Piše: Mile LASIĆ

Po mojem razumijevanju stvari,  ne smiju se zatvarati oči pred činjenicama, ma koliko bile nepovoljne. Pogotovu se i ni po koju cijenu ne smije udvorički ponašati prema mitologiziranjima bh. povijesti i dominantnim političkim koncepcijima koje stoje iza njih, uključivo separatističkim, srpskim i hrvatskim, i otvoreno unitarističkom, ili pak romantičarsko-nacionalističkom konceptu „Bosne“, „bosanstva“ i„bošnjaštva“. Time se, dakako, ne niječe pravo onih ljudi koji se žele opredijeliti i kao „Eskimi“, a kamo li da se u zemlji BiH opredjeljuju kao Bosanci (i/ili Hercegovci). Riječ je, međutim, o tomu  da se u bošnjačkim nacionalističkim krugovima pod krinkom bh. patriotizma i „bosanstva“ njeguju iluzije o uspostavi „države nacije“ koja ne bi priznavala druge bh. nacije izuzev Bošnjaka, a to je put koji vodi ravno u prokletstvo i nije riječ o bh. patriotizmu, kako se mimikrično predstavlja, nego o nečemu posve drugom. Nema nam, dakle, drugo, dragi Bosnaci i Hercegovci (Bošnjaci, Srbi i Hrvati) do po cijenu prolaska kroz „virtualnog toplog zeca“ i izopćenja na ne baš posve virtualnom Golom otoku, govoriti kritički o svim zabludama prema BiH, uključivo i zabludama ideologa „temeljnog naroda“.    

Govoreći posve otvoreno, Tihićeva i Lagumdžijina autistična politika nema veze s duhom ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, na koju se obojica vole pozivati, pa već time i nije drugo do politička avantura. Dakako, ne mislim ništa dobro ni o jednoj bh. hrvatskoj političkoj stranci, o njihovim vođama posebice, ali ovdje je riječ o uvredi ogromne većine hrvatskih ljudi koji su izašli na posljednje izbore, jer je njihova volja proglašena ništavnom

S tim u vezi sam u bezbroj navrata citirao uvaženog akademika Envera Redžića, zbog čega ću ga ovdje samo reinterpretirati. Koncepcija „temeljnog naroda“ je tragična zabluda, nekako tako je kazao pokojni vijećnik AVNOJ-a, nitko u BiH nema niti smije imati posebna prava, pa ni Bošnjaci. BiH je moguća jedino kao zemlja ravnopravnih naroda, i njezinih građana, u kojoj bi Bošnjaci kao najmnogobrojniji narod mogli imati dodatnu obvezu biti senzibilniji od drugih glede ravnopravnosti. O tomu je riječ, dakle, ova zemlja vapi za kritikama neugodnih bh. rodoljuba, jer samo neugodni patrioti, kako je jedne prilike kazao za sebe i sebi slične njemački nobelovac G. Grass, oni koji se bore protiv duhovne lijenosti i udvoričke politike pomiču spoznaje i razgone magle i baruštine. A ona vrsta duhovnog ili političkog angažmana kojim se udvara vladajućem akademskom i duhovnom establishmentu, ma koliko donosila članstva u žirijama i nadzornim odborima, te druge osobne koristi, nečasna je rabota i ne služi na čast, nego zaslužuje prijezir, ma od koga dolazila.                                                          

Želim kazati posve otvoreno, ni u Mostaru ni u Banjaluci ni u Sarajevu se ne smije udvarati dominantnim medijima i „akademskoj policiji“, niti ijednoj političkoj stranci, uključivo i bošnjačko-centričnom SDP-u, jer  se – uz potpuno odsustvo senzibiliteta – u ovom momentu upravo ova stranka upustila u politiku majorizacije i ne osvrće se na dobronamjerne kritike iz zemlje i iz svijeta. Govoreći posve otvoreno, Tihićeva i Lagumdžijina autistična politika nema veze s duhom ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, na koju se obojica vole pozivati, pa već time  i nije drugo do politička avantura. Dakako, ne mislim ništa dobro ni o jednoj bh. hrvatskoj političkoj stranci, o njihovim vođama posebice, ali ovdje je riječ o uvredi ogromne većine hrvatskih ljudi koji su izašli na posljednje izbore, jer je njihova volja proglašena ništavnom. Povrh svega, Lagumdžija i Tihić biraju one hrvatske stranke za partnere u vlasti koje su daleko opasnije od HDZ-ova po proračun i ugled. Nerijetko sa sumnjivim kvalifikacijama, neartikuliranog izgleda i govora, posve neupućeni u poslove europske i svjetske politike,  idealni za manipulaciju, dakle.                                                        
Krajnji je moment, doista, da se u političkom Sarajevu shvati da u državi Bosni ne može biti riječi o samo jednom, bošnjačkom „temeljnom narodu“, da ne može biti riječi, a kamo li pokušaja izgradnje „bosanske nacije-države“ tako što bi se drugi učinili „manjincima“ i time pogazio i Daytonski ustav i dostojanstvo nekog naroda. Radi se, pak, o potrebi izgradnje pravne države Bosne i Hercegovine u kojoj dostojanstvo moraju imati svi bh. narodi i građani. A takvo što podrazumijeva, kao prvo, odustajanje od politike nadmetanja i, potom, očitovanje spremnosti za politički kompromis. Svatko tko je bh. patriota i želi dobro svojoj zemlji mogao bi i morao pojmiti ove proste istine…

IV
Većina aktualnih problema u Bosni i Hercegovini potječe iz žalosne činjenice da ni kod jednog od bh. naroda ne postoji zrela samosvijest o vlastitoj zemlji, pogotovu nema onog što se u „kulturi sjećanja“ zove „zajedničkom memorijom“. Sjećanja na prošlost su obično iskonstruirana iz aktualno-političkih potreba i isključuju se međusobno. Zbog toga se svaka dobra knjiga, posebice ona koja dovodi u pitanje vještački fabricirane predodžbe o vlastitoj veličini i posebnosti prešućuje u bh. nacionalističkim krugovima. Ugledni povjesničar Srećko M. Džaja, je dobar primjer toga, iako je jedan od rijetkih bh povjesničara s međunarodnom referencom. Posebna je tragika – ma koliko bilo logično - što se prešućuje u redovima bošnjačkih akademskih elita, onih koji su i oformili ideologiju „bosanstva“ po uzoru na „jugoslavenstvo“ ili „velikosrpstvo“, koji koketiraju s „građanskom ideologijom“ a igraju na kartu „temeljnog“ ili većinskog naroda i majorizacije. (A sve dječje bolesti „jugoslavenstva“ od nekoć, uključivo sindrome neosjetljivosti za druge, kao i unitarizacije i majorizacije, kao da su se „ulijepile“ u „bosanstvo“, što bi rekao N. Mihaljević. S njime se mogu složiti u mnogo čemu kad je riječ o kritici hrvatskih predrasuda o Bošnjacima, one su više-manje takve kako ih je opisao, ali se ne mogu složiti s bilo kime kako nije nužno kritički prozboriti i o manipulaciji „bosanstvom“ koje dolazi iz redova većinskog naroda, a što dobro podsjeća na „već viđeno“ i u Srbiji prije 20 godina i drugdje. I izrijekom, svaka zamamna jednostavnost o „Bosni“ je u biti podvala višenacionalnoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina.)                     

Sve one koji se daju jeftino instrumentalizirati danas i ovdje, kako bi diskvalificirali neistomišljenike s pozicija bh. patriote ili pripadnika neke tobože poštene političke opcije, duboko žalim. Posebno one koji moraju iz već  njima znanih razloga i u ovoj situaciji, u zemlji kakva već jeste, nastupati s vrlo žalosne pozicije „poštenog Hrvata“, mjerene po mjerilima onih koji upravo sprovode neviđenu i protuustavnu rabotu na štetu bh. Hrvata. Prisaberite se ljudi, kazao bih im kad bi me htjeli slušati, progovorite i o nacionalizmu svih bh. naroda i o političkim glupostima i političkoj nekulturi sviju političkih elita, uključivo i hrvatskih i srpskih i bošnjačkih a ne samo i uvijek hrvatskih i srpskih, kako se u političkom Sarajevu smatra jedino ispravnim! I taj je film “već viđen“, ne treba se čak ni ići duboko u prošlost. Nadam se da će čim prije većini ili preostalim bh. rodoljubima, bez obzira na etničko podrijetlo i političke opcije, postati jasno o čemu se ovdje sve radi, prije nego bude i suviše kasno.

Uostalom, ne dozvoljavam ni da mi se čitaju prodike o „ulijepljivanju“, maltene imputiranju nekakve krivnje cijelom jednom narodu. Ja govorim o političkim elitama, a poštujem i hrvatski i srpski i bošnjački narod, čak i kada su u zabludi glede nekog pitanja, ako se o narodima u ovom kontekstu može tako uopće govoriti. Odavno znadem, to sam naučio životom i radom s istinskim Bosancima i Hercegovcima, kako su i i Srbi i Bošnjaci moj bratski bh. narod, jer nisam samo ono što sam po rođenju, nego upravo ono što sam postao životom i radom. Preporučam, dakle, svim zaintrigiranim čitanje onoga što su upućeniji ljudi već napisali o  alteritetu ili mnoštvu identiteta, čitav ih je niz i u BiH, ja ih u pravilu citiram u mojim esejima i knjigama. U krajnjem, i sam o tomu ponešto znam, pa zbog toga i propovijedam europsku političku kulturu složenih identiteta, nespojivu s negiranjem bilo kojeg identiteta, bio „ulijepljen“ ili ne. Cijela moja obiteljska priča je, uostalom, već stoljeće dugo svjedočanstvo življenja alteriteta, u obitelji je bilo ili ima i židovskih i hrvatskih i mađarskih i srpskih i bošnjačkih identiteta, i time smo međusobno obogaćeni, a ne unakaženi, vjerujte mi ovdje na riječ. I ponosni, svima usprkos koji zagovaraju rasne, etničke ili bilo koje čistoće. I zbog toga prkosni, da prostite, govoreći Makovim jezikom!        

Uostalom, nisam htio biti „pošten Hrvat“ ni prije 20 godina kada su silnici palili u ime jugoslavenstva sve što im se našlo na putu u Hrvatskoj i u BiH, kad je i mome Sarajevu bilo najteže, bio sam uz njega. I danas sam, dakako, dijelom Sarajlija. Ali, ne želim biti „čestiti Hrvat“ po mjeri ni „mostarske“ ni „sarajevske kotline“, ako to podrazumijeva pristajanje uz političke opcije koje propovijedaju „bosanstvo“ kao „velikobošnjaštvo“, koji govore o Bosni kao zemlji Bošnjaka, jer sam ovaj bh. film već gledao, samo je nosio pečat „made in Serbia“. Kao nekoć u Beogradu se, naime, danas ponašaju, na žalost, toliki brojni iz bošnjačkog političkog i duhovnog establishmenta, da se može govoriti o usamljenim pojedincima i rijetkim sarajevskim medijima koji upozoravaju na tragičnu bošnjačku političku sljepoću. Još preciznije govoreći, kao što su se nekad u višenacionalnoj zajednici SFRJ od strane srpskih političkih elita - koje nikad nisu Brozu oprostile Ustav SFRJ iz 1974. godine - zagovarala posebna prava za većinski narod, to jest politika „jedan čovjek jedan glas“, sve se u principu ponovo događa odnosno ponavlja u formi „bosanske farse“. Hrvatima posve neskriveno poručuje potpuno obnevidjela od osionosti Lagumdžijina bošnjačkocentrična SDP, koja je za trabante izabrala karikaturalne i političke stranke i političare iz reda bh. hrvatskog naroda -  prihvatite što vam nudimo ili idite kud hoćete. Nije li i tako i Milošević istjerao Slovence iz SFRJ, pa potom na silu pokušao oteti dijelove Hrvatske i BiH?                             

Apsurd je savršen, sve se ovo događa u momentu kada je Republika Hrvatska na pragu EU i već time odustala od bilo kakvih veliko-silničkih ambicija prema BiH, kada se i definitivno odrekla i same koncepcije „integralnog hrvatstva“, kada među bh. Hrvatima lagano ali sigurno pobjeđuje spoznaja o tomu da su autohtoni bh. narod, ma koliko jezično i kulturološki blizak s Hrvatima u Hrvatskoj. O nikakvom priključenju Hrvatskoj nema među Hrvatima govora, doista, to samo izmišljaju zaparloženi političari i njihove sluge-kolumnisti, zagriženi protivnici svega posebice što je hercegovačko-hrvatsko. Ma koliko ih u biti prezirao što su nabubrile od otimačina nekadašnjih socijalističkih tvornica, što su se osramotile s osnivanjem logora u Hercegovini, tvrdim posve odgovorno – poslije godinu i pol života u Mostaru -  herecegovačko-hrvatske političke elite nisu gore, samo su, nažalost, podjednako loše kao i druge bh. političke elite, a sam hrvatski narod je slične političke (ne)kulture kao i ostali bh. narodi. Sve drugo je plod podmetanja iz sarajevske političke kotline. U zapadnom Mostaru, uostalom, ma koliko ga stigmatizirali, žive brojni Bošnjaci i Srbi, i nemaju veće probleme od uvjetno kazano „manjinaca“ u Sarajevu. Samo što se od zapadnomostarskih „manjinaca“ ne traži da glume „poštene Srbe“ ili „poštene Bošnjake“ u hrvatskom okruženju, nitko ne traži nove „sejde bajramoviće“. I dobro je da je tako …                                    

Uzarići, 11. ožuka 2011. godine   

(KRAJ)