Piše: Slavo KUKIĆ

Jurišnik je, na svu sreću, zaustavljen. A moglo je, ruku na srce, biti i drugačije. Iako, jedan od ciljeva nalogodavaca je i ovako postignut. Posijan je strah, i to u svakom dijelu ove zemlje. A, upozoreni su i Amerikanci – da na bezuvjetnu sigurnost računati ne mogu više ni ovdje.

Post festum se, dakako, o slučaju Jašarević moglo pročitati koješta – da je to eksces kakvih se susresti može svugdje u svijetu i da temeljem njega ne treba generalizirati, da stil kojeg je demonstrirao upućuje na duševno poremećenu osobu i tome slično. Recimo da je sve to točno. Ali, time problem i dalje nije riješen. Na to su, uostalom, upozorili i najbliži Jašarevićevi srodnici. U Maoči su mu, vele, isprali mozak. A Maoča, opet, nije nikakva tajna. Da tamo žive po svojim vlastitim zakonima, da imaju vlastiti obrazovni sustav, da ne priznaju BiH nego grade paralelne državne strukture i tome slično, sve to već odavno nije tajna. I, što je učinjeno? Ništa? Umjesto toga, javnost danas saznaje da je Maoča samo jedna od destinacija. I da sličnih centara vehabizma ima i u drugim dijelovima ove zemlje.

SLUČAJ JAŠAREVIĆ: Sarajevski teroristički čin, prema tome, sam za sebe i nije najveći problem. Takvih ekscesa, slažem se, može se pronaći svugdje u svijetu. Ali, jeste problem što taj „eksces“, i mnogi njemu slični na drugim stranama, ima svoju pozadinu – što ga je omogućila praksa iz nešto bliže i nešto dalje prošlosti. I ne samo to. Problem je što pod takvu praksu nije podvučena crta ni danas. Potpuno suprotno, ona je dio i naše sadašnjosti, a bogme i izgledan stil življenja u doglednoj budućnosti. Pa, tko izdrži – izdrži!

Pažnju bi, međutim, bilo krajnje pogrešno usmjeriti samo na Maoču. Neki bi, ne dvojim, bili zadovoljni ako bi se baš to dogodilo. No, problem je ipak kompleksniji. Maoča, naime, ili njoj slična legla terorizma, samo su plod onog što je prije toga posijano. A, u konkretnom slučaju sijanje je počelo prije najmanje dvadesetak godina. Iako, što se mene tiče, klice sjemena datiraju i mnogo prije toga – iz vremena nastajanja Islamske deklaracije. U, dakle, davnim sedamdesetim. U kojima je, hoću reći, i najznačajniji dio izvora ideoloških deformacija iz devedesetih, na koje ovih dana upozori i ugledni sarajevski akademik. A među njima je, veli on, i „transformacija odbrambenog rata za državu BiH u rat za islam s cijelim nizom fenomena, od uvođenja selama kao pozdrava u vojnim strukturama pa nadalje”, zbog koje je napravljen „niz poteza koji nisu adekvatni jednoj vojsci multinacionalne države”. Zbog kojih se ona odvajala „od armije države i imala više jedan stranački oblik”. I pretvarala se, zaključuje vrli akademik „u muslimansku vojsku”.

Nažalost, o tome su, oni koje se prozivalo, rađe šutjeli. I ne samo to. Sve to se, u godinama nakon rata, pokušalo strpati u gatke o demokraciji, građanskim i ljudskim pravima. Pa ti, brale, izvoli stati na drugu stranu – i javno upozoriti na bit i pozadinu. Riskiraš da te se, i to ako imaš sreće, popljuje. U prilog tome, uostalom, svjedoči i vlastito mi iskustvo s početka dvijetisućitih. A tiče se, mnogi će se prisjetiti, lišavanja slobode Alžirske grupe i njezina izručenja SAD-u. Nisam, da podsjetim, tada bio na strani „islamskih prijatelja BiH”. Nisam, potom, imao razumijevanja ni za demagoške floskule o ljudskim pravima izvan vremena i konteksta. I što se dogodi? Popljuvaše me na pravdi Boga. I to, da tuga bude veća, ne samo sljedbenici „Islamske deklaracije” nego i neki drugi – tobož „borci za ljudska prava”.

Nije, dakako, samo to hipoteka naše zajedničke prošlosti. Ima ih koliko hoćete – i na svim stranama. Ali, ni to nije jedini problem. Potpuno suprotno. Još veći od njega je, ako se mene pita, što pod sve njih ni danas nismo spremni podvući crtu. I što sve one i danas, i to sve intenzivnije, prijete da se transformiraju u, sačuvaj me bože, projekt budućnosti. U prilog tome, uostalom, svjedoče i mnoge „sličice” iz sadašnjosti. One kojima nas „čašćava” Dodik više tajna nisu ni najneupućenijima. Priče, naime, o BiH kao neprirodnoj tvorevini međunarodne zajednice, o Bošnjacima kao izmišljenom narodu, o Republici Srpskoj kao ekskluzivno srpskoj zemlji dio su vokabulara kojeg već pet godina ovaj političar koristi u svojoj komunikaciji s javnošću. Ovih dana tu je priču i dodatno obogatio. Bošnjaci nisu – što ponavlja već nekoliko godina – pucali na sebe samo  na sarajevskim Markalama. Sada nas novi vožd podsjeća da su vlastito klanje nesretnici organizirali i u Srebrenici. U vrijeme događaja u Srebrenici su, podučava nas, „povučene vojne snage UN-a, kako bi se dogodio masakr, jer je tadašnjem muslimanskom rukovodstvu u Sarajevu trebalo 5000 ubijenih muslimana da bi se dogodila vojna interevencija NATO-a protiv srpskih snaga, a koja je odlučivala o samoj suštini rata“.

Ni pol, međutim, muke da se nacionalističko divljanje završava samo s Dodikom i istomišljenicima mu. Istina je, nažalost, poprilično surovija. Lider SNSD-a je, naime, na svoju stranu, a zbog njihovih vlastitih kalkulacija, uspio pridobiti i one koji se predstavljaju kao ovlašteni za život i sudbinu Hrvata. I ne samo to. Šutnju međunarodne zajednice oni iskoristiše da iz naftalina ponovo izvuku projekte iz devedesetih. Priča o hrvatskom entitetu, Herceg-Bosni prije svega, ovih je dana rezultirala i novom vertikalnom signalizacijom na drumovima hercegovačkim. Po zapadnoj Hercegovini, primjerice, svako malo možete pročitati natpise „Dobro došli u Herceg-Bosnu“. Kao, dakle, i davnih devedesetih. Ali, ni to nije sve. Pročitati se, ponekad i ponegdje, daju i druge poruke iz devedesetih – „Nož, žica, Ahmići“, „Ubij balije“, „Ustaše Mostar“... Kao što su nedavno ispisane na obnovljenom spomeniku antifašistima iz Drugog svjetskog rata u središtu Hercegovine.

RATNIČKA RETORIKA DODIK - IZETBEGOVIĆ: Moram priznati da sam, nakon što to pročitah, prvi put nakon rata osjetio strah. Strah me je, jednostavno, stila koji asocira na Miloševićev s konca osamdesetih. Prisjetimo se, on je zborio o sukobima, pa i oružanim, koji nas očekuju. A takvu budućnost, ako dobro razumjeh, ne isključuje ni Izetbegović junior.

Bude se, kako stvari stoje, i „zaštitnici“ Bošnjaka. A jedan od najisturenijih, sin „velikog babe“, upozorava da konflikt postaje stil življenja ove zemlje. I da je već danas takav da „može prerasti i u fizičke obračune“. Moram priznati da sam, nakon što to pročitah, prvi put nakon rata osjetio strah. Strah me je, jednostavno, stila koji asocira na Miloševićev s konca osamdesetih. Prisjetimo se, on je zborio o sukobima, pa i oružanim, koji nas očekuju. A takvu budućnost, ako dobro razumjeh, ne isključuje ni Izetbegović junior. Jer, pojašnjava on, „ako neko uporno Bošnjacima govori da planira budućnost bez njih, da planira neku Srebrenicu iznijeti iz BiH, onda su kojekakvi scenariji mogući“. Mudro, nema što. Taman toliko da običan smrtnik mnogo ozbiljnije nego do sada počne razmišljati o Dodikovim tvrdnjama kako je politika bošnjačkoga člana Predsjedništva „ratnička“. I da običan smrtnik ponovo počne razmišljati – je li sve ovo vrijedno još jedne kalvarije? Ili je, za razliku od prije dvadeset godina, pametnije od svega odustati, spakirati kofere i bespovratno otići?

Sarajevski teroristički čin, prema tome, sam za sebe i nije najveći problem. Takvih ekscesa, slažem se, može se pronaći svugdje u svijetu. Ali, jeste problem što taj „eksces“, i mnogi njemu slični na drugim stranama, ima svoju pozadinu – što ga je omogućila praksa iz nešto bliže i nešto dalje prošlosti. I ne samo to. Problem je što pod takvu praksu nije podvučena crta ni danas. Potpuno suprotno, ona je dio i naše sadašnjosti, a bogme i izgledan stil življenja u doglednoj budućnosti. Pa, tko izdrži – izdrži!

(DEPO PORTAL)