U vehabijskom džematu u Gracu, Austrija, došlo je 12.03.2010.g. do masovne tuče vehabija u kojoj je bilo na desetine razbijenih glava i noseva, a dvojica vehabija su, zbog teških povreda, završili u bolnici. I više bi ih završilo u bolnici da nije na vrijeme intervenisala austrijska policija i spriječila ozbiljnije posljedice.

Svi učesnici tuče su vehabije, dakle «oni koji su na pravom putu», i svi pripadaju istom džematu. Dakle, od svih prisutnih jedino austrijski policajci, koji su spriječili krvoproliće, nisu na pravom putu.

A zbog čega je došlo do tuče? Toga dana su «oni koji su na pravom putu» trebali izabrati novo rukovodstvo. U toku sastanka je došlo do neslaganja oko nekih kadrovskih rješenja. Neslaganja su ubrzo prerasla u žučnu raspravu, a žučna rasprava je završila masovnom tučom. Nakon koje su neki od onih što su na pravom putu završili na putu u bolnicu, piše portal Federalna.ba.

Dotadašnji predsjednik ovog džemata, Nermin Skelić, htio je da i dalje bude predsjednik. Računao je s tim da je, kao vlasnik građevinske firme i vlasnik podebelog bankovnog računa, malo više «na pravom putu» od ostale «braće» i da je sasvim normalno da baš on bude predsjednik. «Braća» su, međutim, smatrala da Nermin nije pravi izbor zbog manjka vjerske naobrazbe i vjerskog znanja, kao i zbog činjenice da je malo previše sirov i zaguljen.

Zamjerili su mu i zbog njegovih bliskih veza sa Nedžadom Balkanom, jednim od najtvrđih selefijskih lidera u Austriji i Evropi, za koga «braća» otvoreno vjeruju da je srbijanski špijun. Balkan je, inače, porijeklom sa Sandžaka i ima srbijansko i BiH državljanstvo.

Nermin Skelić, špijunirao je «braću» i imao je, prije sastanka, informaciju da će se dobar dio «braće» usprotiviti njegovom (re)izboru. Iako je neke od okupljenih prije sastanka dobro platio nije očekivao, da će oni koji su protiv njegovog izbora biti baš toliko uporni i glasni.

Policija je nakon pomenute tuče zatvorila prostorije džemata. Naravno, «oni koji su na pravom putu» tvrde kako je to učinjeno zbog islamofobije austrijske policije.   

Možda policija i ne bi, uprkos masovnoj tuči, zatvorila prostorije ovog vehabijskog džemata kada bi ova tuča bila jedina međuvehabijska tuča koja se tu dogodila. Naime, slični ekscesi su se događali i ranije, u čemu su prednjačili Enver Dizdarević, poznatiji po nadimku Pobrin, te braća (rođena braća) Salih i Elvis Zejnović. Radi se o austrijskim „bauštelcima“ koji insistiraju na tome  da i drugi misle kao oni. Onaj ko se opire čeka kazna.

Zbog toga su u navedene prostorije češće navraćali policajci nego neka «braća» koja su pripadala tom džematu. Inače, ove prostorije se nalaze na adresi Keplenstrasse broj 55. Ovo navodimo kako biste, ako vas (pravi) put nanese u Graz, mogli da ih zaobiđete, inače biste mogli, ni krivi ni dužni, da  svoj (pravi) put završite u obližnjoj bolnici.

Ima još mjesta u Austriji u kojima naše, bosanske vehabije na sličan način izvode ljude «na pravi put». U vehabijskom džematu u Salzburgu se, svako malo dogodi takav jedan performans. Najčešći performeri su braća Ekrem i Himzo Jusić, te braća Ahmet i Meho Brkić koji su uvjereni da snaga (vjerskih) argumenata zavisi od snage mišića. Svoje „argumente“ isprobali su i na čak poslovično trpeljivu austrijsku policiju, te ih izbacili iz takta i prisilili da u decembru 2009.g. zatvori prostorije u kojima su se pomenuti okupljali. Jedan austrijski policajac je nedavno rekao da neki od pomenutih vehabija provode više vremena u policijskim stanicama od nekih policajaca koji rade u tim stanicama.

A šta je sa ženama, suprugama, majkama u vehabijskim krugovima?

Pitamo se da li je «pravi put» ono što se desilo supruzi Sulejmana Osojkića, jednog od najzadriglijih brčanskih vehabija. Imala je kažu jake bolove u stomaku i u predjelu pluća. Žalila se svom suprugu, narečenom Sulejmanu, a on joj odgovorio da klanja i da će proći. Žena klanjala, ali bol nije prestajala. Naprotiv, bol je bila sve jača i jača.

Ona se opet požalila Sulejmanu i tražila da idu kod ljekara, ali suprug Sulejman nije htio ni da čuje o tome. Ona se, nakon nekoliko dana, počela previjati od bolova. I tad odluči da ode ljekaru, na svoju ruku i kriomice od supruga. Ljekar je pregledao, ustanovio dijagnozu, dao lijekove i bol za nekoliko dana potpuno prestala. No, Osojkić je saznao da mu je supruga, bez njegovog znanja i dozvole, išla ljekaru. Pretukao ju je, kažu, da se jedva mogla prepoznati, a onda ju je otjerao od kuće.

Nezvanično, zanimljiv je i „pravi put“ Ezama Čekića, „nestašnog“ sina jednog od najistaknutijih stanovnika Gornje Maoče Merseda Čekića. Ezamov „pravi put“, naime, bio je popločan pipkanjem maloljetnih djevojčica koje su pohađale vjeronauku u ovom selu.

Ili je „pravi put“ onaj kojim je išao Smajo Abdurahmanović iz Zavidovića. Iako je priča  poznata široj javnosti, ipak, podsjećamo.  Smajo Abdurahmanović je pokušao oženiti devetogodišnju (da, devetogodišnju) kćerku Velida Zahirovića. Kad je Velid, u čudu, rekao da takav idiotizam ne dolazi u obzir, Abdurahmanović ga je ubio iz pištolja.

 (Federalna.ba/DEPO PORTAL)