Piše: Muhamed Filipović (Dnevni avaz)

Već smo ukazali na bitnu činjenicu da je dejtonskim mirom i ustanovljavanjem Suda za ratne zločine u Hagu međunarodna zajednica učinila važnu redukciju u tretiranju ratnih zločina i odgovornosti za rat kao situaciju koja nužnim načinom proizvodi nasilje nad ljudima. Time je odustala da utvrdi uloge aktera rata i razlikuje agresore od žrtava agresije i počinioce genocida od njegovih žrtava.

Da odnos Organizacije ujedinjenih naroda i njenih vodećih država prema ratovima i nasiljima koja oni kvalificiraju nije bio ispravan, pokazuje činjenica da su mnogi ratovi vođeni u interesu velikih država i brojna nedjela izvršena u njima oslobođeni svake krivice, a svi zločini počinjeni u njima abolirani.

Nikakav poseban legitimitet nema ubijanje ako je izvršeno pod okriljem OUN-a ili njenog Vijeća sigurnosti naspram onog koje je vršeno pod okriljem jedne suverene i međunarodno priznate države. Pogotovo ako je ona bila napadnuta, a njeni stanovnici masovno ubijani i protjerivani, stavljani u logore i nad njima vršena sva moguća nasilja.

Međutim, pokazuje se da se ne primjenjuju jednaka mjerila. Progon zločina i zločinaca ne postoji u smislu univerzalnog prava primjenjivog na sve države i sve ljude uključene u ratove u kojima zločinački akti nastaju logikom samog rata.

Velike sile

Privilegija da se smatraju odgovornim bez obzira u kakvoj su ulozi bili, jesu li bili napadnuti ili su bili napadači, data je samo onima koji su djelovali u ratu na tlu Jugoslavije i to na jednak način.

Ako velike države, SAD, Rusija, Kina, Velika Britanija i Francuska, ne dozvoljavaju da se istražuju i progone eventualni i nama svima poznati zločini njihovih vojnika, tada je jasno da progon onih koji su učestvovali u ratu u BiH nema potpunu pravnu osnovu. Ono ima samo pravni plašt, ali ne i bit. Nema sumnje da se tu radi o upotrebi prava za političke svrhe i politički progon.

Bez obzira na to kako je došlo do ove inverzije u mišljenju, naša država mora voditi računa o tome ko se, zbog čega i kako se progoni od ljudi koji su u njeno ime i po njenim zakonima vodili rat i došli u situaciju da eventualno počine i neko djelo koje se kosi s pravilima vođenja ratova.

Pravna država bi taj progon morala sama provoditi, a morala bi insistirati da se progon međunarodnih instanci prava vrši nad onima koji nisu ratovali u ime legalnih međunarodno priznatih država. Vojska Republike Srpske je tokom cijelog rata u Bosni bila tipična privatna, stranačka, nelegalna i nelegitimna vojska. U činjenici da su predstavnici naše države odustali od tog prava svoje države i dužnosti da sami različito tretiraju agresore i pobunjenike protiv legalnih i legitimnih vlasti i zakona države, leži sva teškoća situacije u koju su uvučeni branioci.

Ali, nije samo u nedosljednosti državnog vodstva uzrok tragične situacije branilaca naše države.

Država prema svojim braniocima ne postupa jednako i jednoobrazno. Uzet ćemo za ilustraciju tri primjera koji pokazuju tu nedopustivu opuštenost države prema položaju ljudi koji su zbog služenja državi došli u iznuđene teške situacije.

Kao prvi primjer možemo uzeti slučaj s generalom Mehmedom Alagićem. Svi znamo da je on bio naš najsjajniji ratnik, da je jedini vodio aktivni rat cijelo vrijeme, da je oslobodio ključni teritorij Vlašića koji dominira centralnom Bosnom, da je otvorio tok Vrbasa i Kupres, tj. tok Plive, za napredovanje naših snaga prema Banjoj Luci itd.

On ne samo da je bio odmah nakon rata maknut iz vojske nego je bio izložen bezočnim napadima političkih pigmeja jedne stranke, da bi ga vlast druge jedne stranke ponizila na nedopustiv način, tj. načinom kako je priveden po nalogu Suda u Hagu. Niko, ni javnost ni država, nije pokazao bilo kakav interes za njegovu situaciju. To je Alagić veoma teško doživio i to je bio stvarni uzrok njegove prerane smrti.

Drugi primjer može nam biti opća mobilizacija države i javnosti (nešto manje) u slučaju hapšenja Ejupa Ganića, a zatim i opća mobilizacija javnosti i države (nešto manje) u slučaju hapšenja generala Jovana Divjaka.

U ovom slučaju su i javnost i država, mada država nejednako u oba slučaja, postupili ispravno. Država, s njenim diplomatskim aparatom, a u slučaju Ganića i sa pozicije Predsjedništva BiH, dala je jasno do znanja da smatra te ljude svojim i da je svjesna činjenice da su djelovali u njeno ime, što je veoma bitno za njihovu poziciju, pogotovo kad se pokazalo kako je suština progona u biti politička.

To što se u ovim slučajevima otkriva politička osnova progona branilaca BiH direktna je posljedica krivog postavljanja cijelog postupka suđenja za zločine i nerazlikovanja agresora i onih nad kojima je izvršena agresija.

Možemo reći da su u ova dva slučaja i država i javnost, za razliku od slučaja Mehmeda Alagića, djelovali sinhronizirano i ispravno, jer su uvidjeli političku suštinu i pravnu manjkavost progona. Međutim, to nije sve.

Treći primjer koji uzimam u obzir je slučaj hapšenja i istrage nad Zulfikarom Ališpagom koji je ratovao na području sjeverne Hercegovine, gdje je bio komandant jedne jedinice, čiji su vojnici počinili ubistvo četiri civila.

U tretiranju tog slučaja je, prvo, izuzetan naglasak na činjenici da su ti civili bili hrvatske nacionalnosti, što bi trebalo da poveća odgovornost počinioca i što slučaju dodaje političku notu, mada je ubistvo ljudi upravo to, tj. ubistvo ljudi, ma koje da su oni nacionalnosti bili samo ubistvo kao zločin.

Ališpago nije sam počinio zločin, nego je optužen da nije progonio počinioce, mada je znao da su počinili zločin. On se brani da po vojnim pravilima nije ni imao pravo da ih progoni, jer njegova jedinica nije imala policijski vod niti sudsku instancu, što je osnova prava progona prema vojnim propisima, te da su viši komandni nivoi, koji su nadležni za takav progon, znali za ubistvo, znali ko ga je počinio, a da nisu reagirali, iz čega bi proizlazio zaključak da su neki ljudi žrtvovali Ališpagu.

Pitanje o tome ko je morao i šta je morao učiniti i ko snosi komandnu odgovornost, što je krucijalno u ovom slučaju, je stvar koju će, vjerovati je, utvrditi sud. Ono što je ovdje bitno jeste činjenica da se sve ovo odvija gluho, da je javnost nezainteresirana za sudbinu branioca zemlje koji je došao iz Španije da bi stupio u njenu obranu i koji je svoj vojnički poziv vršio korektno i hrabro.

Sudbina branilaca

Ono što je u ovom slučaju posebno važno jeste činjenica da ni javnost ni državu ne zanima sudbina jednog istaknutog i aktivnog borca i da on leži enormno dugo u istražnom zatvoru, mada je obim istrage relativno mali, dok njegova žena i troje djece žive mjesecima u neizvjesnosti o njegovoj sudbini.

Sud je imao dovoljno vremena da istraži sve okolnosti ovog događaja i da pusti Ališpagu da se brani sa slobode, kad je već tri i po godine branio našu slobodu.

Ova opuštenost javnosti i države prema sudbini svakog njenog branioca i selektivni njen angažman umanjuje moralnu vrijednost takvog ponašanja. Naime, presumpcija nevinosti važi za sva četiri ova slučaja i ni za jedan od njih nije sud na adekvatan način utvrdio i pravosnažnom presudom odlučio o eventualnoj krivici navedenih ljudi, pa ih mi moramo i obavezni smo da ih smatramo nevinim.

U tom smislu je Ališpago ispit savjesti naše javnosti i za nas on mora, također, biti nevin sve do eventualne pravosnažne presude koja bi dokazala suprotno.

Zašto je ona gluha na njegovu sudbinu pitanje je na koje odgovor ne proizlazi iz činjenice da je pravosnažno utvrđeno da je on kriv, nego iz našeg razlikovanja među braniocima, od kojih su neki predmet pune pažnje, a neki prepušteni inertnosti sudova i sudbini u kojoj mi koje su oni branili ne želimo da učestvujemo.

(Dnevniavaz.ba, DEPO PORTAL)