Kako piše Guardian Gorbačov je u razgovoru za taj list naveo nekoliko svojih grešaka koje ne samo da su prije 20 godina izazvale njegov pad sa vlasti već su dovele do kolapsa Sovjetskog Saveza i uvođenja neregulisanog ekonomskog modela koji je malobrojne Ruse pretvorio u milijardere a milione drugih gurnuo u siromaštvo. O takozvanom Avgustovskom puču Gorbačov za Guardian kaže: “Želeli su da me isporovociraju da uđem u borbu sa njima, čak i u pucnjavu što bi dovelo do moje smrti”, kaže on.

Upitan da nabroji stvari zbog kojih najviše žali, on odgovora bez oklijevanja: “Činjenica da sam predugo vremena proveo pokušavajući da sprovedem reforme u Komunističkoj partiji”. On smatra da je trebao da podnese ostavku već u aprilu 1991., nekoliko mjeseci prije pokušaja puča, i formira demokratsku reformsku partiju jer su komunisti kočili neophodne promjene.

U proljeće 1991. Gobračov se našao između dvije snažne struje koje su umnogome sužavale njegov manevarski prostor. Na jednoj strani, konzervativci i reakcionari u partiji su pokušavali da preokrenu njegovu reformsku politiku dok su progresivci želeli uspostavljanje punog višepartijskog sistema i kretanje zemlje u pravcu tržišnih reformi.

Sukobi dvije struje su eskalirali na sjednici centralnog komiteta Komunističke partije u aprilu 1991. godine. Na tom zasjedanju je nekoliko govornika tražilo uvođenje vanrednog stanja i ponovo uvođenje cenzure. Kako je naveo u svojim memoarima Gorbačov je tada oštro reagovao, odbrusivši: “Dosta mi je demagogije. Podnosim ostavku!”.

U intervjuu za Guardian on detaljno objašnjava šta se tačno desilo potom: “Politbiro je zakazao sastanak i sjedili su tri sata bez mene. Rečeno mi je da su me kritikovali i da se razvila rasprava. Tri sata kasnije pozvali su me nazad i zatražili da povučem svoju ostavku. Tokom tog vremena oni koji su me podržavali u centralnom komitetu su otvorili peticiju i više od sto ljudi je stavilo svoje potpise iza ideje da se osnuje nova partija”.

Kada je centralni komitet nastavio sa sjednicom strasti su se smirile, Gorbačov je povukao svoju ostavku i niko nije želio da glasa o tome. 

“Danas smatram da sam morao da iskoristim tu situaciju da osnujem novu partiju i da sam trebao da insistiram na ostavci u Komunističkoj partiji. Postao sam kočničar reformi iako sam ih ja pokrenuo. Ali svi su oni mislili da reforme treba da budu kozmetičke. Mislili su da je bojenje fasade dovoljno iako je i dalje vladao isti nered unutar zgrade”.  On takođe žali zbog toga što nije započeo sa reformama Sovjetskog Saveza i što ranije nije dao veća ovlašćenja republikama, kojih je bilo 15.  

Vremenom on je počeo da razmišlja o labavoj federaciji 1991. godine, u vrijeme kada su tri baltičke republike već proglasile nezavisnost. Krv je potekla u Litvaniji i Azerbejdžanu a najveća republika Rusija je, pod ambicioznim liderom Borisom Jeljcinom, tražila veću kontrolu nad sovjetskim budžetom.

Međutim, Gorbačov danas smatra da su svi sovjetski problemi bili na ivici rješenja sve do pokušaja puča 1991. godine. Komunistička partija je spremala nacrt novog programa za novembar 1991., parlament je usvojio “antikrizni plan” ubrzavanja ekonomskih reformi a preostalih 12 republika je prihvatilo tekst novog sporazuma koji bi im dao veću političku i ekonomsku autonomiju dok bi odbrana i spoljni poslovi ostali pod ingerencijom sovjetske vlade. Sporazum je trebao da bude potpisan 20 avgusta.

“Tu sam načinio grešku. Otišao sam na odmor, vjerovatno bi sve to obavio bez 10 dana odmora…Bio sam spreman da odletim u Moskvu da potpišem sporazum”, kaže on za Guardian. “Međutim, 18. avgusta je nenajavljeno došla grupa ljudi. Podigao sam slušalicu da pitam ko su ti ljudi i ko ih je poslao, međutim veze nije bilo, bila je prekinuta”. 

Gorbačov je bio sa svojom suprugom, ćerkom i familijom u vladinoj vili na Forosu, na obali Crnog mora. Objekat je bio pod stražom tri dana sve dok puč nije propao zbog Jeljcinovog protivljenja, podjelama u vojsci i internih neslaganja među grupom u kojoj su svi bili ministri ili visoki zvaničnici Komunističke partije.   

Gorbačov žustro odbacuje teorije da je on dao zeleno svjetlo za puč.

“Ljudi lažno tvrde da je Gorbačov i dalje imao komunikaciju i da je organizovao sve. Oni kažu da je Gobračov mislio da će izađi kao pobjednik, šta god da se desi. To su gluposti, apsolutne gluposti”, kaže on.  “Ti ljudi su željeli da svrgnu lidera i sačuvaju stari sistem. To su željeli. Zahtijevali su da ja napišem saopštenje u kojem ču tražiti da me oslobode svih dužnosti predsjednika jer sam lošeg zdravlja”.

Gorbačov je tada upozorio svoje otmičare da će upotrijebiti “ekstremne mjere” ukoliko njegove veze sa spoljnim svetom ne budu ponovo uspostavljene. To je bio blef, kaže on.

“To je bio dio moje strategije, želio sam da ih pritisnem ali da ih ne isprovociram. Moje mjere su bile diplomatske i političke. Bio sam u stanju da ih nadigram. Da nije bilo rekacija iz Moskve moja pozicija bi i dalje lebdjela u vazduhu. Ali, ljudi su protestovali u Moskvi, predvodio ih je Jeljcin i za to moram da mu odam priznanje. Uradio je pravu stvar”.      

Upitan da li bi pučisti odnijeli pobjedu da su uhapsili Jeljcina na samom početku bivši sovjetski lider kaže da su hipotetička pitanja od male vrijednosti. Balans snaga je bio takav da je puč bio osuđen na propast šta god da su zavjerenici uradili, smatra on. Kaže da su pučisti bili zbunjeni njegovim otporom i odbijanjem da podnese ostavku. On takođe ukazuje da su se specijalne snage pobunile kada im je naređeno da upadnu u Bijelu kuću gde je Jeljcin bio okružen hiljadama svojih pristalica.

Gorbačov za kraj razgovora za Guardian navodi nekoliko dostignuća svog političkog angažovanja kao predsjednik SSSR-a na koje je najviše ponosan, počevši njihovo nabrajanje jednom rečju - “Perestrojka”.

U prijevodu restrukturiranje, perestrojka je bio program političkog i ekonomskog sistema Sovjetskog Saveza koji je Gobračov pokrenuo nedugo nakon što je došao na vlast u martu 1985. godine. Međutim, takođe je uključivao restrukturiranje međunarodnih odnosa baziranih na nukleranom razoružavanju, odbacivanjem vojne intervencije van granica zemlje i priznanjem da čak i supersile žive u međuzavisnom svijetu. 

Nova sovjetska politika je omogućila istočnim evropskim zemljama da obave promjenu režima mirnim sredstvima.

“Ono što smo bili u stanu da postignemo u zemlji i na međunarodnom planu je bilo od ogromnog značaja. Unaprijedilo je tok događaja u okončanju hladnog rata, krećući se ka novom svjetskom poretku i, uprkos svemu, proizvelo je postepeno distanciranje od totalitarne države ka demokratiji”.

Guardian/DEPO PORTAL/a.k.