bude izložena u dolini bosanskih piramida da postavimo eksponate u katakombe i jednostavno da pokažemo da je ovo što rade ljudi okupljeni oko ovog Projekta prvenstveno lično žrtvovanje, a onda i veliko ohrabrenje likovnim umjetnicima i svim drugim umjetnicima i jedna velika poruka urbi et orbi iza koje ću ja stati, ma šta se od mene očekivalo, evo nositi slike u Visoko. Dakle, ja Ars Aeviju, za razliku od nekih drugih projekata u čiju opstojnost nisam siguran, želim sve najbolje, i računajte me makar za sagovornika.“, izjavio je profesor Grebo.

(DEPO/md)