Piše: Blažo STEVOVIĆ

Odlučio sam se da u jednom kratkom članku opišem moje komšije Bošnjake sa dalekog zapada, koji ljeti pohode svoje negdašnje Trebinje.
To ovako izgleda.

Avionče, automobilče, morska oprema i kafendisanje, najčešće u hotelu "Platani", što je njima od Resulbegovića ukrao Trebinjski Vladika Grigorije. Kupuje se dosta i na pijaci, inače zemljištu koje Rizvanbegovići darovaše Trebinju. Sve je to u 100 metara, tako da se često sretnu sa onima koji su ih gonili, okrznu Vučurevića od atamanska ramena i slično. No, tako je to.

Inače, neprijatno je nekome ko se i na kakav način bavio istraživanjem ratnih zločina gledati to. Postoji nepisano pravilo - ko zaboravlja, tome se ponavlja. Ovo što pišem ne bi imalo smisla da se Trebinjskim Bošnjacima neko ispred Crkve, Opštine, izvinuo, zatražio oprost. Niko!

Idemo dalje.
Postoje Trebinjski deportovani Bošnjaci koji više nikada neće doći u Trebinje. To su ljudi koje izuzetno cijenim, jer im je još u džepu karta u jednom pravcu, koju im je kondukter Vučurević, sa kriznim štabom u kome bijaše i današnji načelnik Ćuk, dao.

To su Bošnjaci koji traže oprost.

Trebinjski deportovani Bošnjaci moraju tražiti svoje Tebinje! Ako to ne učine, nesretni će biti do kraja života. Zajedno i mi s njima, koji smo, eto, igrom slučaja Srbi, ali mnogo različiti od onih većinskih, odraslih na mržnji, progonu i primitivizmu.

Ima li išta prirodnije... Naravno da nema.

Oni, takođe posjete Balkan, ali Trebinje mimoiđu.

Postoje dvije vrste Trebinjskih Srba koje uočih kako gledaju na ove dvije vrste Bošnjaka. Prvi, oni brojniji su uvjereni da je normalno da su protjerali Bošnjake, isto kao što je normalno da su sada sa njima prijatelji. To se zove ludilo, ali takvih je najviše. Među njima su i ovi fenomeni što nam sudove i policiju, te firme, vode, a došli su iz Sarajeva kraj Pazarića ili iz Mostara pokraj Bune. I oni su sada prijatelji sa deportovanim Bošnjacima.

Druga vrsta, kojoj i sam pripadam, se stidi, plaši i čudno osjeća pred pogledom, pred očima tih ljudi... Znam da bih jedino mogao plakati kada sretnem nekoga koga je neko u moje ime protjerao iz Trebinja prije dvadeset godina. Mi se ne snalazimo. Pripadamo "onim" Srbima, iako sam građanin; moram biti Srbin koji traži oprost kao temelj za budućnost. Osjećamo da je sve ostalo protivprirodno i šminka.

Suština je da su Trebinjski deportovani Bošnjaci svjesni i nesvjesni svega što im se dogodilo. Srbi koji misle da sudbina deportovanih Bošnjaka nema veze sa njihovom budućnošću i uopšte razvojem Trebinja, grdno se varaju. Došlo je do disharmonije gdje su svi većinom kameleoni, i to je neprirodno i neodrživo. Istorijski, to je podstrek za nečiji novi progon nakon dvadeset, trideteset, možda pedeset, a možda i deset godina.

Mržnja je ostala. Turčin i Balija su društveno prihvatljivi, a lokalni efendija ne smije sa ahmedijom kroz Trebinje proći, i to je normalno.

Nije vraćena vakufska zemlja...

Mnogo toga što je normalno je istinski nenormalno!

No, mi, koji to vidimo, smo manjina i nismo u nekakvim institucijama, niti imamo moć da normalnost vratimo u trebinjsku čaršiju. Naše je da se nadamo da ćemo nekada imati barem toliko moći da uradimo samo ono što je normalno. A to je da se izvinemo i ponudimo sebe drugačije za neko novo ali i staro Trebinje, u kome je Arslanagića most bio Trebinjski, Leotar bio Trebinjski, a prelijepa Tebinjka bila Trebinjka.

Trebinjski deportovani Bošnjaci moraju tražiti svoje Tebinje! Ako to ne učine, nesretni će biti do kraja života.

Zajedno i mi s njima, koji smo, eto, igrom slučaja Srbi, ali mnogo različiti od onih većinskih, odraslih na mržnji, progonu i primitivizmu.

Trebinje je, nažalost, već dvadeset godina leglo primitivizma. Koliko ga volimo i hoće li se opet u njemu čuti ADIO, zavisi samo od nas, TREBINJACA!

A Trebinjci nekada nisu bili nacija. Bili su mnogo više od toga.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)