Razgovarao: Miroslav AJDER

U ekskluzivnom intervjuu za BLIN MAGAZIN, Joe Tripician govori o balkanskoj avanturi, razgovorima sa Tuđmanom i drugim političarima koji su krojili sudbine naroda u bivšoj Jugoslaviji.

Američki SF pisac Joe Tripician sreo se u ljeto 1997. u Njujorku sa poznatim hrvatskim režiserom Jakovom Sedlarom. Tadašnji kulturni ataše Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama angažovao je Tripiciana da napiše biografiju o hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Amerikanac je obavio posao, ali knjiga, koju je autor naslovio "U Titovoj sjeni", nikad nije objavljena. Naime, u decembru 1997. prvi dio rukopisa predstavljen je Uredu predsjednika Republike Hrvatske. Ono što su pročitali nije im se ni najmanje svidjelo.

Pet godina kasnije, nesuđeni službeni Tuđmanov biograf odlučio je da izađe u javnost sa scenskim prikazom pod nazivom "Balkanized at Sunrise" (Balkanizovan u zoru) u kojem je izložio svoju avanturu. Takođe, 2010. godine izlazi i knjiga istog naziva, čiji se prevod na neki od južnoslovenskih jezika očekuje. Tim povodom, BLIN MAGAZIN donosi dio interesantne priče o (ne)objektivnosti nacionalističkih vođa na Balkanu i njihovim pogubnim igrama sa sudbinama miliona ljudi.

Treba napomenuti i da, u vrijeme kada je kontaktiran, Tripician o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije nije znao ništa više od prosječnog Amerikanca i da se nikada u životu nije bavio pisanjem biografija političkih vođa.

Kako je Jakov Sedlar došao do vas sa ponudom da napišete zvaničnu biografiju Franje Tuđmana? I zašto, šta mislite? Da li ste vi bili tek prvi pisac na kojeg je naletio ili se radi o nečemu drugom, sa dubljom pozadinom?

Jakov je želio autentičan američki glas, da biografiji da kredibilitet, da ispolira imidž Tuđmana i Hrvatske u očima zapada. U to vrijeme, Tuđmanov HDZ nalazio se u sred marketinške kampanje. Tražili su novac od MMF-a i ulazak u EU u nekom dužem periodu. A Tuđman se, prema svim tadašnjim saznanjima, smrtno bojao da će otići u Hag. Tako da bi ga laskava biografija, mislilo se, spasila od optužbe za ratne zločine. Mislim da je odlučujući faktor bio taj što je čovjek koji nas je upoznao, i koji me je preporučio za pisanje biografije, bio moj ljekar koji je spasio život Jakovovoj kćerki. Koliko sam ja shvatio, Sedlar je smatrao da bi Tuđman u biografiji trebalo da bude predstavljen u veoma pozitivnom svjetlu, u najmanju ruku, mada je bio kontroverzna ličnost, optuživan za ozbiljna kršenja ljudskih prava i ratne zločine tokom rata u Hrvatskoj – izgon i ubistva Srba i slično.

Ali konačna verzija koju ste mu predstavili bila je drugačija od onoga što je on očekivao?

Konačna verzija definitivno nije bila ono što su htjeli ili očekivali. Po povratku u Njujork, sačinio sam prvu kopiju od 400 strana. Nakon što sam je predao Jakovu, pozvao me je:

"Molim te, Joe, napisao si dobru knjigu, ali molim te, razmisli o tome da napraviš manje izmjene”.

“Šta, naprimjer?”

“Prvo: naziv”.

“Šta nije u redu sa nazivom U Titovoj sjeni? Mislim da veoma dobro opisuje – i čovjeka i državu.”

“Ne. Molim te, ne spominji bilo šta iz starog, komunističkog režima”.

“U tom slučaju, biografija bi bila znatno kraća”.

“I molim te, ne spominji ratne zločine”.

“Ne mogu to da uradim”.

Odbio sam da napravim izmjene. Na početku zadatka, insistirao sam na potpunoj kreativnoj kontroli, pogledajte ugovor koji je Jakov potpisao, koji opisuje sve detalje mog zadatka. Nisam htio da budem doživljavan kao propagandista. Isto tako, htio sam da napravim fer i tačan portret Tuđmana, i da uđem u njegovu glavu, da razumijem i otkrijem od čega je napravljen i šta ga je motivisalo. Pretpostavljam da je Jakov smatrao da ću napisati knjigu hvalspjeva o Tuđmanu, da pokažem, kako je rekao, “koliko je velik taj čovjek”. Jakov je mislio da ću se, ako mi plati priličnu sumu novca, opremi me mnoštvom svjetlucavih brošura i bez problema me provede kroz intervjue sa identičnim državnim funkcionerima, preobratiti i vidjeti “istinu” onako kako su je on i njegove kolege vidjele. Taj pogled i stav, međutim, nije svojstven samo hrvatskim nacionalistima. Mnogi Srbi, Hrvati i Muslimani sa kojima sam razgovarao bili su bijesni na zločine počinjene nad njihovim narodom, ali malo je onih koji bi nekog iz vlastitih redova označili kao krivca. Tuđman lično rekao mi je da njegovi vojnici ne mogu biti okrivljeni za bilo koji navodni zločin koji su počinili, da nakon patnji od srpske ruke “nisu mogli da se kontrolišu osjećaj i želju za osvetom”. Kao što smo vidjeli, ljudi kojima je pravda uskraćena, sami će tražiti osvetu.

Tuđmanova biografija, koju ste napisali, nikad nije objavljena. Zašto? Da li ste razmišljali da je objavite?

Jesam, ali nisam mogao da nađem zainteresovanog izdavača, pa ću je uskoro objaviti besplatno na internetu.

Ivan Šimonović, donedavno hrvatski ministar pravde, u to vrijeme predstavnik Hrvatske pri UN, a danas pomoćnik generalnog sekretara UN Ban Ki Muna za ljudska prava, takođe je imao ulogu u neobjavljivanju vaše biografije?

Ne znam detalje kako ili zašto knjiga nije nikad objavljena. Vjerujem da su, nakon što sam odbio da promijenim sadržaj i nakon što su shvatili da ne mogu legalno da promijene knjigu i objave je, jednostavno odlučili da je stave u ladicu. Nedugo potom, Tuđman je umro a vlast se promijenila. Šimonović je bio jedna od osoba navedena u “tajnom dopisu” Vitomira Milesa Raguža, koji je na neki način došao do neautorizovane, ukradene kopije rane verzije mog rukopisa. Pročitajte dopis ovdje. Miles je napisao kritiku knjige na tri strane, u kojoj me naziva anti-Hrvatom, i žestoko me napada jer sam napisao da hrvatska vlada kontroliše medije - čak i ako je to direktno rekao tadašnji premijer. Pozvao sam Milesa, kada mi je Jakov prezentovao kopiju njegovog dopisa.

“Znam da vam je poslao moj rukopis”.

“Da, pročitao sam ga. Dodao sam neke komentare i proslijedio sam ga dalje u Zagreb, i-“

“Poslali ste rukopis u Zagreb?”

“Jesam”.

“Gdje u Zagreb?”.

“Ah… u kabinet predsjednika”.

“Zašto je poslat tamo?”

“Zato što je u vezi sa predsjednikom”.

Uslijedila je duga pauza, tokom koje su automobili-bombe eksplodirali u mojoj glavi.

“Miles, to je nedovršen rukopis. A moj dogovor je sa Sedlarom, ne sa Ujedinjenim nacijama, ne sa hrvatskom vladom i ne sa kancelarijom predsjednika Hrvatske.  Ovo postaje jako teška situacija.”

“Pa, ja, ovaj, mislim, da ne bi trebalo da bude teška situacija, trebamo je riješiti. Rukopis zahtijeva mnogo rada - ali ima i pozitivnih stvari koje mogu da se urade da se on promijeni”.

“Ja sam to odbio, znaš. Nema šanse da napišem autorizovanu, laskavu biografiju o predsjedniku Tuđmanu i da takva knjiga dobije bilo kakav kredibilitet ovdje u Americi. “

“Aha”.

“Imam potpunu kontrolu nad knjigom”.

“Aha”.

“Sad kad sam vam ovo rekao, nadam se da ćete to držati u povjerenju.”

“Dobro, shvatio sam”.

“Na kraju krajeva, i vas sam intervjuisao, a ni vaše ime ne koristim”.

“Dobro”.

“Džo, nikad nisam vršio pritisak na vas ili vam govorio šta da napišete u knjizi.” 

“Riječi Jakova su kolegijalne ali ton mu je grub”.

“Jakove, obojica želimo isto: uspješnu knjigu u Americi, koju neće gledati kao vladinu propagandu”.

“Znaš, neki ljudi su ludi”.

Pokazuje mi propratno pismo koje je Miles poslao predsjedniku, Mati Graniću, gotovo svima visokopozicioniranim u vladinim krugovima.

“Nije trebalo to da uradi, Jakove. Nadam se da to neće uzrokovati nevolje”.

“Razgovarao sam sa glavnim Tuđmanovim savjetnikom i objasnio mu da se radi o nedovršenom rukopisu. Slanje nedovršenog rukopisa je isto kao kad bih im ja poslao sirov (nemontiran) material mog filma o Stepincu.“

(Ne bi ni morao. Jakov je poznata “roba”, a ja sam luckasti pisac naučne fantastike.) “Jakove, oni moraju da shvate da, da bi knjiga imala bilo kakav kredibilitet, ne može da izbjegava kontroverzna područja”.

“Džo, moramo u knjigu uključiti njega sa partizanima, njega sa Titom, sva kontroverzna područja. i sve istinite činjenice. A tamo gdje i dalje ne postoji razumijevanje šta se tačno desilo, jednostavno kažemo ‘ne znamo’. Martin Sheen, kada smo radili na mom filmu, zapitkivao me o ovome i onome i ja sam mu poslao sve infomacije.”

“Mogu da prođem kroz rukopis sad i ovdje, sa tobom, ako hoćeš”.

“Ne, ne, Joe, kad bude gotov”.

Izašao sam iz njegove kancelarije sa jednim gorućim pitanjem: Šta je Martin Sheen vidio u Jakovovim šljaštećim brošurima što je meni promaklo?

Jakov Sedlar

Kada ste zadnji put razgovarali sa Jakovom Sedlarom? Šta ste mu rekli i šta biste mu rekli da ga danas sretnete? Da li biste uopšte htjeli da se sretnete sa njim?

Zadnji put smo razgovarali onog dana kada mi je dao pismo, koje je navodno napisao izdavač Harper-Colinsa iz Londona, Eddie Bell. (u Harper-Collinsu niko nikad nije čuo za Sedlara). Pismo možete pročitati ovdje. Odlučio sam da igram njegovu igru, rekavši mu da razmišljam lično da pozovem Bella, da razgovaram o promjenama u knjizi, koje je “on” zahtijevao.

“Ne, ne, Joe”, zavapio je Jakov, “ne, ne radi to. Nema potrebe. Samo jednostavno napravi te promjene”.  Nakon toliko vremena provedenog sa Jakovom, počeo je da mi se dopada. Htio sam da se sretnemo, ne da razgovaramo o knjizi, već o njegovim aktuelnim i budućim filmskim projektima. On ima način za finansiranje filmova, koji ja smatram beskrajno zabavnim.

Na početku vaše knjige “Balkanizovan u zoru” nalazi se neka vrsta upozorenja – Pisano PV – prije Wikipedije. Pretpostavljam da ste htjeli da istaknete da, kada ste pisali Tuđmanovu biografiju, nije bilo jednostavno za pisca iz New Yorka, ili bilo kojeg drugog “prosječnog” Amerikanca, da pronađe validne informacije o Hrvatskoj, Balkanu i tamošnjim ratovima i vođama – u ovom slučaju Tuđmanu – i da se svi ti događaji mogu lako pogrešno interpretirati.

Tačno. Ja sam detaljno i predano istraživao rat, Tuđmana i ratne zločine. Pored hrvatskih državnih zvaničnika, intervjuisao sam antiratne aktiviste, proganjane novinare-disidente, zagrebačke tinejdžere, strane novinare, zagrebačke biznismene i ljude u sarajevskim kafićima.  Zaposlio sam istraživača za puno radno vrijeme i razgovarao sa brojnim diplomatama, istoričarima i Hrvatima u iseljeništvu. Jedan od američkih istraživača, koji je radio na knjizi, natjerao me je da se zakunem da nikad neću spomenuti njegovo ime, zbog kritika kojima bi bio izložen, ako ime izađe u javnost. “Ne volim političke diskusije sa ljudima koji viču i deru se na tebe”, objasnio mi je. Veoma brzo sam shvatio kako je nacionalizam doveo do rata a rat vodio do nacionalizma i kako oni koji su nacionalisti i koji su iskusili strahote rata (da citiram naslov Tuđmanove knjige) nikada neće promijeniti stav niti će dozvoliti sjenu između crnog i bijelog. Vidim to i dan-danas, kada čitaoci pročitaju opise kriminalnih djela protiv njihovog naroda i nakon kratkog vremena saosjećaju sa njima ali ne prihvataju da su i pojedinci iz njihovih redova počinili zločin.

Da li će vaša knjiga “Balkanizovan u zoru” biti prevedena u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji? Da li ćete posjetiti region, možda kada knjiga bude objavljena? Da li biste voljeli ponovo da posjetite Hrvatsku?

Razgovaram sa nekim izdavačima sa Balkana, u Srbiji i Bosni, i nadam se izdanju prevoda moje knjige. Bilo bi mi drago da ponovo posjetim region, možda ako i kada knjiga tamo bude objavljena.

Nakon vašeg balkanskog iskustva, kakvo je vaše mišljenje o Balkanu, balkanskim narodima i državama uspostavljenim nakon raspada Jugoslavije? Da li smatrate da je moguća prava, stabilna demokratija na ovim prostorima ili bi moglo doći do novog rata ili ratova za 20, 30 ili 50 godina?

Vjerujem da je prava, stabilna demokratija moguća na Balkanu, pogotovo u svjetlu nedavnih događaja u Egiptu. Kao što znate, Otpor je bio značajan faktor u egipatskoj revoluciji a sada je na balkanskoj omladini da nastave pritisak na političare i insistiraju na nastavku reformi. Pravda za žrtve je takođe od velike važnosti. Zbog toga je podrška Haškom tribunal krucijalna. Jer bez pravde, žrtve će zahtijevati osvetu. A to je tanka nit koja razdvaja mirnu tranziciju ka demokratiji od otvorenog rata.

Iz knjige:

Prvi put nakon hiljadu godina, Hrvatska je nezavisna, u vrijeme kada se bori sa ustaškom prošlošću, i pritiskom zapada, koji želi da Hrvatska ispoštuje Dejtonski mirovni sporazum, sa svim njegovim kontradiktornostima: etnička koalicija u okviru etničke podjele, demilitarizacija istovremeno sa naoružavanjem Bošnjaka uz američku podršku, međunarodna podrška demokratskim kandidatima - čak i kada nisu popularni među lokalnim stanovništvom kao tvrdolinijaši nacionalisti, koji su branili njihove domove. Ratni zločinci za nas, ratni heroji za njih. Pax Americana, i NATO okupacija dugo, dugo vremena.

Franjo Tuđman sa Peterom Galbraithom

Tokom istraživanja za Tuđmanovu biografiju, sreli ste se i razgovarali sa mnogim funkcionerima, i hrvatskim i stranim, uključujući i visoke diplomate poput Richarda Holbrokea i Petera Galbraitha. Šta su vam oni rekli o Tuđmanu? Da li je njihov stav bio drugačiji od hrvatskih zvaničnika, recimo Janka Bobetka ili Mate Granića, koje ste takođe sreli.

Peter Galbraith, iz mog intervjua sa njim:

Mnogo vremena sam proveo sa Tuđmanom, na početku njegovog mandata. Tokom prve dvije godine, ali posebno u prvoj godini, viđao sam ga gotovo svakodnevno. Ponekad i dva puta u jednom danu. Svakako da sam imao da mu prenesem mnogo teških poruka, posebno oko ponašanja HVO-a u Bosni. Sa druge strane, smatram da sam, razvojem odnosa sa njim, i to takvog koji je bio prilično prisan, uspio da ga ubijedim da je put naprijed za Hrvatsku da se odrekne bilo kakvih teritorijalnih aspiracija u Bosni, da se odrekne ideje zasebne hrvatske republike, da se pomiri sa Bošnjacima i, u suštini, da dvije žrtve srpske agresije formiraju savez koji će im omogućiti da se nose sa problemom za Beograd. I, vrlo nevoljno, Tuđman je ubijeđen da prihvati tu strategiju. I upravo takva strategija koja je zaustavila rat.

Galbrajt nastavlja:

…Šta god vi mislili o predsjedniku Tuđmanu, on je čovjek principa. Drži se jasnog kursa. On ima viziju Hrvatske i odlučan je da tu viziju i ostvari. A na kraju ove partije pokera, on je izašao kao pobjednik. …Postoji element prezira prema Muslimanima, koji ja smatram uvredljivim i rasističkim. Ne radi se samo o Izetbegoviću već o svim Muslimanima. I to je taktički bilo veoma neefektno. Svim posjetiocima koje sam dovodio, kongresmenima, pogotovo 93. i 94, držao je predavanje o sukobu civilizacija, čuli ste to,  kako muslimani predstavljaju islamsku prijetnju a Hrvatska je istočni kraj zapadne civilizacije. I svaki od tih posjetilaca bi mu pružio ruku, oni  bi se rukovali i Tuđmanu rekli ‘Imate težak posao’ ili ‘Morate sa tim da se nosite?’. Ja bih mu rekao ‘Gospodine predsjedniče, morate da razumijete da takva argumentacija ne funkcioniše. Znam da vjerujete u to, ali nemojte je koristiti. Nema efekta jer ovi ljudi na situaciju gledaju kao i većina Amerikanaca – vide Karadžića i Miloševića i kažu ‘varvari’. Vide Matu Bobana i rušenje starog mosta u Mostaru i kažu ‘varvari’. Potom vide ljude u Sarajevu, koji hodaju u štiklama i poslovnim odijelima sa djecom, dok na njih pucaju iz snajpera i kažu ‘E to su zapadnjaci’. Ali takve poruke nikad nisu dolazile do Tuđmana. Nije mogao da se suzdrži, nijednom. A nisam mu samo ja to govorio, svi su.


Richard Holbrooke rekao mi je:

‘Tokom najtežih borbi u Bosni, 93-94, kada je Boban naredio ofanzivu protiv muslimana, Tuđman je mogao da zaustavi rat, ali zato što se uklapao u njegov cilj mini-države, pustio je da se rat nastavi.’ Da bi ostvario svoj san, regrutovao je Bobana, odanog i lojalnog slugu.
 
Janko Bobetko, iz moje knjige:

Ušao sam u skučenu ali nevjerovatno sređenu kancelariju da upoznam mog prvog uskoro-optuženog za ratne zločine, generala Hrvatske vojske Janka Bobetka. Nizak, okrugao, kalkulisano strog, nemoguće tašt, beskompromisna i apsolutistička ličnost, koja rat ruku pod ruku kombinuje sa kolonjskom vodom lavande. Zato što me je pustio da čekam, odmah sam mu postavio najdirektnije pitanje:

“Da li je Tuđman sa Miloševićem razgovarao o podjeli Bosne?”

“Vaše pitanje je kao da pitate optuženog da dokaže da nije kriv”.

Zašto su ovdje svi tako osjetljivi?

“Predsjednik kaže da sa Miloševićem nije nikada razgovarao o podjeli Bosne” kaže Bobetko. “Ne postoje dokazi koji bi potvrdili da je o tome razgovarao. Želite od mene da dokažem da nisam kriv. To je kao da pitate šta se desilo u Rusiji, gdje je 22 miliona ljudi ubijeno na osnovu ovakvih argumenata”.

Razgovarali smo o tome kako je Tuđman odbacio američki pritisak, da stvori snažan, formalni savez sa bosanskim muslimanima i da li se radilo o Tuđmanovoj strategiji otezanja, da bi ujedinio osvojene teritorije. Sa kolonjskom vodom u nosnicama, sjećam se kako je američki diplomata Ričard Holbruk, još jedno bezgranično pakovanje energije i ega, objasnio: “Kada dvije strane počnu da se međusobno bore oko zauzete teritorije, kao da nam se najgora noćna mora ostvarila. Pregovori su propali. Desila se nevjerovatna scena kada smo ušli u Tuđmanovu palatu. Tuđman je počeo da viče na Izetbegovića ‘Pretrpjeli smo gubitke i zauzeli 80 posto teritorije sami, vi niste uradili ništa. Sada želite da vam predamo gradove koji pripadaju Hrvatskoj, koji su Hrvati oslobodili? Insistirate da zauzmemo teritoriju i predamo je vama. To je jednostavno neprihvatljivo.’ Izetbegović je samo ustuknuo bez riječi. Mogao je da kaže ‘nikad nam niste dali oružje’ ali nije”.

General sluša moja pitanja, sipa espreso kafu i odgovara. “Tuđman je morao da nađe izlaz, da zaustavi rat sa muslimanima. Uključivši i mudžahedine, krvavi konflikt protiv Hrvata. Danas, sigurno je da je Tuđman bio u nemogućoj situaciji. To zahtijeva posebnu analizu”.

Potom mi daje kopiju njegove netom odštampane knjige i kaže mi da je sve što treba da znam unutra. Knjiga je na hrvatskom. “Hvala”, kažem. Potpisuje knjigu i ponovo mi je daje, kao da potvrđujemo dogovor. “Dugujete mi pedeset dolara”, kaže.

Sreli ste i Franju Tuđmana. Kakav je bio tokom razgovora i o čemu ste razgovarali?

(Iz knjige: )

Mnoštvo saradnika i svepriustnih ljudi iz obezbjeđenja muva se okolo sat vremena, prije nego što se pojavi. Većina, izuzev obezbjeđenja, ostaje bez daha, koje čovjek sreće kod onih podređenih, vječito zabrinutih za vlastiti posao. Tada ulazi Franjo Tuđman, opušten i umorno nasmiješen ka šminkerici, komično nervozan što mora da odradi još jedan intervju za televiziju. Ima 76 godina, ukočena leđa i izražajne ruke. Govori bez stiskanja zuba, kao ranije, i uvijek kroz desnu stranu usta, negdje između nekoga ko je doživio moždani udar i američkog komičara stare generacije W.C. Fieldsa. Emocije pokazuje otvoreno. Strastven je kada govori o svojoj zemlji a za kritike nema strpljenja. On je čovjek potpuno izgrađen od politike. Na svako pitanje, lično ili političko, odgovara u smislu istorijskih sila i alijansi: fašizam, komunizam i sve i svako između ko bi mogao biti neprijatelj hrvatskom nacionalizmu. To je poznato svima koji su upoznati sa njegovim uvjerenjima, i onome ko informiše svaki njegov korak od kada se kandidovao za predsjednika. O drugačijim mišljenjima i činjenicama jednostavno se ne govori niti se priznaje da postoje. Radi se o jednoumlju koje dolikuje vojniku,  ali koje je upitno za šefa države. Samo dan prije ovog intervjua, 6. oktobra 1997. godine, objavljen je dogovor prema kojem se 10 bosanskih Hrvata “dobrovoljno” predaje Haškom tribunalu. Informacija dolazi istovremeno sa dodjeljivanjem Hrvatskoj kredita od 40 miliona dolara od MMF-a. Odlučio sam da njegov gnjev testiram sa nekoliko pitanja.

“Gospodine predsjedniče, juče je Hrvatska dogovorila da će se ratni zločinci predati Hagu. Da li ratne zločine vidite kao nezaobilazan dio rata? Prema nekim izvještajima, kada ste saznali za logore smrti u Bosni 1993, niste bili začuđeni, rekavši da su i drugi imali takve logore.”

Pravi grimasu: da li je od zasljepljujućih televizijskih reflektora ili je bijes upućen ka meni i mom pitanju.

“Smatram da ne bi bilo korektno da se o ljudima koji dobrovoljno idu u Hag govori kao o ratnim zločincima”, govori preko prevodioca, “jer prema bilo kojem nacionalnom ili međunarodnom zakonu  i pravu - oni su optuženi ali niko nije kriv dok mu se krivica ne dokaže”. Tuđman pravi pauzu. Nekoliko trenutaka kasnije, prevodilac pravi pauzu.

Počinjem da postavljam naredno pitanje, kad Tuđman nastavlja: “Ja sam definitivno za to i podržavam istrage svih takvih slučajeva, ali ponavljam, nisam za to da se na njih gleda identično kao na one koji su počinili agresiju, koji su uzrokovali sve ove tragedije, koji su ugrozili i postojanje Hrvatske i živote njenih građana, a i onih ljudi koji tokom ranznih ratnih operacija nisu mogli da se suzdrže, nisu mogli da kontrolišu osjećanje osvete, i želju da uzvrate”. 

(DEPO PORTAL)

JOŠ PROČITAJTE:

Dejtonski ustav je grozan za izgradnju države. Cilj je bio zaustaviti rat!