Par koji se odlučio na umjetnu oplodnju može odlučiti želi li da se preostali embriji sačuvaju u tekućem dušiku (vitrificiraju), pa kasnije eventualno iskoriste za novu trudnoću, pošto tehnika zamrzavanja ne oštećuje tkivo ebrija. Embryo Adoption Awareness Center spominje brojku od oko 500.000 zamrznutih embrija, samo u SAD-u, a kako IVF tehnike s godinama postaju sve uspješnije, stvara se i sve više "neiskorištenih" embrija.

Osim pitanja šta učiniti s tolikim brojem, postavlja se i pitanje koliko dugo ih čuvati, te šta nakon tog perioda - uništavanje ili doniranje za medicinska istraživanja? Je li uopšte etički prihvatljivo da embrio nadživi svoje roditelje i bude rođen dugo nakon njihove smrti? Šta ako žena svoje zamrznute embrije odluči donirati svojoj kćeri, koja zbog bolesti ne može imati vlastitu djecu, pa putem umjetne oplodnje zapravo rodi vlastitu sestru?

Zakonodavstvo ne daje puno odgovora jer zakoni, u nekim slučajevima, uopšte ne postoje. U SAD-u se embrio može donirati, privatnim ugovorom ili preko programa donacija i raznih klinika. Donor ne prima nikakvu kompenzaciju kao u slučaju doniranja jajne stanice. Šta ako par usvoji embrio, ali, kako je postotak živorođene djece nastale implantacijom odmrznutog embrija oko 28 posto, dođe do komplikacija koje rezultiraju spontanim pobačajem?
(Index.hr, DEPO, BLIN/dg)