Piše: Nikola MIHALJEVIĆ

Začuđujuća je upornost što ju, sizifovski, gura svehrvatski politički i ini establishment (u daljem tekstu Hrvati) u Bosni i Hercegovini, upornost propalog projekta separacije "svoga" teritorija u Bosni i Hercegovini, a samim tim i razbijanja Bosne i Hercegovine kao i svoje države.
    
Ova napomena, u zagradama, znači generaliziranje, što je i nepravično, jer narod nije organizam povezan živim tkivom, komplicirana je to stvar s narodom, ali će, nadam se, u daljem tekstu to biti nešto jasnije i, možda, ovo generaliziranje, makar i nepravično, ima smisla. Ovo je, ujedno, i prekratak tekst, a da bi se i očekivalo da ponudi odgovor na ono što je među bosansko-hercegovačkim Hrvatima bilo, a nije smjelo biti.

A onda je, prije tog prijeđenog puta, stigao HDZ. I posijao zlo sjeme samo jednog koncepta: "Jedinstva i samo jedinstva hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, političkog, vjerskog, kulturnog i teritorijalnog." Kako ništa ne djeluje tako mobilizirajuće kao mržnja, usput su instalirali i nju, mržnju kao jedan od najznačajnih produkata svoga umjeća, mržnju kao najznačajnije pogonsko gorivo za svaku vrstu destrukcije (pokazalo se to pravilom koje se proteglo do danas), mržnju prema svemu drugom i drukčijem, a od l993. godine, posebno prema bosanskim muslimanima i islamu, i danas tako gustu da se ima osjećaj da ju je moguće rezati.

Ta začuđujuća, zaludna i opasna i, u konačnici, glupa upornost premještanja nepremjestivog vidljiva je na svakom koraku i sve zavrzlame iz političkih i inih djelovanja druga dva naroda u Bosni ne daju nikakvo opravdanje, čak ni objašnjenje, zašto ovaj hrvatski "put u pakao" nije ni "popločan dobrim namjerama". To što je vidljivo na svakom koraku, a izgleda da se otelo svakoj kontroli, premreženo je po svim institucijama koje nose naziv "hrvatski", uključujući i Crkvu i sve hrvatske političke stranke, i skoro po svim ličnostima koje u javnom životu kao nešto znače. U posljednje vrijeme, medijski se to naglašavalo odlaskom kardinala Puljića u Ameriku, iza njega i predsjednika Federacije, Živka Budimira, sve da se vodećoj svjetskoj sili objasni, navodni, nepovoljan i neizdrživ položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. Poznato je to poodavno (najbolje na primjeru braće Srba) da nas svijet ne razumije i uvijek tom velikom svijetu naše nevolje moramo pojašnjavati pa je taj svijet uvijek protiv nas; zbog naše posebnosti, našeg slobodarstva i osjećaja pravde, naše vjere ili ko zna zbog čega još.
    
Iza toga je slijedila preporuka, nečega što sebe naziva Hrvatskim narodnim saborom, da se "otkaže poslušnost Sarajevu" i da se ne poštuju zakoni Bosne i Hercegovine, kao ni njeni izabrani predstavnici. Pa onda razne hrvatske udruge za sve i svašta istih zahtjeva, iza njih putešenstvije po Bosni pripadnika političkog podzemlja iz Republike Hrvatske (o nekima od njih drugi put), a sve s ciljem da se hrvatski čvor u Bosni i Hercegovini nekako razriješi, najbolje posebnom, svojom teritorijalnom jedinicom, zasebnim entitetom ili posebnom državom. Pa kada ništa od toga ne ide, najnoviji je "konstruktivan" prijedlog nekih općinskih vjećnika, u općinskim vijećima s izrazitom hrvatskom većinom, da se te općine, po referendumu, pripoje Republici Srpskoj. I tako jedan niz opsjena dugog trajanja.
    
Pa dobro, majku mu, u kakav su to labirint Hrvati upali da ni poslije dvadesetak godina iz njega ne znaju izaći? Kako je, pak, moguće da Hrvati danas vode rasprave i o rješenjima na koja ni u najminimalnijem obliku prije ne bi pristali? Ili je objašnjenje u onome što nikako da se prevali preko hrvatskih usana, to da Hrvati nisu htjeli nikada i nikakvu Bosnu? Ni Hercegovinu, također, osim one kakva nije mogla biti; Hercegovine kao dijela u "hrvatskim povijesnim i prirodnim granicama".
    
Isto tako, danas izgleda čudno da je u vrijeme prije prvih izbora, u devedesetima prošlog stoljeća, među bosansko-hercegovačkim Hrvatima formirala se, ne mala, grupa zastupnika političkog programa autonomne i autohtone  bosansko-hercegovačke stranke, etnički primarno hrvatske, ali i svih drugih koji bi u tom programu vidjeli i svoje političke i druge interese. Nazvana je, po uzoru na nekadašnju  stranku sadilaca duhana u Hercegovini, Hrvatska pučka stranka. Ne samo čudno, danas mnogima šokantno djeluje činjenica da su među tadašnjim zastupnicima hrvatskog bosanstva bili; i Mate Boban i Jozo Marić, Valentin Ćorić i Vlado Šoljić-Bugojanac, i...mnogo drugih. A to što su neki, kasnije, od gorljivih zagovornika ideje da bosansko-hercegovački Hrvati iznađu model zajedništva s druga dva naroda u Bosni, prošli put do optuženika za ratne zločine, druga je priča. I ne teško objašnjiva.
    
Ovo je samo ilustracija u jednoj slici da je u početku i s hrvatske strane moglo biti i drukčije.
     
A onda je, prije tog prijeđenog puta, stigao HDZ. I posijao zlo sjeme samo jednog koncepta: "Jedinstva i samo jedinstva hrvatskog naroda u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, političkog, vjerskog, kulturnog i teritorijalnog."
    
Kako ništa ne djeluje tako mobilizirajuće kao mržnja, usput su instalirali i nju, mržnju kao jedan od najznačajnih produkata svoga umjeća, mržnju kao najznačajnije pogonsko gorivo za svaku vrstu destrukcije (pokazalo se to pravilom koje se proteglo do danas), mržnju prema svemu drugom i drukčijem, a od l993. godine, posebno prema bosanskim muslimanima i islamu, i danas tako gustu da se ima osjećaj da ju je moguće rezati.
    
Hotimično govorim o bosansko-hercegovačkim muslimanima, a ne o Bošnjacima, jer mislim da preciznije označava narodnosno-vjersku grupaciju kao objekta mržnje o kojoj govorim.    

Kako je, pak, moguće da Hrvati danas vode rasprave i o rješenjima na koja ni u najminimalnijem obliku prije ne bi pristali? Ili je objašnjenje u onome što nikako da se prevali preko hrvatskih usana, to da Hrvati nisu htjeli nikada i nikakvu Bosnu? Ni Hercegovinu, također, osim one kakva nije mogla biti; Hercegovine kao dijela u "hrvatskim povijesnim i prirodnim granicama".

Također, hotimično, o mržnji srpskoj ovaj tekst ne govori.
    
E to je ono što se dogodilo, a nije se smjelo dogoditi, ono što je bosansko-hercegovačke Hrvate, skoro pa iznebuha, ubacilo u žrvanj sukoba; protiv sebe samih, protiv druga dva naroda s kojima dijele istu zemlju i protiv vlastite zemlje same. Sve što se danas s Hrvatima u Bosni događa, virtualan je povratak na to mjesto, kao na mjesto zločina.
   
S tom mržnjom, koju Hrvati u Bosni nose sobom, i najdobronamjerniji, najbenigniji zahtjev za definiranjem svoga položaja u Bosni i Hercegovini, nosit će sobom, također, i pitanja zaostala iz rata i etničkog čišćenja, i Ahmića i ostalih Dolova. Neobjašnjivo je ovo stanje iz kojega Hrvati, čini se, neće da iskorače.
    
Pogrešno je mišljenje, koje i ja nerijetko čujem, da to nije ništa drugo do evropski trend, narastajuća islamofobija, kao nesporazum dvaju kultura. Dok bi se, uprošteno, evropska islamofobija i mogla objašnjavati produktom sudara dvaju različitih  kulturno-civilizacijskih kodova, a tek potom i religijskih odnosa, iako nije nepoznato da su i ti kulturno-civilizacijski kodovi, uglavnom, nikli iz religijskog diskursa, u Bosni to nikako nije slučaj. Ovdje se radi o nečen drugom i mnogo opasnijem.   

Svejedno, naime, koliko je i kakvih nejasnih pravaca i stramputica napravljeno u političkom životu bosansko-hercegovačkih muslimana, u posljednjih dvadesetak godina, posebno, i svejedno što ni njihovo maslo nije za ramazana, samo njihovo postojanje u međunarodno priznatoj Bosni i Hercegovini spriječilo je raspad države po etničkom, srpsko-hrvatskom principu i omelo realizaciju zamisli o hrvatskoj separaciji dijela Bosne i Hercegovine ili, jednostavnije rečeno, podjelu Bosne.
    
Iz tih je činjenica eruptirala mržnja prema bosansko-hercegovačkim muslimanima i, slijedom te naopake logike, prema islamu, kao njihovom najznačajnijem identitetskom obilježju. Dakle, mržnja prema neprijatelju, prema najodgovornijem akteru koji je onemogućio realizaciju ranije zacrtanog cilja, uzdignutog na tron oltara i s vrijednošću usporedivim sa zakonom o životu i smrti.
    
Ima mnogo naznaka da će ova mržnja biti "djelatnost" dugog trajanja. I da je produkt tog suodnosa već ušao u kolektivnu memoriju bosansko-hercegovačkih muslimana. I da će biti teško izbrisiv. Čak kada i život sam bude tražio da se iz tog tereta ponešto i odvadi uvijek će, danas se tako čini, postojati neki Hrvati (kao i neki Srbi, također) koji će ih na to podsjećati.
    
Jednom će to biti jedan pogani nogometni igrač, do toga dana vođen u knjizi ljudi, pod imenom, Mile Pehar, koji će u taj dan, u sred bijelog Mostara, iako razjaren mržnjom, koja mu je trebala dati nadljudsku snagu, propustiti priliku da se okiti "turskom" glavom i po tome bude opjevan. Drugi put će to biti raspomamljena katolička rulja, potpomognuta zaglušujućom šutnjom lokalne Crkve, koja će ishoditi rušenje poluizgrađenog mesdžida u jednom ubogom selu kod Livna. Ista je to kohorta katoličkih pasdarana koja već dugo opsjeda obnavljajuću, u ratu porušenu, džamiju u gradu Livnu, da bi joj nekako ponovo namakla omču za vješanje. A oko svega toga šutnja, šutnja kao zlato tamnog sjaja.
    
Na kraju bi se moglo postaviti pitanje, nikako samo retoričke prirode. Znaju li Hrvati, svi livanjski Hrvati da je odsustvo stava, koji bi značio neku vrstu zaštite svojih komšija od ovih baci-baraba, koje su sami iznjedrili, ništa drugo do sudjelovanje u progonu tih stih ljudi? Kao što odsustvo takvog stava nije ništa drugo do sudjelovanje u rušenju sporne džamije? Jer ova halabuka oko nje, čije ime Čurčinica , "proslavlja" obraz livanjskih Hrvata na mnogo širem području od Livanjske županije, nije ništa drugo do nastavak rušenja ove bogomolje, započet već davne 1994. godine.

To što je vidljivo na svakom koraku, a izgleda da se otelo svakoj kontroli, premreženo je po svim institucijama koje nose naziv "hrvatski", uključujući i Crkvu i sve hrvatske političke stranke, i skoro po svim ličnostima koje u javnom životu kao nešto znače. U posljednje vrijeme, medijski se to naglašavalo odlaskom kardinala Puljića u Ameriku, iza njega i predsjednika Federacije, Živka Budimira, sve da se vodećoj svjetskoj sili objasni, navodni, nepovoljan i neizdrživ položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Kao što bi bilo i umjesno pitanje, također, nikako samo retoričke prirode. Je li to Crkva svojom napadnom šutnjom lažno svjedoči da Bog monoteističkih vjernika nije jedan?
    
A ove naci-barabe, vrlo slične svojim predhodnicima što su tridesetih godina prošlog stoljeća bekrijale Munchenskim pivnicama, samo su živopisni likovi koji bi stečevinama poklonjenim im od Hrvatske države, i protivno stvarnim interesima iste države, upravljali na način rodovske zajednice, bez zakona i pravila uređenijeg društva, u literaturi andrićevskog tipa bili bi opisivani samo kao obični kokošari, lažni invalidi, palikuće i sjecikse, i drumski razbojnici.
    
A ako, pak, njihovi darodavci, što ove barabe uredno snadbjevaju i prahom i olovom, provijantom i ostalom džebhanom, misle da će iz pregrijanog pa razdrobljenog "bosanskog lonca" imati ćara-varaju se. Jer plodove ovog, u mržnji posijanog ,poganog sjemena žnjeti će mnogi, da ne kažem svi. A žetva bi mogla biti dugotrajna i strašna. Dugotrajna stoga što bosansko-hercegovački muslimani, s obzirom na svu konstelaciju odnosa svake vrste koji ih okružuju, povrat svoje izgubljene zemlje i svega onoga što im je činilo život sam, u zamislivo vrijeme neće moći vratiti silom. A strašno stoga što će svoje interese od životne važnosti, htjeli-ne htjeli, morati braniti metodama koje danas u svijetu zovu terorizmom.
    
A do tada, ove barabe će zatezati dok ne pukne. Mislim, Bosna. Hoće li tada doći pred cilj, navješten vapajem bosansko-hercegovačkih muslimana poznatim još iz rata: "Potpiši, Alija, da je k'o avlija" i maloj livanjskoj, muslimanskoj zajednici, preostaloj iza svih etničkih čišćenja, staviti do znanja da se ne trsi pa da obnavljanjem džamije naglasi svoje postojanje na prostoru koji ne pripada i njima, vidjet će se. Živ čovjek, ionako, svašta doživi. I izdura.

(DEPO PORTAL)