- Čudi me da je u Beogradu gotovo nepoznata činjenica da je nečijom političkom voljom u maju 1984. zaustavljeno snimanje filma "Otac na službenom putu" - kaže Sidran na početku razgovora, a zatim dodaje:

- Tad se promućurni Radovan Marušić dosjetio pa me nagovorio da filmski scenarij preradim za pozorište. Dodao sam jedan narativni okvir, u kojemu dječak iz filma, mjesečar, kao odrastao čovjek kazuje svoju ispovijest u psihijatrijskoj ordinaciji. Dramu je u zeničkom pozorištu izvrsno režirao Jovica Pavić. Jedna glomazna ansambl-predstava, u jednom gradu kakav je ondašnja Zenica, trajala je čak dvije sezone, sa pedesetak izvođenja, što je bila mala kulturna senzacija.

"Otac na službenom putu" iz današnje perspektive?

- Veliki srpski pisac Borislav Pekić u svome petoknjižju "Godine koje su pojeli skakavci" kaže da je istorija "metak koji uvijek pogađa". "Otac" govori o pogođenima i njihovim potomcima. Šta nam to iz današnje perspektive znači? Moram pustiti s lanca pseto govora: iz današnje perspektive ni to niti išta drugo nikome ništa ne znači! Beograd je nedavno izgubio Novicu Tadića, velikog pjesnika, u svjetskim razmjerama. Ko je za njim plakao? Ko ga ispratio? Kakvo vajno naše danas i kakva njegova žalosna perspektiva? To naše danas porodilo je čovjeka kojemu sam smislio ime "homo tranzicikus". Na Darvinovoj ljestivici evolucije nepoznat stvor, između gmaza i glodara. Od ljudskih osjećanja zna samo za dva: strah i glad.

(Blic, BLIN MAGAZIN/ma)