Završavajući 1957. snimanje filma o miru, francuska glumica u Hiroshimi pokušava kroz ljubavnu vezu s japanskim arhitektom uspostaviti odnos s traumatičnim iskustvima kako svjetske povijesti tako i vlastite prošlosti...

Ovo je kratki siže filma velikog francuskog reditelja Alaina Resnaisa „Hiroshima, ljubavi moja“ koji se smatra prvim filmom „francuskog novog talasa (jer je prikazn nešto prije Triffautovi „Četri stotine udaraca“, a godinu prije Godarovog „Do posljednjeg daha“.

Njegov drugi veliki film je  „Prošle godine u Marijanbadu” („L'Année dernière à Marienbad”,1961) koji se pojavio se u vrijeme najvećeg zamaha novog talasa. Resnais pripada novalovcima ali je bio čitavu generaciju stariji od grupe oko časopisa „Cahiers du cinema“, a filmsku karijeru nije započeo kao kritičar nego kao montažer i reditelj kratkih filmova. Za razliku od nekolicine svojih kolega iz novog talasa, on slijedi scenarističku tradiciju i radi po originalnom scenariju, obično onom koji su pisali specijalno za njegov film veliki pisci kao Margaret Duras ili Horhe Semprun. Radio je svoje filmove polako i planirao je svoje filmove pedantno i unaprijed, prije produkcije, u tijesnoj saradnji sa svojim piscima i tehničarima, vjerujući u to da je film u suštini kolektivna umjetnost. Ipak, Resnais  je avangardni intelektualac na koga je veliki uticaj imala filozofija Henrija Bergsona. Zbog toga što je njegova glavna tema uticaj vremena na ljudsko pamćenje i odnos između sjećanja i politike, on komunicira tako što raskida konvencionalne granice narativnog filma. Njegova skoro prustovska fascinacija vremenom i sjećanjem navodi Rensaisa da stvara izvanredne strukture za svoje filmove, u kojima se prošlost, sadašnjost i budućnost uočavaju na istom vremenskom i prostornom planu i u kojima nije uvijek jasna razlika između objektivnog i subjektivnog.

Hiroshima, ljubavi moja (Hiroshima, mon amour, 1959), Francuska/Japan, c/b, 91min, Argos/Daiei/Cosmo/Pathé, r.: Alain Resnais, sc.: Marguerite Duras, df.: Sacha Vierny i Michio Takahashi, glazba: Giovanni Fusco i Georges Delerue, montaža: Henry Colpi, Jasmine Chasney i Anne Sarraute, ul.: Emmanučlle Riva (Ona), Eiji Okada (On), Bernard Fresson (njemački vojnik), Stella Dassas (majka), Pierre Barbaud (otac).

Kad je premijerno prikazan u Cannesu, prvi dugometrani film Alaina Resnaisa ostavio je, prema riječima J.L. Godarda, »dojam gledanja filma nezamislivog na osnovi onoga što je gledatelju bilo poznato iz film. povijesti. Gledao sam nešto što uopće nisam očekivao«. Inovativnost se u prvom redu očitovala u načinu asocijativnog povezivanja vizualizacije prošlosti sa sadašnjim mentalnim i emotivnim stanjem protagonistice. Umetnute sekvence sjećanja na zbivanja u Neversu tijekom rata tvore autonomne jedinice pripovijedanja, koje su međutim fragmentarne, eliptične te iznesene slijedom emotivne i psihološke relevantnosti, a ne s obzirom na kauzalne i kronološke odnose. Izbor i slijed prikazanih sjećanja oponaša proces prizivanja uspomena i određen je načelom postupnog suočavanja s potisnutim učinkom traumatičnih zbivanja: najprije se javljaju ugodna sjećanja, zatim bolnija, te na kraju ona s kojima se protagonistica najteže suočava. Već uvodni prizori isprepletenih tijela, prvo prekrivenih pepelom a zatim bez njega, upućuju na središnji tematski interes uništenja i obnove, dok daljnje izmjenično prikazivanje ljubavnog zagrljaja, kao figure neposredne prisutnosti, i prizora bolnica i muzeja u Hiroshimi te ulomaka iz film. rekonstrukcije posljedica atomske eksplozije Hidea Sekigawe, kao modusa odnosa s prošlim, usmjerava pozornost na dijalektiku percepcije i događanja. Paralelna montaža prizora ulica i trgova Neversa i obnovljene Hiroshime, snimljenih vožnjom istom brzinom u istom smjeru, upućuje na međusobnu uvjetovanost suočavanja s traumom i procesa rekonstrukcije, kao i na nužnost subjektivnog povezivanja disparatnih fragmenata u smislenu cjelinu. J. Rivette iste je osobine uočio u izvedbi E. Riva: »To je silan napor skladanja, nastojanje da se djelići ponovno slože u svijesti junakinje, napor usmjeren na preslagivanje različitih elemenata svoje osobe i svoje svijesti; kao što je Hiroshima morala biti obnovljena nakon atomskog uništenja, Emanučlle Riva će u Hiroshimi pokušati obnoviti svoju stvarnost.«

Film se prikazuje u prostoru Charlama Depota, a u okviru akcije „Save Japan“ koji zajedno organiziraju CKA Charlama i Facta Art, dok je DEPO PORTAL medijski partner projekta. Film je izabrao filmski reditelj i kritičar Jasmin Duraković. Termin: petak, 19h, Privredni grad Skenderija. /FILMSKI LEKSION/DEPO PORTAL/