Još od malih nogu, dok je pjevajući zabavljao komšiluk stojeći ispred kuće na stolici koja je služila kao improvizovana bina, Željko Samardžić je znao da će se jednog dana baviti muzikom. Mada se to nimalo nije dopadalo njegovom ocu Milivoju, oficiru JNA i veoma strogom čovjeku, Željko je uvek imao bezrezervnu podršku majke Nade koja je predivno pjevala sevdalinke. Ipak, ozbiljnu muzičku karijeru izgradio je tek nakon što je spletom nesretnih ratnih okolnosti morao da napusti rodni Mostar i započne novi život u Beogradu. Rođen je 3. oktobra 1955. godine u Mostaru kao treće i jedino muško dijete u porodici.

- Pričali su da sam i kao beba bio grlat, mada to nije obećavalo da ću biti pjevač. Majka Nada bila je domaćica, a zbog očevog posla često smo se selili. Jedno vrijeme živjeli smo u Herceg Novom, tinejdžerski period proveo sam u Zadru, da bismo se opet vratili u Mostar gdje se moj otac kasnije i penzionisao. Svi ti gradovi i sredine u kojima sam živio na neki način su imali uticaj na moje odrastanje, a za svaki od njih vežu me lijepe uspomene. Pamtim još batine koje sam zaradio od svog starog zbog Arsena Dedića i, već tada, moje klinačke opijenosti muzikom. Naime, Arsen je svirao na Trgu Pet bunara u Zadru, a ja sam kao osnovac imao ograničen izlazak. Uprkos zabrani, odslušao sam koncert do kraja i nadahnut Arsenovim pjesmama lakše podnio vaspitne mjere mog ne baš pretjerano muzikalnog i veoma strogog oca – priča Željko za Story.rs. i kaže da je muzički talenat naslijedio od majke koja je pjevala sevdalinke.

- Kao klinac imao sam različite faze maštanja o budućem opredjeljenju, želio sam da budem i pilot, doktor, glumac... Ali, bez obzira na to, uvek sam pjevao i u tome nalazio zadovoljstvo. Nisam dolazio u situacije da mi nešto zaškripi u školi, mada nisam bio ni pretjerano uzoran đak. Učio sam onoliko koliko mi je bilo dovoljno da se provlačim, tako da sam uvek plivao u nekom prosjeku. U srednjoj školi sam već bio inficiran muzikom pa sam jedva čekao da to završim i ozbiljnije se posvetim svom hobiju. Nisam upisivao fakultet i trebalo mi je dosta vremena da ubijedim roditelje kako nisam za to i da nema ničeg tragičnog u toj činjenici. Oni nisu shvatali kolika je moja ljubav prema muzici, a pogotovo nisu bili skloni da pjevanje vide kao moje životno opredjeljenje. Ne zamjeram im to jer su htjeli samo najbolje za svog sina. Istina je i to da je najlakši i najpouzdaniji način da se približite djevojkama u to vrijeme bio uz pomoć muzike jer su momci koji su svirali i pjevali imali najvišu cijenu kod žena, pa je slično bilo i u mom slučaju – kaže pjevač koji je na sebe skrenuo pažnju na festivalu Prvi aplauz 1973. godine u Banjaluci, a muzika ga je dovela i do životne saputnice Maje s kojom je trideset i tri godine u skladnom braku.

- Maja je uspela da zasjeni sve moje dotadašnje romanse i prvi put sam se ozbiljno zaljubio. Jednostavno sam osjetio da se ona razlikuje od svega što sam do tada iskusio i ne znam kako, ali znao sam da je ona moja suđena čim sam je prvi put ugledao sa bine. Upoznali smo se na jednoj od igranki u sali srednje ekonomske škole u Mostaru, gdje sam nastupao sa svojom grupom Februarski behari. Međutim, drugovi su mi govorili da je odličan đak, niko je nikada nije vidio sa momkom, da je neosvojiva i kako nemam nikakvih šansi kod nje. Ipak prišao sam joj samouvjereno i rekao: Ti ćeš biti moja žena. Zbunjeno me je pogledala i kroz osmijeh samo izgovorila: Ja sam Maja. Tako je sve počelo. Kasnije sam pjevao na maturskoj večeri njene generacije, a u stvari to veče sam pjevao samo njoj. To je bila naša noć u crvenom satenu jer je ona bila u crvenoj haljini, a ja u odijelu iste boje. Tada smo odlučili da cijeli život dijelimo dobro i zlo i još čuvamo fotografiju sa te večeri. Ali, ideja da se vjenčamo nije baš naišla na simpatije naših roditelja. Bili smo mladi i bez materijalnih uslova za pristojan bračni život, a Majini roditelji imali su ozbiljne planove u vezi s njom, pogotovo njen otac koji je bio profesor matematike. Dakle, trebalo nam je dosta truda i upornosti da ih ubijedimo koliko nam je stalo da se vjenčamo i dalje sami krojimo našu budućnost. Shvatili smo da nam svadba u takvim okolnostima i nije potrebna, pa smo u pratnji kumova i svjedoka, kao i nekolicine prijatelja, ozvaničili našu ljubav u oktobru 1977. godine – prisjeća se harizmatični Mostarac koji je ubrzo postao otac ćerke Sanje, a potom su na svijet došle i nasljednice Danijela i Minja.

- Kada sam saznao da ću postati otac, mojoj sreći nije bilo kraja. Od  trenutka kada se rodila Sanja, postao sam neuporedivo zrelija i odgovornija osoba. Na prvom i neprikosnovenom mjestu, našlo se moje dijete i ništa se više u životu po dragocjenosti nije moglo mjeriti s njim. Naše drugo dijete bio je sin koji je preminuo kao beba, a to su rane koje ne zacjeljuju dok ste živi. Ipak, Bog nas je pogledao i podario nam tri ćerke i dva unuka. Nikada nisam osjećao nedostatak što nemam muškog nasljednika. Iz ovog ugla volio bih da sam mnogo više vremena proveo uz ćerke jer trčeći za poslom i svakodnevnim obavezama ne stignete da ispratite neke prelijepe trenutke u njihovom odrastanju. Relativna odgovornost za to leži i na mojoj supruzi koja je, da budem iskren, uvek bila pored njih i čak, kada je to bilo potrebno, preuzimala i moju ulogu u njihovom odgoju – priznaje umjetnik koji je zbog rata 1992. godine morao sa porodicom da napusti rodni Mostar i započne novi život u Beogradu.

- Prije nego što je počeo rat, moj život u Mostaru izgledao je skoro idilično. Imao sam svoj lokal Kabare, tik pored Starog mosta i brižno sam ga sredio po svom ukusu. On je bio siguran izvor primanja i moja familija je dosta lijepo živjela, a svi smo pomalo bili uključeni u taj biznis. S druge strane, povremeno sam imao pjevačke angažmane i to sam radio opušteno, kad mi se hoće. Imao sam kontrolu nad sopstvenim životom, sve dok se nije umiješao taj faktor zvani rat, srušio sve to kao kulu od karata i primorao me na novi početak, odnosno novi život koji danas živim u Beogradu. Žao mi je, prije svega, što se sve desilo na takav način jer da su neki ljudi koji su tada imali moć odlučivanja bili obzirniji i odgovorniji prema narodu, vjerujem da su mogli naći neko rješenje i izbjeći tolike ljudske tragedije. Bio sam dosta lakovjeran i pomalo neupućen i rat sam dočekao u Mostaru. Nisam ni pretpostavljao da se može desiti ono što se poslije izdešavalo. Skrivao sam se kod mog kuma u stanu u Šantićevoj ulici. Jednog dana napolju je odjekivala paljba, a ja sam izašao na balkon da pogledam šta se dešava kada me je pogodio zalutali metak. Na moju sreću, nije zakačio ništa vitalno, ali radilo se doslovno o milimetrima – evocira bolna sjećanja pevač koji je sa dolaskom u Beograd polako počeo da gradi ozbiljnu muzičku karijeru.

- Izbjeglištvo je teška životna drama, nikome nije lako da se pokrene iz kuće sa troje djece i ode u neizvjesnost. Moj prijatelj i zemljak, sada pokojni Božo Lenj, pozvao me da dođem u Beograd, odnosno u Borču gde je on živio kao izbjeglica i pjevao u jednoj kafani. Ja sam tada sa familijom bio u Nikšiću kod mojih roditelja u dosta nezavidnoj situaciji i nisam se mnogo dvoumio kada sam dobio poziv. Minja je tada bila beba i to su bili neki od mojih najtežih životnih trenutaka. Došli smo u Beograd doslovno sa nekoliko stotina maraka, smestili smo se u neku prostoriju punu vlage i ja sam krenuo da pjevam u toj kafani. Morao sam da se prilagođavam repertoaru koji mi je do tada bio stran, bilo je to vreme kada se pjevalo za jednu crvenu koja nije baš mnogo vrijedila – podsjeća se Željko koji je ipak uspio da objavi svoj prvi album 1995. godine kada je na Budvanskom festivalu osvojio prvu nagradu žirija za interpretaciju pjesme Sipajte mi još jedan viski.

- Ljudi koji su mi nesebično materijalno pomogli i omogućili da uradim prvi album Sudbina su sada moj veliki prijatelj Mario Suban i njegov brat Đorđo. Oni su tada bili zastupnici Adidasa za Srbiju i još neke zemlje Balkana. Voljeli su muziku i noćni život pa su često svraćali u klub u kome sam ja tada pjevao skoro svako veče. Na kraju jedne od tih burnih noći, Mario me upitao, znajući moju životnu priču, kako može da mi pomogne. Ta pomoć mjerila se određenom svotom novca koji je bio potreban za snimanje albuma kod hitmejkera Marine Tucaković i Fute Radulovića, a ja tada sebi nisam mogao da ga obezbijedim. Tako je sve počelo. Postoje neke od kolega na estradi od kojih sam diskretno tražio pomoć na početku u smislu da uradimo duet i da na takav način skrenem pažnju na sebe, ali mislim da je problem bio u tome što nisu bili u stanju da prepoznaju moj potencijal. Ipak, ne zamjeram im, možda je i bolje po mene što je sve išlo ovim tokom – iskreno priča šarmantni Mostarac koga je u kratkom roku zadesila ogromna popularnost koja ne jenjava ni danas.

- Tek nakon prvog solističkog koncerta Beogradu s ljubavlju u Sava centru 1996. godine shvatio sam koliko sam popularan, a samo nekoliko mjeseci ranije nisam ni sanjao da bi mi se mogla desiti takva karijera. Nekako se ispostavilo da su se sve kockice složile baš u mojim četrdesetim kada se zaista češće završavaju nego počinju karijere. Mislim da je bilo presudno i to što sam imao sreću da Marina i Futa budu tako inspirisani i napišu mi pesme kao što su Sipajte mi još jedan viski, Grlica, Slutim...Valjda je ta emocija koja je godinama tinjala u meni buknula na tom prvom albumu i pomogla da ljudi na takav način prihvate i očigledno zavole mene i moje pjesme – smatra Samardžić koji je opjevavši najtananije emocije srca stekao vjernu žensku publiku, ali tvrdi da nikada nije želio da naruši harmoniju koju ima u braku sa suprugom Majom.

- Ljudi smo od krvi i mesa skloni iskušenjima raznih vrsta. Upravo na tim iskušenjima se i vidi naša čvrsta vjera i snaga karaktera. Ja vjerujem u brak, porodicu i nikada sebe ne bih doveo u situaciju da ih ugrozim. Bez Maje sigurno ne bih uspio. Ona je uvijek bila podrška, čak i onda kada je morala da podnese veliki teret zbog svih obaveza koje podrazumijeva moje zanimanje. Kada bi recept za dobar brak postojao, svi bi bili mnogo srećniji, ali teško da ga ima... Na osnovu vlastitog iskustva, magične reči su kompromis i međusobno uvažavanje. Naravno, od ljubavi sve počinje i bez nje ništa nema smisla – smatra Željko kojem su neizmjernu radost u životu donijeli unuci Luka i Aleksa.

- U početku mi je bilo neobično i nestvarno jer sam postao deda sa nepunih pedeset godina. Kada se rodio moj prvi unuk Luka, bio sam srećan i noćima sam bdio iznad njega, a kada je došao Aleksa, već sam imao iskustva i bio spreman. Tek kad postaneš deda, vidiš i osjetiš svoj trag. Volim da provodim vreme sa unucima jer ga sada imam relativno više, kao i strpljenja i godina iza sebe i ne bih ništa da propustim u njihovom odrastanju. To što sam postao deda nisam vidio kao prvi znak starenja jer su se moje prve sijede vlasi pojavile već u trideset i nekoj – duhovito kaže Željko koji je uspio da odoli brojnim porocima svoje profesije.

- Ne mislim da sam boem. Težak je život boema, a moja je namjera da uživam u životu kakvim smo nagrađeni. Ne bih da ga skraćujem alkoholom, duhanskim dimom i bilo čim pretjeranim. Imao sam neke faze života kada sam bio skloniji porocima, ali sada sam se toga prilično oslobodio. Poneka domaća loza i čaša vina uz dobru mezu u lijepom društvu mojih prijatelja, jedino je što se eventualno može nazvati tim imenom – smatra ovaj umjetnik koji ne krije da je uprkos svemu što je preživio zadovoljan svojim životom.

- Kada se osvrnem, ponekad doživljavam svoj život kao neki od filmova koje sam gledao jer su njegovu dramatiku kreirali događaji i okolnosti van moje moći. Zaista nikada nisam razmišljao koji bi to mogao biti moj najveći životni uspjeh. Naravno da me je popularnost u nekoj mjeri promijenila, ali svi se mi prirodno mijenjamo sa godinama i zavisno od okolnosti. Mislim da sam se promijenio, ali nabolje. Nemam razloga da budem skroman kada je riječ o mojoj karijeri jer su argumenti za to moji koncerti, albumi i brojni hitovi koji me čine ponosnim. Ali, iskreno, porodica i moj dom koji je danas ispunjen ljubavlju, toplinom, slogom i dečjim smijehom ne može da se mjeri sa bilo kakvim profesionalnim uspjehom. Uprkos svim teškoćama, zahvaljujući Beogradu i mojoj publici koji su me prihvatili na najbolji mogući način, uspio sam da se podignem iz pepela. Danas pjevam i ne skrivam zadovoljstvo što me onaj odozgo pogledao i omogućio da svih ovih godina radim ono u čemu najviše uživam i bez čega bi mi život zasigurno bio znatno prazniji. I da ne zaboravim ženu koja me voli, podržava i trpi svih ovih godina... Ja sam srećan čovjek! A volio bih da ostanem upamćen, kao što kaže stih Duška Trifunovića, po pjesmama mojim – završava Željko koji je za Dan žena održao tradicionalni koncert u beogradskoj Areni.

(Story.rs/DEPO/em)