Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Kapu skidam kičici velikog Rembranta, čija su djela predstavljana Dalekom istoku upravo kada je treslo najjače u japanskoj povijesti. Poštujem moreplovce na dalekim oceanima, burze koje nikada nisam razumio, ali kako netko može o tome kada će narednih dana započeti najpotresnije prozivanje, kao onda kada je atomska pala na Hirošimu i Nagasaki. Plaši me  stotine, a kamoli tisuće ili stotine tisuća nestalih. Od siline tsunamija jače su, ipak, bile samo dvije Jadrankine rečenice:

- Na sigurno sam području! Bilo je strašno, još se tresem i još se sve trese. Voli te Jaca.

Plaši me  stotine, a kamoli tisuće ili stotine tisuća nestalih. Od siline tsunamija jače su, ipak, bile samo dvije Jadrankine rečenice: - Na sigurno sam području! Bilo je strašno, još se tresem i još se sve trese. Voli te Jaca.

Ostaje i nadalje u svom Japanu u kojem je još prije dva desetljeća na jezik samuraja prepjevala i onu “Kad ja pođoh na Bentbašu”.

S nešto manjim utegom na duši i srcu koračam ka domu svom u smiraj najužasnijeg dana. Pored mene lagano klizi automobil  iz kojeg glasno dopiru najnovije radio-vijesti. Čujem da je cijena nafte, zahvaljujući katastrofi  u zemlji izlazećeg sunca, pala ispod 100 dolara po barelu. E, ludog svijeta, braćo mila!

Umjesto topline obiteljskog gnijezda uhvatila me je nenadana hladnoća, nekontrolirani drhtaji tijela kao kada te panika savlada. U trenu sam postao svjestan naziva “moje nove domovine”. Nizozemska – niska zemlja.  Ulica i kuća u kojim živim su nikli na području koje je nekada bilo morsko dno. Vrijedni ljudi u klompama stoljećima su pobjeđivali vodu, otimali joj prostore. Isušivanjem  pravili poldere, kako zovu mjesta gdje je vodu zamijenila pjeskovita površina na kojima su nastajali gradovi, sela, do beskaraja daleka polja cvijeća. Sjetio sam se i dobrodošlice susjeda u stilu ‘želimo vam ugodan život na dubini od jednog i po metra ispod površine mora’. Naravno, slijedio je poslije toga neobuzdani smijeh i krigle piva. A danas?!

Ja, bilo je i ovo. Uz pomoć sarajevskih prijatelja u NL, braće Zorana i Gorana Delića, ukrasio sam podove nove kuće  kvalitetnim parketom. Kada je sve bilo gotovo, došao je  red i na mene da pozovem komšije na pivo. Umjesto odglumljenog oduševljavanja novim stambenim objektom nisu skrivali čuđenje.

-  Drveni podovi? Pa, znate li gdje živite?! Ovdje su najprikladnije keramičke pločice, jer nikada ne znate kada će voda da probije, kada će poplave…

Srećom, do sada mi se parket jedino smočio od kapljica raznih pića. Godinama poslije primjećivao sam da  susjedi polagano pločice zamjenjuju  drvetom. Kažu, kuće su nekako toplije. Što je bilo više parketa u mom kvartu, bio sam sigurniji da poplave neće doći, iako je uzburkano Sjeverno more samo koji kilometer udaljeno od mojih prozora.

Često vikendom, a tako će biti posebno ovog, odlazim u obilazak tih velikih tvorevina ljudskih ruku što već desetljećima pobjeđuju nepojmljivu snagu vode. Kada se nađes na prostoru gdje se dva mora spajaju sa nebeskim beskrajem, osjetiš koliko je čovjek mali. Ali kada shvatiš da je čovjek uspio razdvojiti dva mora, onda otkriješ koliko je on veliki. Na ovih 33 kilometra dugoj brani stanovnici Niske zemlje još jednom su dokazali kako se ukroćuju vode, mora. Niko kao Nizozemci nije pronikao u tajne H2O. Toga se najčešće sjetim kada prolazim kroz one naše tunele što vode od Sarajeva prema moru. U svakom je voda do koljena, a ovdje ni kapljice u kilometarskim dugim tunelima na autoputevima iznad kojih mirno plove prekooceanski brodovi na rutama prema Roterdamu ili Amsterdamu.

Afsluitdijk, mamutska građevina što razdvaja Ijselmer, ili unutrašnje more, od neumornog i opasnog Sjevernog mora: Holanđani se još sa strahom prisjećaju katastrofalnih poplava u južnom dijelu zemlje 1953. godine. Tada je poginulo na tisuće ljudi i uništena su brojna naselja. Sjeverno more tada je divljalo i kod Afsluitdijka, ali ga nije uspjelo pobijediti. Od te godine ova brana je najveći ponos niske zemlje i najkvalitetniji je dio 3.100 kilometara niza raznih zapreka kojima ovdje razvlače pamet vodi.

Afsluitdijk, kako se zvanično zove mamutska građevina što nestaje u beskraju, razdvojila je Ijselmer, ili unutrašnje more, od neumornog i opasnog Sjevernog mora. Brana je široka oko 90 metara i samo se laicima čini da je napravljena zbog četverostruke trake autoputa što spaja Sjevernu Holandiju sa provincijom Frisland. Brzi prelazak automobilom s jedne na drugu obalu donosi vam i brzi susret sa potpuno drugim jezikom. Kada ljudi iz Frislanda pričaju na TV, onda obavezno ide titl s prevodom. Razumjeti slovenački ili makedonski je mačiji kašalj prema ovom 300 posto drukčijem jeziku od onog što ga koristi većina ljudi u klompama… Još u 19 stoljeću postajali su planovi za gradnju Afsluitdijka, ali uvijek je, baš kod nas nedostajalo novca. Kada je 1913. godine ovo sada razdvojeno morsko područje pogodila velika poplava, kada su valovi Sjevernog mora provalili duboko u unustrašnjost Nizozemske zaprijetivši čak i okolini Amsterdama, odnoseći ljude i kuće, odjednom se love našlo. Čovjek koji je sve te godine sanjao da “zabenti” mora zvao se Cornelius Lely. Nakon opsežnih pripremnih radova krenulo se 1927. godine s prvom lopatom. Nakon pet dugih zima Ijselmer i Sjeverno more više nikada nisu bili jedno.

Lelyjev građevinski kolos donio je novi život Unutrašnjem moru. Naravno, tome se nisu svi radovali. Najviše su bili pogođeni ribari. Brojne flote s mrežama su nestale, a mornari su morali da se prekvalificiraju u agrikole. Nekada izrazito slana voda postala je slatka i idealna za navodnjavanje novih polja, zemljanih površina koje su isušivanjem otete od mora. Unutrašnjost Nizozemske postala je veća gotovo za trećinu. Na mjestima nekadašnjih morskih dubina izrasli su brojni gradovi, kao i jedan supermoderni s imenom Lelystad (Lelygrad) u čast inžinjera kojeg proučavaju na svim građevinskim fakultetima na svijetu.

Holanđani se još sa strahom prisjećaju katastrofalnih poplava u južnom dijelu zemlje 1953. godine. Tada je poginulo na tisuće ljudi i uništena su brojna naselja. Sjeverno more tada je divljalo i kod Afsluitdijka, ali ga nije uspjelo pobijediti. Od te godine ova brana je najveći ponos niske zemlje i najkvalitetniji je dio 3.100 kilometara niza raznih zapreka kojima ovdje razvlače pamet vodi.

I lijepo  je sve ovo vidjeti i opisati, ali slike iz Japana kao da odnose svaku nadu. Kada voda krene, čovjek je, ipak, mali prema moći majke i maćehe prirode.