Piše: Pavle PAVLOVIĆ

- Puklo je, puklo je, dragi moj - gotovo da uzvikuje.
- Šta je puklo? Ražanj, peka?!
- Ma, atomska centrala! Tamo, kod Rusa. Kažu, ode cijeli svijet u neku stvar.
- Pa, dobro, puklo, šta cemo sada? Nije to kod nas, nego daleko, daleko - smirujem ga. Nego šta je sa mojim mesom i krompirićima?
- Oprostite, sad će...                

Uh, još se sjećam tih slasnih zalogaja. Kako je samo korica bila rumena, a tek slatki krompir iz Konavla! Još kada se sve zalijeva rujnim vino iz podruma Cavtata i najružniji dan postaje lijep kao iz bajke.

Uh, još se sjećam tih slasnih zalogaja. Kako je samo korica bila rumena, a tek slatki krompir iz Konavla! Još kada se sve zalijeva rujnim vino iz podruma Cavtata i najružniji dan postaje lijep kao iz bajke. Punog stomaka i zadovoljenih bahanalijskih čula lakše se misli, pita.
                 
- Dobro, šta je to bilo, kakava atomska centrala?
- Zove se nekako crno, ja, Černobil. Očekuju da će radijacija iz njenog reaktora zahvatiti cijelu Evropu, svijet - stručno će mi momak, što je zadužen za ražanj. Očito neki student što je našao dobru proljetno-ljetnu gažu za dopunsku zaradu.
- Spreman je Rus na sve, neće dati radioaktivnim zrakama da se šire - smirujem situaciju, dvoumeći se da naručim još frtalj kile janjetine, onako za dezerta.
- Samo da ne stigne do Hercegovine - ponovo će onaj konobar.
- Zašto Hercegovine?
- Od tamo dobijamo meso!
                   
Što ti je igra sudbine. Vikendom najčešće s prijateljima, kao što je bilo i ovog 11. marta, posjećujem japanske restorane u Amsterdamu. Jedan blizu Centralne željezničke stanice nudi, po mom ukusu, najbolji suši. Imaju i ugrađen specijalni sistem kojim hranu dobijaš kao na tekućoj vrpci. Putuju pored tebe male zdjele, sa suši - đakonijama, kao minijaturni vlakovi, a tvoje je samo da dohvatiš neki od “vagončića”. Dakako uz specijalitete samuraja idu i pića zemlje izlazećeg sunca. Već smo na trećoj, četvrtoj rakiji od riže. Poslije prvog gutljaja uvijek pomislim nema šljive do šljive, ali kako runde teku,  nesvjesno dodajem nema rizovače do rizovače. Još malo pa ću je zavoliti k’o lozovaču.
                 
Između “vagončića” sušija kao da primjećujem da je uvijek nasmijano osoblje ovog puta gotovo smrtno ozbiljno. Ili mi se samo čini pod rižinim maliganima. Veselo se igram sa kimonom kojim su nas na ulazu ogrnuli. Kako koja zdjelica sušija pristiže, mi sve zadovoljniji, glasniji. Još ne kužimo koliko odskačemo od čudne mirnoće ostalih gostiju. Ne zapažamo da nas ne zapljuskuje kao i obično svjetlost sa mnogih pljosnatih TV ekrana na kojima se unedogled vrte kadrovi svih varijanti najpoznatijih japanskih jela pravljenih od ribe, povrća. Tek u uglu treperi jedan ekran i slike koje su me u trenu ukočile. Ogromni valovi valjaju sve pred sobom i mislim da gledam prizore iz posljednjeg filma Klinta Istvuda u kojem priča o tsunamiju što je prije nekoliko godina poklopio Indoneziju i okolne zemlje. Tek nakon minut, dva shvatam da su to žive slike koje stižu izravno iz Japana. Sa velikim osjećajem stida utišavam prijatelje. Svjedočimo kao i cijeli svijet nezapamćenoj katastrofi na našoj planeti. Pominju nuklerake i ostećene reaktore, radioaktivne oblake koje vjetar nosi ka Tokiju i ostalim velikim gradovima.
     
Nekako uspijevam da se pridignem i nesigurnim korakom približim blijedolikom vlasniku suši-restorana, Japancu koji je već 30 godina u Nizozemskoj.                

Vrag mi ne da mira. Počnem da razmišljam koliko bi godina ljudi u klompama morali da liferuju tulipane, ruže, narcise i druge sorte latica da otplate, recimo, sveukupni hrvatski ili bosanski inozemni dug. Kontam, kontam, glava mi puca od brojki i pobjednosno zaključim - samo tri. Što tri? Pa, samo tri godine...

- E, moj dragi gospodine, nije nastradala moja zemlja nego svi mi. Siguran sam da će od sada mnogi zaobilaziti naše lokale. Recite mi, molim vas, ko će se usuditi da kuša hranu koja stiže iz Japana?!  To će i te kako pogoditi našu privredu. Bojkotovaće nas cijeli svijet – tužno mi kazuje.
                 
Nekoliko dana poslije čujem da su među prvima to učinili Amerikanci. Strogo zabranili uvoz hrane iz Japana. Naravno odmah su ih slijedile najrazvijenije zemlje sa najvećim tržištem. Neugodno mi je priznati, ali ni ja više vikendom nisam na suši porcijama.

Srećom, dani marta i aprila su u Nizozemskoj sve ljepši, topliji, pa lijek od tih sokova što me prate već dvadesetak godina uspijevam pronaći u cvjetnoj terapiji. Lijepo izađem, nakon mračnih informacija na TV u obližnja polja puna najljepšeg proljetnog kolorita i punim plućima udišem slobodarski zrak istinske zapadne demokracije.

Ali, vrag mi ne da mira. Počnem da razmišljam koliko bi godina ljudi u klompama morali da liferuju tulipane, ruže, narcise i druge sorte latica da otplate, recimo, sveukupni hrvatski ili bosanski inozemni dug. Kontam, kontam, glava mi puca od brojki i pobjednosno zaključim - samo tri. Što tri? Pa, samo tri godine. Lani su majstori za umaranje zemlje i razvlačenje pameti vodi imali cvjetni biznis od oko 15 milijardi eura. Što bi tek bilo da imaju mora kao što su naša? Kao od šale ostavili bi za sobom Austrijance koji svake zime ubiru od turizma više nego mi ljeti ili, pak, cijele godine...

Jedino prokleti ”južnjak”, Balkanac kao što sam i sam, može biti toliko otkačen, pa u neopisivom uzbudljivom kaleidoskopu boja što dovode do savršenog opuštanja, zadavati si svojom ludom glavom nove stresove ratom načetom organizmu. Zato pokušavam pobjeći od svega i biti na tren pacijent cvjetnih polja. Ipak, kako samom sebi objasniti tajnu života tulipana koji niču na sto odsto pjeskovitom tlu. Kako taj nježni cvjetak uspijeva da dođe do kapljica života vrijednih, postrojen kao ruski vojnik u nepreglednim redovima što nestaju na horizontu.

Ali ovih dana i ta perspektiva, taj nedogled mi je nekako čudan, traži još jedno ”znastveno” objašnjenje mene ”stručnjaka” za razne tulipane, narcise i zumbule. Zlokobno je tiho i onda shvatih u čemu je fol. Vidim nekoliko umjetnika cvijeća kako sa strahom i u tišini prilaze krhkim biljkama, pažljivo ih opipavaju i kao da ih mirisu. Znatiželjno pitam šta je posrijedi, a oni nervozno odmahuju rukama.

- Lani nam je prijetio onaj vulkan sa Islanda a sada nuklearne čestice iz Japana. Mogu ti stručnjaci pričati šta hoće, tako su činili i kada je Černobil bio u pitanju. Kao daleko smo, ne moramo se bojati,a nama je tada  prodaja opala gotovo za trećinu. Plaše se ljudi svega što uspijeva na zemlji. Ne žele uz latice i opasne čestice.

Uvečer na TV-u, po ko zna koji put, slušam uvjeravanja stručnjaka da smo dovoljno i sigurno daleko od jadnog Japana. Koliko je to sigurno kada debeli zidovi reaktora popuštaju, a radioaktivne zrake sve slobodnije. Vrijeme će pokazati da li smo paničari ili realni putnici ovozemaljskih vlakova života.

(DEPO PORTAL)