PIŠE: Predrag Lucić, Novi list

Silno se hrvatskim komentatorima svidjela nečija dosjetka da je Zlatko Lagumdžija ovodobna inkarnacija Slobodana Miloševića, pa je iz dana u dan prepisuju jedan od drugoga i jedan drugome nadopisuju šlagvorte oko kojih se vrti ta plitka fabula njihove »Opere za treći entitet«. A njezin se sadržaj iscrpljuje na tome da zemlju Bosnu i Hercegovinu, za čiju su državnost hrvatski komentatori zabrinuti i prezabrinuti, ugrožava nekakav Slobodan Milošević koji se zove Zlatko Lagumdžija i da taj bosanski krvnik ima svoga Sejdu Bajramovića koji se odaziva na ime Željko Komšić.

Pune su hrvatske novine takvih komentara u kojima Lagumdžijino »'krimopreuzimanje' vlasti neodoljivo podsjeća na sve što je Milošević radio na Kosovu šaljući policajce na cijeli jedan narod, a kasnije nastavio ratovima u Hrvatskoj i BiH« čak i dan nakon što je u Mostaru, točno na dvadesetu obljetnicu Miloševićeva i Tuđmanova povijesnog sastanka u Karađorđevu, održan summit srpskih i hrvatskih bosnoljubaca Milorada Dodika, Mladena Bosića, Dragana Čovića i Bože Ljubića.

Ako na onome svijetu ima šampanjca, pokojni su predsjednici Srbije i Hrvatske vjerojatno do zore nazdravljali toj čudesnoj datumskoj koincidenciji. A ako je neka boca pjenušca prošvercana i u pritvorsku jedinicu u Scheveningenu, Momčilo Perišić i Slobodan Praljak su imali razloga da je iskape u čast tome što je srpsko-hrvatski summit održan baš u Mostaru, gradu u kojem su njih dvojica ostavili neizbrisive tragove.

Hrvatskim komentatorima, naravno, nije zapela za oko ova mostarska evokacija Karađorđeva. Oni će i dalje turpijati o Lagumdžiji kao Miloševiću i Komšiću kao njegovu Bajramoviću, ne primjećujući da u toj njihovoj priči nema – Miloševićeva Tuđmana. Iako im se za tu ulogu, u tako blentavo skrojenoj priči, sam od sebe ponudio umirovljeni general i novopostavljeni predsjednik Federacije BiH Živko Budimir, hrvatski analogičari u njemu nisu prepoznali tuđmanovski potencijal.

Naprotiv, oni i njega drže još jednim Lagumdžijinim Bajramovićem, zabavljajući se time što je »sarajevski Milošević« svoga Sejdu Drugog Budimira u jednom intervjuu nazvao Antom i dajući tom lapsusu freudovski karakter. I uživajući u tome što su lideri herceg-bosanskih HDZ-ova tog Antu Sejdu Živka proglasili hrvatskim izdajnikom.

Nemaju pravo dva HDZ-a da određuju tko su legitimni Hrvati i tko može da bude u vlasti. Njima je bilo omogućeno da i oni budu dio federalne vlasti, ali oni su to odbili, smatrajući da sve dužnosti namijenjene Hrvatima treba da obnašaju samo njihovi članovi, kao da nitko drugi nije imao izborni rezultat – odgovorio je Budimir na te prozivke i dirnuo u samu srž hadezeovštine koja se i u Hrvatskoj i u BiH pokazala golim kleptokratskim projektom gdje se podobnim Hrvatom smatra samo onaj tutlek što aplaudira svojim »narodnim liderima« dok ga oni džepare za »narodno dobro«.

I dok ti krojači identiteta i entiteta Budimira nazivaju izdajnikom, a Lagumdžiju Miloševićem, Milorada Dodika u Mostaru dočekuju kao da su mu u tom svom remakeu filma viđenog prije dvadeset godina dodijelili ulogu Hansa Dietricha Genschera.

(DEPO PORTAL)