Piše: Tihomir DAKIĆ

Reći ćete: „Ma ne, Banja Luka je čist grad pun zelenila, mladosti, sporta, kulture i po mjeri je čovjeka!“ Da li je zaista tako? Zapitajte se kada bezglavo jurite kroz grad misleći na hiljade obaveza koje treba da pozavršavate i pogledajte dobro oko sebe: Da li je grad ono što mi kažu ili ono što vidim? Da li je grad nekoliko ulica u samom centru ili su grad i oni brežuljci koje vidim u daljini?

Vrijeme prije realnosti

Banja Luku su u prošlosti, svi znamo, hvalili kao čist i uredan grad, pun zelenila i mladosti, grad dugačkih aleja, zelenih parkova... Samo malo! Da li mislite da je još uvijek tako? Da li se za opisivanje našeg grada koriste činjenice koje spadaju u istoriju Banja Luke?

Grad je nekada imao mnogo biciklista, dok su automobil imali samo oni koji su mogli sebi da priušte takav luksuz. Bicikl je bio jeftinije prevozno sredstvo i, kako je grad bio manji, brzo se stizalo do željenog odredišta. Od početka sedamdesetih godina do rata, broj automobila se drastično povećao i postao potreba za duže i kraće vožnje. Tokom, a pogotovo nakon rata, u neimaštini koja je vladala, pored pojave mobilnog telefona, automobil postaje jedan od najjačih statusnih simbola. Ko ima bolje auto, značilo je da je sposobniji, bogatiji, ljepši i pametiji. Par godina poslije rata broj automobila je polako rastao da bi poslednjih deset godina broj regostrovanih automobila na području grada narastao do 70 000. Broj još uvijek raste. Nekada su porodice u Banjoj Luci imali po jedan „porodični“ automobil. Sada je situacija mnogo drugačija.

Realnost urbane mobilnosti

Naglim povećanjem broja stanovnika, kojih sada ima oko 280 000, povećala se i potreba za proširenjem grada izgradnjom novih kuća, zgrada, pa čak i čitavih naselja. Broj automobila ponovo raste. Sada porodice imaju po dva, tri pa i četiri automobila, u zavisnosti od broja članova i finansijskog stanja porodice. Auto postaje osnovno prevozno sredstvo u našem previše malom gradu. Mladi ljudi jedva dočekaju da polože vozački ispit i sjednu u automobil svojih roditelja ili vlastiti koji su od roditelja dobili za 18 rođendan. Simpatično, zar ne? Ti roditelji obožavaju svoje dijete čim su mu kupili tako vrijedan poklon za vozanje po gradu koji je dug čak 8 km i širok 6 km?!

Ljudi u našem gradu su počeli da koriste auto za sve i svašta pod izgovorom kako je nezgodno i kako ne mogu drugačije: pješke je sporo, biciklom teško i nema biciklističkih staza, te je zbog toga opasno, autobusom se ne isplati i uvijek se neko nađe da smrdi, taksi je skup... To su glavni razlozi zbog kojih ljudi, čim se zaposle, odluče da kupe automobil na kredit. Kako pokazati da ste dobili siguran posao, ako ne dizanjem kredita za auto? Kako da pokažete da imate automobil, ako ga ne koristite kada god to možete, bilo da idete u kupovinu (puno kesa nosite iz kupovine), kafanu (da budete što komotniji i nezavisniji), na posao (da stignete na vrijeme i da se ne oznojite)...? Kako bilo, svako ko koristi auto će da nađe dovoljno dobar razlog da se opravda. Na kraju krajeva, ko može da mi zabrani da ga koristim? Da, dobro pitanje. Niko. Svako ima pravo da radi šta hoće ukoliko je to nekim zakonom ili ograničenjem dozvoljeno.

Sve više mladih se sve manje aktivno kreće ugledavši se na svoje roditelje, što znači da sada imamo sve više fizički zaostale mlade ljude. Mnogo sjedenja u školama, ispred kompjutera, televizora, u kafani... Sve ovo dovodi do deformiteta kako fizičkog tako i mentalnog zdravlja. Zašto je to tako? Upravo zbog toga što „svako ima pravo da radi šta hoće ukoliko je to nekim zakonom ili ograničenjem dozvoljeno“.

Nasilna urbanizacija grada je u poslednjih nekoliko godina dozvolila izgradnju zgrada bez dovoljno životnog prostora oko njih. Nedovoljan broj pakring mjesta za stanare i veliki broj kafana koje se nalaze u poslovnim prostorima tih zgrada, napravio je od naselja jedno veliko parkiralište bez dovoljne površine za odmor i razonodu djece. Svako ko je želio da napravi zgradu, a imao je dovoljno sredstava, mogao je to da uradi bez nekog određenog plana. Zgrade su nicale jedna kraj druge na slobodnim zelenim površinama ili umjesto nekih starih urušenih kuća. Saobraćajna infrastruktura najčešće nije mogla da prati potrebe tih objekata. Banja Luka, nažalost, nikada nije bila poznata po dobrim urbanistima.

Sada se svi žale dok sjede u svom automobilu (najčešće sami) na sve veće gužve u saobraćaju nesvjesni da i sami stvaraju gužvu. Gradske vlasti još uvijek nemaju jasnu viziju kako ovaj grad treba da izgleda, osim toga da izgleda „evropski“, ma šta njima to značilo.

Da li može drugačije?

Može i mora! Ljudi je sve više u gradovima i broj automobila je sve veći, a prostora je sve manje u samom centru grada. Pored toga što automobil zauzima životni prostor, on takođe zagađuje i predstavlja opasnost po ostale učesnike u saobraćaju.

Prije svega, gradske vlasti bi trebale da odluče u šta žele da se ovaj grad pretvori. Svi evropski gradovi poslednjih deset godina rade na tome da se automobil manje koristi kao prevozno sredstvo, tako što se građanima nude pogodne mogućnosti korištenja ostalih vidova prevoznih sredstava: dobar i brz javni transport, dobra mreža sigurnih biciklističkih staza i pješakih zona koji su glavni preduslovi da bi ljudi mogli manje da koriste automobil. Neki gradovi su otišli i dalje, pa su uveli naplaćivanje takse za ulazak motornih vozila u centar grada. Jedan od primjera je London, jedan od gradova sa najgušćim saobraćajem u Evropi. Imao sam priliku da razgovaram sa gradonačelnikom Londona, Ken Livingstonom, koji je uveo ovaj sistem naplaćivanja. Objasnio je da se nešto moralo poduzeti da bi se situacija promijenila. Trenutno je stanje u Londonu, što se tiče samog kvalieta vazduha, mnogo bolje nego prije 8 godina.

Mnogi gradovi koji se ubrzano šire, grade svoja nova naselja tako da su carfree (oslobođeni od saobraćaja osobnih motornih vozila) na taj način što parkinge grade van naselja. Takva naselja su sa centrom grada dobro povezana javnim transportom i biciklističkim stazama.

Zato, ne treba izmišljati toplu vodu, nego samo treba prekopirati dobre i pozitivne stvari koje funkcionišu u praksi. Biti evropski grad ne znači dovesti svjetski poznat bend i napraviti koncert, jer to može svako ko ima novaca (naših novaca). Biti evropski grad ne znači ni renovirati centralni park, sa ponosom ga pogledati i reći da Banja Luka počinje da izgleda evropski.

Mladi ljudi su konačno počeli da putuju van granica naše zemlje i donosiocima odluka u našem gradu će biti sve teže da zadovolje njihove potrebe. Zato, pogledajte oko sebe i pročeprkajte ispod naizgled lijepe površine. Zavirite i u tuđe dvorište, putujte kada i gdje god možete i uporedite ono što vidite sa onim što imamo. A onda vi meni recite: može li bolje?
(BLIN)